Ove godine je Dan studenata obilježen nešto drugačije, naizgled u skladu sa progresivnom studentskom tradicijom, na ovim prostorima davno zatrlom. Zvijezda večeri „tih dana u godini“ je bio mladić živopisnog imena, Nikola Dronjak. (Nešto se mislim da pokrenem peticiju da svi građani RS uzmu to prezime.) Nikola je imao svoj istup malo prije samog Dana S, britkim manifestom o tragičnom stanju u visokom obrazovanju. Manifestovao je on putem popularne društvene mreže, a „Nezavisne novine“ (to su one novine u čijem je osnivanju veliku ulogu odigrao sadašnji ministar prosvjete) su bile ažurne pa to prenijele na svojim stranicama. U svom istupu, Nikola je osuo paljbu „i po babu i po stričevima“, pomenuti su sljedeći pojmovi: korupcija i nepotizam, javašluk i nerad profesora, loš nastavni kadar, omalovažavanje studenata, namješteni tenderi, licemjerstvo i idolopoklonstvo. Mnogo, mnogo problema. Navodi Nikola da sve ove anomalije akademska zajednica vrši pod izgovorom da iza nje stoji vladajuća politička partija. Citiram: „Na taj način akademska zajednica narušava ugled postojeće političke elite koja je suočena sa istorijskim izazovima, kako izvana, tako i iznutra.“
Vaistinu precizno, objektivno i nepristrasno. Nakon manifesta, „Nezavisne novine“ su ustupile još mjesta pomenutom mladiću, objavljen je intervju sa njim. Tom prilikom je on izjavio kako zna za „cjenovnike ispita“ na pojedinim fakultetima te kako je Medicinski fakultet, na kojem studira, leglo najvećeg kriminala i korupcije. Spomenuo je još kako je Anton Kasipović, ministar prosvjete i kulture RS, dao znatan doprinos za rješavanje ove problematike, ali nije naišao na podršku „druge“ strane. Isto tako, „rektor pokušava, ali to nije dovoljno.“ Ko je onda kriv? Kao i obično, krive su N.N. osobe. Ministar nije kriv, nije ni rektor.
A da mi zaobiđemo šuplju?
Kasipović je uvidio da je njegov androidni poltron iz Unije studenata RS, Gordan Balaban, ipak previše providan, pa je odlučio da se povodom Dana studenata reklamira i uz pomoć druge marionete. Ponudio je suštu suprotnost Balabanu: Dronjak se predstavio kao borac – oštro, hrabro, glasno… ali u skladu sa principom „tresla se gora, rodio se miš“. Realno, svi znaju sve ovo što je Dronjak rekao. Ali kad on to kaže, to je onda, valjda, istina. Samo je problem što nije spomenuo nijedno ime, niti bilo šta konkretno. Kao rješenje je naveo da se moraju uključiti sve institucije RS, iste one pod kojima ovakve stanje cvjeta.
Sjetimo se burleskne akcije „AntiKor“ čiji je najopipljiviji rezultat bio devet SMS poruka koje su proslijeđene policiji a zatim netragom nestale sa SIM kartice prije arhiviranja. Ta je akcija, po riječima Balabana i Kasipovića, bila uspješna. Ovdje imamo sličan slučaj, samo što nije u pitanju (omladinska radna) akcija, nije bilo potrebno dati džeparac hrpi poslušnih studenata, poslužio je „jedan ali vrijedan“. Opozicionim riječnikom rečeno, ovo je bilo fingiranje brige o problemima u visokom obrazovanju. Usput, simpatična je to riječ, fingiranje. Na engleskom finger znači prst, a ovdje to nekako zvuči kao guranje prsta (ili dva) u… uvo. Znači, malo čika Tonči dječacima gurne prst (ili dva), a onda im da po cenera.
Da je i Nikola ugodno primio prst (ili dva) svjedoči podatak da je on u novinama predstavljen kao član privremenog Upravnog odbora Agencije za akreditaciju visokoškolskih ustanova RS. (Tako mlad, a već član UO.) Ta agencija je osnovana u martu ove godine, kao „institucionalna podrška reformi visokog obrazovanja“, ali najviše zbog problematičnog ponašanja određenih privatnih visokoškolskih ustanova. Po riječima Antona Kasipovića: „Akreditacija nije postupak u kojem dolazi do zatvaranja visokoškolskih ustanova. Akreditacija je postupak obezbjeđenja kvaliteta visokoškolske ustanove… Visokoškolskim ustanovama koje ne dobiju rješenje o akreditaciji ostavlja se rok za otklanjanje nedostataka, a ukoliko je zahtjev visokoškolske ustanove za akreditaciju odbijen, ista može podnijeti novi zahtjev za akreditaciju po isteku roka od godinu dana od dana donošenja rješenja.”
Princip je jasan: ko prođe – prošao je, ko ne prođe – polaže opet dok ne prođe. Cilj je da niko ne bude oštećen, posebno ne ljudi koji su pošteno platili svoje diplome. U pitanju je agencija za vještačko održavanje u životu jednog trulog sistema.
Sama agencija ne bi bila toliki problem da na nivou BiH ne postoji Agencija za razvoj obrazovanja i obezbjeđivanje kvaliteta. S obzirom na Kasipovićevo objašnjenje akreditacije, to je, u slobodnom prevodu, Agencija za akreditaciju i razvoj visokog obrazovanja. Znači, imamo BiH agenciju za proizvodnju kompletnog proizvoda „Ništa“, a zatim i RS agenciju za proizvodnju „Nema ničega“, jedne komponente proizvoda „Ništa“. U pauzi proizvodnje „Nema ničega“, RS agencija služi kao poligon za testiranje podobnosti mladih kadrova. Tako je Nikola na vrijeme dobio šansu da pokaže svoj potencijal.
I, eto, kad je došlo to doba u godini, red je bio da se sjetimo malo i studenata, sjetio se neko u „Nezavisnim novinama“ (ili blizak njima). Malo senzacionalizma ne škodi, tako je Dronjak zakotrljao stvar svojim oštrim istupom, a lavini brutalne oštrine se ubrzo priključila i Unija studenata RS sa pitanjem o porijeklu imovine određenih profesora koja je u neskladu sa njihovim skromnim platama. Ministru prosvjete nije ostalo ništa drugo nego da se složi sa mladim Balabanom, te nas je prilikom posjete studentskom domu počastio izjavom koja uključuje te divne riječi „transparentnost“ i „regularnost“, a zatim su on i premijer otišli u nepoznatom pravcu da povrate hranu koju su pojeli u studentskoj menzi. Nakon ovoga je uslijedilo još nekoliko priča u istim tim novinama, opet su u javnost došli podaci da ima korupcije na fakultetima [sic], čak je i samom predsjedniku RS skrenuta pažnja na slučaj te je on „podržao akciju Unije studenata RS“, i tako to na tu temu.
Sve u svemu, proslavljen je još jedan Dan studenata, malo skromnije nego inače, u skladu sa recesijom. Nakon što su skupljene prazne dvolitarke, ostaju nam činjenice da još uvijek imamo privatne fakultete koji su za vrijeme mandata Antona Kasipovića naštampali „NAUČNOG“ kadra koliko i Univerzitet u Banjaluci od svog osnivanja, drugi ciklus nastave po Bolonji je „ni na nebu, ni na zemlji“, gostujući naučni kadar je dominantan – domaće katedre su na pomoćnim točkovima, nijedna istraga o različitim univerzitetskim aferama još uvijek nije zatvorena, studenti bi najradije da budu anonimni… Ukratko, riba još uvijek smrdi na isti način – od glave.