Brojna svjetska istraživanja sprovedena proteklih nekoliko godina na temu teističke bojazni spram ateista (časopis American Sociological Review, Sveučilište British Columbia, Pew Research Center, istraživanje sociologa Phila Zuckermana) dala su humanistički porazne rezultate, u kojima prvonavedeni drugonavedene mahom svrstavaju na samo dno egzistencijalnog lanca.
Obrazloženje zašto je tomu tako, unatoč raznim argumentacijama, na neki je način sažeto u konceptu povjerenja, kao jednog od temeljnih načela vjerskog iskaza. Naime, dok vjernici svoj nagon prema životu paradigmatski temelje na spomenutom povjerenju, dotle nevjerniku kao da je udaren evolucijski embargo na mogućnost posjedovanja te vrline. Podsvjesno su označeni kao oni drugi kojima ključ religiozne samoopstojnosti, ideja Boga kao ultimativno Dobro, ne predstavlja ništa više doli umirujuće priče za lakovjernu masu. Tako, smatra se, radikalno zastranjuju na putu ka vječnoj pravdi, popločanom altruizmom i poštenjem, te se odaju propasti vlastite sumnje. Da tomu nije baš tako, u dvadeset i prvom stoljeću smatram uistinu suvišnim isticati. Gotovo svaka ozbiljnija čitanka iz povijesti ljudskog roda zorno tome svjedoči. Stoga, niti imam volje, niti ima potrebe nabrajati civilizacijske vrijednosti ateističke nereligijske etike jer to već spada u sferu retoričke apstrakcije u kojoj se nepobitnim pokušava dokazati nepobitno.
Ovaj, nazovimo ga, kratki uvod samo je mala globalna uvertira kako, fokusiravši sliku na mikrorazinu naše domovine, ne bi ispalo da smo u pogledu teokratsko-sekularnog antagonizma nešto posebno. Naime, što se tiče vjerske nesnošljivosti i skepse spram manjina, bilo (ne)religioznih bilo ideoloških bilo nacionalnih, tu smo oduvijek bili dio Europe, dio svijeta. Stoga, u definiranju spomenutog, svojevrsnog animoziteta vjernika spram nevjernika u domaćem kontekstu, krenimo nekakvim redom.
Smatram da je prvi evidentni uteg oko vrata razumijevanju nekog tko ne vjeruje od strane nekog tko vjeruje u uvriježene domicilne religijske datosti činjenica da smo mi na ovim prostorima neminovno ovijeni velom komunističke prošlosti. Ta je prošlost sinonim za strahovladu bezboštva koja se, eto, svim silama ne samo trudila, već bezuvjetno primoravala na odbacivanje duha vjere i prihvaćanje tekovina jedne političke opcije. Zadnjih dvadeset godina takva je uporna propaganda pojedinih što vlastodržačkih, što crkvenih opcija neminovno pridonijela postojećem društvenom razdoru između teista i ateista, čak više no što je to slučaj s privatnim vjerskim okršajima, bilo da se radi o međukonfesionalnim (rimokatolici, pravoslavci, protestanti) ili pak onim međureligijskim (muslimani, židovi). No, dobro znamo da u svijesti naših naroda nema goreg od krivovjernika, jer tko dira Boga, vrši napad i na otadžbinu. Pa da im skalpove ispravno krstimo i obrežemo ih! Iz toga proizlazi pitanje: kako to da unatoč činjenici što se heretici smatraju najomraženijom vrsti susjeda, ipak postoji još jedan kompletan svijet onkraj i tog zaziranja? Onaj za čije postojanje nipošto ne želimo čuti – onaj ateistički.
Upravo u ovom trenutku dolazimo i do drugog važnog, gotovo statutarnog razloga općenarodnog jaza, koji se za razliku od svog prvog, više političkog uzročnika, manifestira više na psihičkoj bazi, iako je neosporno pod njegovim utjecajem. Naime, ovdje se prije svega radi, rekao bih, o principu narušavanja kolektivne svijesti onih koji vjeruju od strane onih koji ne vjeruju. Ako spomenuti kolektiv funcionira kao zajedništvo istomišljenika, okupljenih oko jedne konačne biti, drugim riječima kao crkva okupljena oko božanske osobe ili osoba, tada se bilo kakva vrst kritike ili sumnje u tu suštinu doživljava kao direktan napad na sve one okupljene u to ime. Posljedica je da vjernik karakterizira nevjernika, ne samo kao onog koji ne vjeruje u njegov vid ispovijedanja, već i kao onog koji ne vjeruje u ništa što posjeduje koncept vječnog nadnaravnog Dobra, te ga kao takvog svrstava u red onih koji su prozvani utvarama bezbožne komunističke prošlosti. Time ga deklasira ne samo na religioznoj već, mahom nenamjerno, i na ljudskoj bazi. To je obrazac koji nas okružuje, pa je svaki pokušaj promjene teški rovovski rat novih dokaza i okoštanih principa, koji se, na sreću, i dalje vodi. Osim toga, u kontekstu ovog drugog razloga postoji i onaj dio, recimo svojevrsnog straha teista od ateista jer se ovaj drugi, s obzirom da nema nikakvo nadnaravno uporište i mnoštvo „braće i sestara” koji barem na psihološkoj razini stoje iza njega, ukazuje kao netko tko je životno snažniji, netko komu ne treba nitko na takav način da ga obredno miluje po propisanim pravilima stoljetnog kolektiva kada mu je najteže. Ljudi koji ne pripadaju strankama i organizacijama bilo koje vrste i kao takavi se dobro osjećaju, uglavnom su oduvijek smatrani potencijalno opasnim neprijateljima društvenog duha obuzetog grupiranjem ma koje vrste.
Ovo sve dovodi i do trećeg, a po meni najopasnijeg stavka nepovjerenja vjernika prema nevjernicima jer zahvaća one najmanje – djecu. U društvu kao što je naše, neosporno zaglavljenom između prva dva navedena razloga, rađa se neka vrst nevine odbojnosti koja se najbolje uočava unutar atmosfere ovijene oko školskog vjeronauka. Naime, ono malobrojno potomstvo koje roditelji iz raznoraznih razloga nisu voljni pustiti da pohađaju konfesionalni predmet u većini slučajeva je stigmatizirano kao nešto zasebno, kao oni drugi. Često se događa da to stvara određeni pritisak, i blago, mada ne i vidljivo, otuđenje onih koji ne idu na vjeronauk. Njihovi kolege koji ga pohađaju, često i nenamjerno poučeni roditeljskim stavom o avetima prošlosti i narušavanju kolektiva, imaju na umu, mada opet napominjem, ne vidljivo, kako njihovi nereligiozni školski prijatelji ne pripadaju baš posve društvu kojemu i oni. Ovo u konačnici, ako pomnije sagledate stvari, rezultira cikličnim krugom, bolje rečeno, jednom svirepom centrifugom međuljudskog nerazumijevanja sa znatnim humanističkim posljedicama, jer od nevine odbojnosti točke tri pa do otvorenog prezira iz točke jedan, čovjeka ovog podneblja dijele uglavnom samo godine odrastanja.
S posve druge strane, ateističke, reperkusije navedenih razloga rezultiraju ogromnim valom frustracija radi nemoći njihove društvene artikulacije, s obzirom da je naša zemlja po pitanju ljudskih prava na vrlo niskim granama civilizacijskog razvoja. To često rezultira neumjesnim revoltom pojedinaca, koji svoje argumente oviju prvenstveno ogorčenjem, a ne razumnim zahtjevima konkretnog dijaloga. Tada, umjesto da im kritika dopre do onih institucionalnih službi koji teističko zaziranje i proizvode, ona im zapne na uličnim pokušajima i nehajno razasutim lecima, koje ovo društvo, napaćeno prošlošću i neizvjesnom budućnošću, jednostavno doživljava kao još jedan pokušaj razdora. Jer, ne zaboravimo, prednost pisanja povijesti imaju oni u kojih su papir i olovka, a u našem slučaju to definitivno nisu oni sekularizacijskog stanja svijesti.
I uvijek imajte na umu, nisu problem ljudi, bili vjernici ili nevjernici; problem su institucije, crkvene i državne, koje na tu razliku neprestano pokušavaju ukazati. Zavadi, pa pobjednički spavaj!
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala www.h-alter.org