Državnom odvjetništvu posao je olakšan utoliko što je javnost Sanadera već osudila. Međutim, reklo bi se da su se u DORH-u pretjerano oslonili na tu svoju prednost i da nisu uložili dovoljno truda u optužnicu za primanje “provizije” od Hypo banke, odnosno mita od MOL-a.
Iako je suđenje Sanaderu još uvijek u prvoj etapi, sasvim je razumljivo zbog čega bivšem šefu HDZ-a na licu često zatitra osmijeh dok sjedi u sudnici. Ne samo da je DORH deficitaran s dokazima kojima bi trebali prezentirati Sanaderovu krivnju, već je optužnica i iz logičkog gledišta na klimavim nogama.
Tužiteljstvo ne može objasniti zbog čega bi Hypo banka davala proviziju
Posebno se to vidi u slučaju Hypo, gdje se Sanadera tereti da je uzeo proviziju od austrijske banke kojoj je u zamjenu obećao povlašten položaj na hrvatskom tržištu. Sve to se događalo 1994. i 1995. godine, kada je Sanader bio zamjenik ministra vanjskih poslova Mate Granića.
Granić je Sanadera, naime, delegirao kao glavnog i odgovornog u pregovorima s Hypo bankom oko kredita koji je MVP-u bio potreban za financiranje svojih diplomatskih aktivnosti, konkretno za kupovinu zgrada veleposlanstava u svijetu. Međutim, Granić je u više navrata u svojim medijskim istupima kazao da je kredit koji je Hrvatska dobila od Hypo banke bio izuzetno povoljan.
Radi se o razdoblju u kojem je Hrvatska povoljne kredite, po uvjetima kakve je dobila od Hypa, mogla samo sanjati, o čemu je svjedočio i bivši premijer Nikica Valentić. Ostaje stoga neobjašnjeno zbog čega bi Austrijanci isplaćivali bilo kakvu proviziju, kada su ionako bili jedina banka u kojoj je Hrvatska mogla dobiti kredit po povoljnim uvjetima. Posebno nije jasno zbog čega bi potkupljivali Sanadera, koji sredinom devedesetih nije bio na položaju s kojeg bi mogao Wolfgangu Kultereru zajamčiti da će Hypo na hrvatskom tržištu imati povlašten položaj s obzirom na konkurenciju.
Novinari objavili “ključni dokaz” 15 mjeseci prije nego su ga tužitelji pronašli!
Ne bi li učvrstilo svoj slučaj, tužiteljstvo je u četvrtak u spis priložilo Kultererovo pismo iz 2007. godine, a koje bi navodno trebalo potvrditi da je Sanader nakon što je postao premijer ispunio obećanje i pogodovao Hypo banci. U tom pismu Kulterer preporučuje Upravi Hypo banki da Roberta Ježića ponovo zaposle kao lobista zbog njegove povezanosti sa Sanaderom, ali i sa SDP-ovim Slavkom Linićem.
Pismo nedvojbeno ilustrira da je Sanader bio u vrlo dobrim odnosima s Ježićem i da je Kulterer to znao. Međutim, dojam je da je uvođenjem ovog dokumenta u spis tužiteljstvo zapravo samo sebi uvalilo “kukavičje jaje”. Očito je da ovo pismo ne može inkriminirati Sanadera, ali bi moglo naškoditi Ježiću – ključnom svjedoku tužiteljstva u optužnici za aferu Ina-MOL!
Ovdje svakako treba spomenuti podatak koji je u najmanju ruku bizaran. Tužiteljstvo je Kultererovo pismo upućeno Tilu Berlinu u spis priložilo sa zakašnjenjem, uz obrazloženje da su ga “tek naknadno dobili”. Međutim, sadržaj ovog pisma na svom blogu je još u kolovozu 2010. godine objavio novinar Željko Peratović, a tada ga je prenio i Index. Znači li to da su novinari ovo pismo, koje je tužiteljica Tamara Laptoš predstavila kao jedan od ključnih dokaza protiv Sanadera, pronašli 15 mjeseci prije Bajićevih istražitelja?!
Jedini dokaz za aferu Ina-MOL je Ježićev iskaz
No, vratimo se na Roberta Ježića, vlasnika Diokija i čovjeka koji je zaslužan za drugu točku optužnice u aktualnom procesu protiv Sanadera. “Danas je u modi biti kriminalac pa reći da te na kriminal nagovorio Sanader”, kazao je na sudu bivši premijer. Ježić je istražiteljima ispričao da je Sanader pristao prepustiti Inu Mađarima, ali je zauzvrat od Zsolta Hernadija, šefa MOL-ove uprave, tražio 10 milijuna eura mita.
Prva “rata” dogovorene svote u iznosu od pet milijuna eura uplaćena je na račun Ježićeve firme u Švicarskoj, gdje taj novac i dalje sjedi, sasvim nedirnut. Sanader je u svojoj obrani istaknuo dvije nelogičnosti Ježićeve priče. Prva je da nema nikakvog smisla tražiti mito u milijunskom iznosu i onda niti ne taknuti taj novac duže od dvije godine. Druga je da nema nikakvog smisla tražiti da se novac uplati na račun firme kojim čak niti Ježić ne može u potpunosti raspolagati jer nije, tvrdi Sanader, njen većinski vlasnik.
Čedo Prodanović je istaknuo da je Ježićevo svjedočenje zapravo jedini dokaz da je Sanader od MOL-a primio mito, primijetivši kako vlasnik Diokija nije osoba kojoj bi se trebalo vjerovati na riječ. Ježić je, naime, inkriminirajući Sanadera zapravo “kupio” svoju slobodu. “Zanimljivo je kako se Ježić tek nakon izlaska iz zatvora sjetio da je bio Sanaderov posrednik u primanju mita od MOL-a”, kazao je Prodanović.
Čak ni famozna snimka nadzornih kamera iz restorana Marcelino, na kojoj se vidi sastanak Sanadera i Hernadija zapravo ništa ne dokazuje: zvuka nema pa se ne zna koja je tema razgovora, Ježić se na snimci ne vidi i očito je da je montirana. Snimka, naime, traje tek 4 minute i 4 sekunde, a sastanak Sanadera s šefom MOL-a trajao je oko dva sata. Tužiteljica Laptoš istaknula je da je ručak u Marcelinu plaćen Ježićevom karticom, što dokazuje da njegovu prisutnost na sastanku. No, kad je riječ o sadržaju sastanka i dalje imamo samo Ježićevu riječ protiv Sanaderove.
Firme na Cipru s kojih je uplaćen novac nisu MOL-ove nego ruske?!
Tužiteljstvo, međutim, uopće ne propituje Ježićev iskaz. Upravo suprotno, tretiraju ga kao sveto pismo. Do te mjere da je Laptoš pojedine svjedoke koje je obrana predložila pokušala diskvalificirati uz objašnjenje kako nema smisla trošiti vrijeme da ih se ispituje o okolnostima o kojima je Ježić već sve rekao, nakon čega joj je sudac Ivan Turudić “objasnio” da obrana ima pravo iznijeti svoju stranu priče, odnosno pokušati srušiti Ježićev iskaz.
A u tom je iskazu, čini se, već pronađena ogromna rupa. Ježić je, naime, kazao da je spomenutih pet milijuna eura na njegov račun uplaćeno preko ciparskih firmi u MOL-ovom vlasništvu. Prodanović je u uvodnoj riječi kazao da to nije točno: novac doista jest uplaćen preko ciparskih firmi, tvrde Sanaderovi odvjetnici, ali te firme nisu u vlasništvu MOL-a, već ruske kompanije koju nisu imenovali! Prodanović stoga planira dokazati da navedeni novac nije bio ni namijenjen Sanaderu već Ježiću.
Kako to namjerava učiniti, postat će puno jasnije nakon što otkrijemo o kojoj se ruskoj firmi radi. Ruse su u cijelu priču u međuvremenu uvukli i mađarski novinari: tjednik Heti Válasz ovog je tjedna objavio da ruske kompanije, koje kontroliraju većinu rafinerija nafte u jugoistočnoj Europi, jedine imaju interesa da se “rat” u Ini između hrvatske i mađarske strane nastavi. Pred Tamarom Laptoš i njenim šefom Mladenom Bajićem još je, čini se, puno posla…