U tekstu “Pisac Filosofije palanke” Bora Ćosić piše o tome kako je u ljeto 1991, u toj godini osvajanja hrvatske slobode, slavna Ulica Montalbano, u Rovinju, bila sva prekrivena rukopisima bačenim kroz prozor rovinjskoga doma Radomira Konstantinovića. Bijelila se papirima, dakle, četrdeset godina ranije očišćena od svojih talijanskih domorodaca, dok su je na juriš hrvatski vitezovi oslobađali od beogradskih vikendaša i od svih ostalih koji su, po procjeni nadležne, neimenovane, komisije imali neispravna, moguće srpska prezimena. A prezime Konstantinović hrvatskom je uhu, poslušajte ga i vi malo, izrazito neispravno. I tako, na Ulici Montalbano našli su se dijelovi Konstantinovićeve prepiske sa Samuelom Beckettom, rukopisi njegovih nedovršenih ili dovršenih, a neobjavljenih rukopisa, privatna pisma i tko zna što još što čini nečiji papirnati svijet, koji je, u to nema nikakve sumnje, za neke ljude, naročito ako su pravi pisci, vredniji od sveg namještaja, nekretnina i automobila koje su možda posjedovali, vredniji i od svog stvarnog svijeta, koji su, na svejedno kakav način, smatrali svojim. Ono što je taj čovjek doživio u Ulici Montalbano, na koju više nikada neće nogom stupiti, u Rovinju koji više nikada neće posjetiti, gubitak je o kojemu javno nikada nije progovorio nijedne riječi. Tog je dana Montalbano izgledala kao da je usred ljeta u Rovinju pao snijeg. Bijeljelo se kao u posuvraćenom grobu.
Godinu kasnije tako će se, nekoliko stotina kilometara istočnije, bijeljeti u Sarajevu, na Grbavici, pod prozorima stana iz kojega je izbjegao Ivan Lovrenović. Razlika će biti samo u tome što će osvajači srpske slobode papire i spaliti, dok će Hrvati po njima gaziti, sve dok ih ne odveze gradska čistoća (je li ta firma imala talijansko pored hrvatskog imena, ili je to bilo vrijeme prije dvojezičnih natpisa?) I još jedna je razlika: za razliku od Konstantinovića koji se nikada nije vratio tamo odakle je protjeran, Lovrenović se tri i pol godine kasnije vratio svojoj kući. Onaj koji se nije vraćao, tako je postupio zbog vlastitoga srama, a ne iz prezira prema hrvatskim slobodarima, a povratnik za tu vrstu srama, barem tom prigodom, nije imao potrebe ni razloga, jer sa slobodarima nije dijelio isto pleme. Ali zapravo se ne može pouzdano reći, je li jedan od njih dvojice, ipak, pogriješio. O tome svatko može govoriti iz perspektive vlastite biografije i vlastitoga talenta za sram.
“Filosofiju palanke”, možda i najvažniju svoju knjigu, Konstantinović je objavio u nedoba, godine 1969, na stranicama Trećega programa Radio Beograda. U gluho ljetno doba, između 4. i 15. kolovoza iste godine, dijelove teksta sam autor je i pročitao u eter iste radijske stanice. Bilo je to postšezdesetosmaško vrijeme, kada je, uz liberalizaciju društva, za koju su zasluge dijele partijska rukovodstva Srbije i Hrvatske, ponovo počeo bujati nacionalizam, i kada su pojedinci, uglavnom komitetski čvrstorukaši, ukazivali na buđenje te aveti prošlosti, pa bi, ni krivi ni dužni, stradavali igrani filmovi i njihovi autori, poneki pisac, pjesma u slobodnom stihu, pripovijetka, roman… Činjenica da tada netko objavljuje antinacionalistički manifest, u kojemu se razmatra rodno mjesto, duh i stanje iz kojega se rađa nacionalizam, a u cjelovitom izdanju knjige, čije je kanonsko izdanje objavljeno u biblioteci Sazvežđa, kod Miloša Stambolića, Konstantinović piše i o srpskome nacizmu, ta činjenica nikako nije mogla biti odveć dobrodošla, kako među tadašnjim i budućim nacionalistima, tko ni među antinacionalistima. Bit će da su i jedni i drugi sumnjali, prije nego što su u tekst i zavirili, da je djelo pisano po narudžbi neke idejne komisije Centralnoga komiteta. Najprije će se otvoriti pakao, a tek onda će neki od njih shvatiti koliko je važno ono o čemu je Konstantinović pisao. Tada će ga, vrlo učestalo, i ceremonijalno citirati, ali među poklonstvenim citatdžijama bit će malo takvih koji će “Filosofiju palanke” doista i čitati.
Palanka je, objašnjava pisac, ni selo, ni grad. To je čardak ni na nebu ni na zemlji, gdje se svako pojedinačno, osobno, individualno iskustvo poopćava i pretvara u kolektivno, a ono što ne može biti poopćeno, kolektivizirano ili nacionalizirano, to se nije ni dogodilo, niti je kakvo iskustvo. Palanka teži tipičnim pojavama i stanjima, kada je sve jasno i jednoznačno. Palanka je, kao i Balkan, vazda negdje drugdje. O filozofiji palanke Konstantinović piše na osnovu primjera iz književnosti, i to one koja se smatra veoma važnom ili općerazumljivom, pa najponesenije retke posvećuje Desanki Maksimović i njezinoj ljubavnoj i rodoljubnoj lirici. On razlaže duh javnih kumstava, piše o društvu i o zajednici u kojoj privatne mjere i sudovi postaju jedini mogući i prihvatljivi kriteriji.
“Filosofija palanke” nije pamflet, borbena rasprava, priručnik za borbu protiv zla. Nije recept, koji bi nas spasio, e da je kojim slučajem bio primijenjen dok je još bilo vrijeme. To je teška, ali magična knjiga, u kojoj se pouzdanje i nada može tražiti samo u ekstremnim prilikama: kada pojedinac postane meta mase i kada se oko njega i njegove sudbine krene odvijati uobičajena palanačka dinamika. Tada vam, u tim trenucima, Konstantinović može objasniti što vam se, zapravo, događa, koliko će vam trajati samoća i u što ćete se pretvoriti odlučite li da ne budete sami.
Njegovi romani još su teži, neprohodni i monumentalni, kao da ih je pisao čovjek koji je sa životom, i sa sitnim životnim okolnostima, odavno poravnao. Do njih sredinom osamdesetih, kada smo s onim brucoškim ushitom u burevjesnička vremena čitali “Filosofiju palanke”, još nismo ni dopirali. Čitali smo Sartreove “Puteve slobode” i Camusovu “Kugu”, a on nam se, više instinktivno, nego po onome što smo znali, činio njihov prozni i filozofski brat. Izdanje Sazvežđa ponio sam sa sobom u avion, u saveznički hercules, onoga dana kada sam, proljeća 1993, nadao sam se nakratko, odlazio iz Sarajeva. Bila je to jedina knjiga koju sam za vrijeme leta imao uza se. Bez nje sam ostao nekoliko godina kasnije, potucajući se po tuđim stanovima.
Prošloga petka, dok sam se pomicao, od štanda do štanda, po sajmenom beskraju Beogradskoga sajma knjiga, sreo sam Ivana Čolovića, u ruci je nosio blokče i papir, tražeći neko tiho mjesto na kojemu bi se sastavio s vlastitim mislima. “Umro je Rade Konstantinović”, kaže, onako pristojno i nesentimentalno, s onim čovječjim smiješkom, kojim ispraćamo pojave protiv kojih se više ne može. Jedino što je u tom iskazu mekano i privatno, i jedino pred čime bi se zasramio satelit, da je taj naš susret snimio, pa ga prikazao na televiziji, bio je hipokoristik – Rade. Na tu mjeru milja Čolović svakako ima pravo, ali to pravo nemam ja, koji sam Konstantinovića jedva i upoznao, i pred njim sam prije desetak godina stajao sleđen od netipičnoga strahopoštovanja, te se nisam usuđivao ni progovoriti. Po njoj će se, po milju, prepoznati, ako im do toga baš i bude stalo, prijatelji i dobri drugovi, koji o njegovoj smrti budu pisali. Taj je, recimo, i moj prijatelj Ivan Čolović. Ali pokojnika će radetovati i oni koji su mu ništa, i koji će se s njime sroditi i oroditi po palanačkoj logici, gdje je dobro biti dobar s važnima, po mrtvačkim kovčezima i lafetima.
Tako će, po nekoj obilaznoj logici, koja nije tema ove priče, u nadnaslovu jednoga članka u Jutarnjemu listu pisati: “U Beogradu preminuo pisac Rade Konstantinović”. Naslov će, pak, biti: “Odlazak neprijatelja filozofije palanke”, kao da je počivavši šenuo umom, pa pred smrt zaratio s vlastitim djelom. A u članku će, posvuda, naslovom knjige biti navođena “Filozofija palanke”, premda se čak i na fotografiji, objavljenoj uz članak, vidi izdanje Sazvežđa, a na njemu lijepim crvenim fontom: “Filosofija palanke”. Ali nije važno, pohvalno je već i to što je notirana smrt ovoga važnog pisca. Greške navodimo jer ih je sve nabrojane on već najavio, i simptomatski obilježio, u svome najznačajnijem djelu, u “Filosofiji palanke”.
Otkuda ta strast u rovinjskih i grbavičkih, u hrvatskih i srpskih slobodara, da defenestriraju rukopise i njima zastiru ulicu? Ili sumnjaju da su u papirima zapisani uroci protiv njihove slobode, ili znaju da za njihove žrtve nema većega sramoćenja i razgolićenja? Štogod bilo, i to piše u “Filosofiji palanke”.
Tekst je preuzet sa www.jergovic.com