Prije više od godinu dana Belgijanci su izabrali ljude za vodeće pozicije u zemlji, ali vlada još uvijek nije formirana. Izlaz iz krize građani Belgije vide u novim oblicima demokratije, smatrajući da su izazovi sa kojim se Belgija trenutno susreće preveliki da bi se rješavali ustaljenim političkim procedurama. Demokratija je, smatraju Belgijanci, više od onoga što nude političke partije.
“Ako političari ne mogu naći rješenje, neka to učine građani”, moto je grupe belgijskih intelektualaca i aktivista koji rješenje političke krize u svojoj zemlji vide u radikalnoj demokratiji. Naime, oni smatraju da je demokratija u kojoj građani samo glasaju, da bi zatim političari vodili pregovore i donosili odluke, prevaziđena i da novo vrijeme traži naprednije vidove demokratije. Na njihovu inicijativu, u Briselu je 11. novembra ove godine održan samit hiljadu nasumice odabranih Belgijanaca (G1000), koji su tom prilikom direktno učestvovali u diskusiji o budućnosti svoje zemlje.
G1000 je samit građana, potekao iz uvjerenja da nedavna politička kriza u Belgiji nije samo belgijska kriza, već kriza demokratije uopšte. Rješenje za krizu, Belgijanci vide u većoj uključenosti običnih građana u rješavanju gorućih pitanja u društvu. Obični građani možda nisu stručnjaci za određenja pitanja, ali imaju veću slobodu, jer, za razliku od političara, ne moraju balansirati između nacionalnih interesa i izbornih strategija. Obični građani ne moraju kalkulisati kako bi bolje prošli na izborima, pa su u boljoj poziciji da donesu nepristrasne odluke, smatraju organizatori G1000. Oni svoja uvjerenja argumentuju najnovijim naučnim istraživanjima, relevantnim primjerima iz drugih zemalja i mogućnostima koje pružaju nove tehnologije.
Danas se suočavamo sa granicama predstavničke demokratije. Izbori više ne omogućavaju vladama da rade, već su postali prepreka dobrom upravljanju. Političke partije, koje bi trebalo da zastupaju različite interese u društvu, sada drže jedna drugu u stalnom klinču. Političari su kao gnijezdo mladih pacova čiji su repovi toliko isprepleteni da svakim pokušajem da se oslobode, još više zategnu čvor. Životinje, u nemogućnosti da koordinišu svoje postupke (svako vuče na svoju stranu) umiru od gladi. Predstavnička demokratija, sistem koji je nekada bio tako svjež, sada je dotrajao.
Veliki tehnološki napredak, prije svega dolazak interaktivnijeg interneta – Web 2.0 – početkom dvadeset prvog vijeka donio je velike promjene. Nekada su građani mogli iskazati svoje mišljenje o političkim odlukama putem izolovanih akcija (pisma čitalaca, demonstracije, štrajk), dok sada mogu iskazati svoje nezadovoljstvo na bezbroj načina. Svake sekunde možemo pratiti i komentarisati politička zbivanja, ali tek svake četiri godine možemo glasati. Da li onda iznenađuje što su online forumi puni frustriranih komentara? Nikada ranije građani nisu bili tako artikulisani, a opet tako nemoćni. Nelogično je da živimo u eri informacija sa izbornim sistemom koji je ostao suštinski neizmijenjen od ranog devetnaestog vijeka. Demokratija je postala tiranija izbora.
Direktna demokratija je savršeno odgovarala dobu oratorstva, predstavnička demokratija je bila dobro rješenje u vrijeme štampane riječi, novina, i kasnije jednosmjernih medija kao što su radio, televizija i prva faza interneta. Ali u eri Web-a 2.0, eri permanentne interakcije, još uvijek nismo našli prikladniji oblik demokratije.
Inovacija je svugdje prisutna, osim u demokratiji. Kompanije moraju biti inovativne, naučnici moraju pomjerati granice, sportisti moraju rušiti rekorde, ali kada je u pitanju organizacija društva, još uvijek se zadovoljavamo procedurama iz devetnaestog vijeka. Zašto smo obavezni da se držimo formule koja je stara gotovo dva vijeka? Ako se demokratija više ne ostvaruje izborima, već je izbori zapravo sputavaju, građani bi morali pomoći da se nađu demokratske alternative.
Ovo nije samo belgijski problem. Britanski politikolog John Keane proučava demokratije širom svijeta i najavuljuje rađanje nove vrste demokratije, post-predstavničke demokrtije, koja je radikalno drugačija od ranijih parlamentarnih i predstavničkih demokratija. On predviđa oblike građanskog učešća koji prekidaju monolog stranaka, političara i parlamenata.
U posljednje vrijeme, mnoge zapadne zemlje eksperimentišu sa različitim vidovima deliberativne demokratije. Građani su pozvani da aktivno učestvuju u diskusijama o budućnosti društva. U Kanadi je reforma izbornog zakona sprovedena tako što je grupa od 100-injak građana detaljno upoznata sa materijom, da bi zatim razmotrili različite modele i diskutovali o mogućim izbornim sistemima. Nezavisni od stranačkih interesa, obični građani su mogli donijeti racionalnije odluke nego profesionalni političari.
Građanski forumi, skupštine i građanski paneli se organizuju u mnogim državama, uvijek sa namjerom da pokrenu debatu između ljudi sa različitim stavovima. Rezultat je često bolji uvid u problem i mirnije odluke. Jedan od primjera iz ove godine je Island, gdje je grupi građana povjeren zadatak pisanja novog ustava.
Američki istraživači, James Fishkin i Robert Luskin imaju ubjedljive dokaze da su ljudi, kada im je pružena šansa da razgovaraju jedni s drugima i kada im je dostupno dovoljno informacija, sposobni da nađu racionalne kompromise za relativno kratko vrijeme. Ovo je uspjelo čak i u duboko podijeljenim društvima kao što je Sjeverna Irska. Katolici i protestanti, koji su pričali više jedni o drugima, nego jedni sa drugim, uspjeli su naći rješenja u veoma osjetljivim oblastima kao što je obrazovanje.
Deliberativna demokratija nudi korisne metode za prevazilaženje ograničenja predstavničke demokratije. Time se ne ignoriše rad parlamenta i političkih partija, već se on na taj način nadopunjuje. Kao u sistemu direktne demokratije, cilj je veće učešće običnih građana, ali se učesnici samita biraju u duhu predstavničke demokratije. Formula se značajno razlikuje od referenduma ili plebiscita, jer ovi sistemi traže od svih građana da se izjasne po pitanjima koje tek nekolicina ljudi dobro poznaje. Ovdje se od određenog broja ljudi traži da diskutuju o nečemo sa čime su prethodno dobro upoznati. Rezultati su obično relevantniji i zreliji.
Deliberativna demokratija bi mogla biti demokratija budućnosti. Ona savršeno odgovara eri Web-a 2.0 u kojem sadržaj kreiraju sami korisnici. To je Wikipedia politike. Ovim se pokazuje da ne mora sve znanje o budućnosti društva doći sa vrha. Razlog je jednostavan: vrh više ne postoji. Postoje razne grane znanja. Društvo je mreža. Mase danas znaju više nego elite. Debata je srce demokratije. Kada ljudi razgovaraju, mogu lakše usaglasiti svoje lične interese sa javnim interesom. Glas mnoštva može doprinijeti boljim odlukama nekolicine.
Tekst je preuzet sa Eurozine
Za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić