U proljeće 1992. godine Sanja je imala jedanaest godina i išla je u peti razred jedne osnovne škole u Sarajevu. Bila je odličan đak, vrlo radoznala, voljela je da čita i možda je već tada naslutila čime će se baviti kada odraste. U proljeće 1992. godine je jedno pitanje zauvijek promijenilo njen život. Drugovi i drugarice su taj dan u razredu raspravljali o tome ko je od njih srbin, ko hrvat a ko musliman. Sanja ih je blijedo gledala ne razumivši ni riječ o tome što to njeni vršnjaci žele da znaju. „ A čija si ti Sanja?“ odzvanja joj i 20 godina poslije to pitanje u glavi. Dječijom naivnošću ona odgovara „Ja sam mamina i tatina“. Uslijedio je smijeh i cinično podpitanje „Ali šta su ti mama i tata?“ Sanja na to nije znala šta odgovoriti. Možda je majki Mirsadi i ocu Slobodanu taj dan bilo još teže, jer su morali po prvi put objasniti Sanji da oni ne pripadaju nikome, ali da mama i tata imaju drugačija imena, tj. da su oni odrastali u porodicama koje su bile manje-više muslimanske i manje-više pravoslavne, ali da Sanja nije ništa od toga. Ona je „drugačija“ od „ostalih“.
Šta se krije iza bezličnog pojma “ostali” kojima se označavaju pripadnici nacionalnih manjina u BiH? Njihova prava su regulirana čitavim nizom zakona. No, koliko se to provodi u praksi? Kako žive? Kako su organizirani? Koliko su zastupljeni u vladajućim strukturama u BiH?
U BiH ima 17 nacionalnih manjina: Albanci, Crnogorci, Česi, Italijani, Jevreji, Mađari, Makedonci, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumuni, Rusi, Rusini, Slovaci, Slovenci, Turci i Ukrajinci. Ovdje su potpuno izostavljeni svi oni koji ne spadaju čak ni u jednu od ovih kategorija. To su djeca iz mješovitihih brakova, pripadnici vjerskih skupina koji se ne žele kao takvi deklarisati i svi oni koji pod kategorijom „nacionalna pripadnost“ žele napisati bosanskohercegovačka!
Osvit Seferović, predsjednik udruženja Građanski front Ostalih, objasnio je da su Ostali grupa građana koji žive u Bosni i Hercegovini, a koji su već definisani Dejtonskim mirovnom sporazumom. „Ostali su jedna šund grupa, to je ono što ostane kad oduzmete Bošnjake, Srbe i Hrvate, odnosno to su građani/državljani BiH koji se ne osjećaju Bošnjacima, Srbima ili Hrvatima. Najznačajniji problem sa kojim se suočavaju ostali jeste taj što oni ne postoje kao politička bića u BiH. Oni nemaju pravo ni na kakvu političku reprezentaciju, a iz toga proizlaze svi drugi problemi“, izjavio je Seferović za portal www.buka.ba.
Informacije o ostalima u BiH i njihovom položaju u našem društvu moguće je pronaći u svim izvorima informisanja – od dnevne štampe, TV-a i radija preko Wikipedije do web stranice Vijeća Evrope. Samo Google pretraživač će vas odvesti na 718.000 stranica posvećene ovoj tematici. Ostali u BiH su uvijek neiscrpan izvor za nove teme i preko njih svi oni što znaju da im je mjesto osigurano u našem društvu jer pripadaju jednom od tri konstitutivna naroda, vode prljave bitke u ime većinskog naroda. Pa tako ako se neko iz kategorije „ostalih“ i pokuša buniti, predoči mu se čitav spisak mehanizama, tijela i zakona kojima je ova kategorija našeg društva jedna od najzaštićenijih. Pored 32 člana evropske Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, državnog Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina, Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u Federaciji BiH, Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina RS, Zakona o zaštiti nacionalnih manjina Tuzlanskog kantona I Zakona o zabrani diskriminacije, tu je još I Vijeće nacionalnih manjina BiH, FBiH i RS-a (da ne bude zabune, u pitanju su tri različita Vijeća/Savjeta).
Pitanje rješenja problema Ostalih je u fokusu dnevnopolitičkih dešavnja zemlje koja više od godinu dana nema konstituisanu vlast, a to pitanje je u žiži ponajviše zbog nedostatka političke volje da se provede presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu koji su Jakub Finci i Dervo Sejdić dobili pred ovim sudom. Naime, ova dva bh. građanina tužila su državu BiH jer im je osporeno pravo da se kao Jevrej i Rom kandiduju za Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamenta BiH. Prema Ustavu i Izbornom zakonu BiH, pravo da se kandiduju na te visoke državne pozicije imaju samo pripadnici tri konstitutivna naroda, što znači da su sve ostale nacionalne manjine diskriminisane.
Finci ističe da se na tužbu odlučio jer je to jedini način da se tromi državni aparat pokrene i Ustav i Izborni zakon usklade s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima: „Malo je bilo teška srca tužiti zemlju koja je tvoja zemlja, ali čini mi se da je ovo za dobrobit BiH, da jednostavno počnemo raditi na promjeni našeg ustava u pravcu da se Ustav i Izborni zakon usaglase s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima kojom će svi građani BiH biti ravnopravni u izbornom procesu, pogotovo za izbor Predsjedništva i Doma naroda BiH jer je do sada svima koji se ne deklarišu kao pripadnici konstitutivnih naroda to bilo uskraćeno.“
Nakon što je mala Sanja saznala da nije ni Srpkinja, ni Hrvatica ni Muslimanka, otkrila je da postoji ipak nešto dobro u tome što je njena porodica drugačija od ostalih. Kao miješani brak njeni roditelji su imali privilegiju da preko Hrvatske izbjegnu u Ameriku. Osjećali su se na sigurnom sve do momenta dok nisu morali odlučiti u koje izbjegličko naselje žele – bošnjačko, srpsko ili hrvatsko! Nakon 15 godina života u dijaspori i sa diplomom pravnika prestižnog američkog univerziteta u ruci, Sanja se vraća u BiH i rodno Sarajevo sa željom da svojim znanjem doprinese razvoju poslijeratne BiH. Rečeno joj je da se njena diploma ovdje ne priznaje i da mora priložiti mali milion dokumenata kako bi se dokazala vjerodostojnost njenog školovanja u inostranstvu. Također je saznala da može isključivo raditi za strane organizacije, a za angažman u državnim institucijama je potrebno da se deklariše – bošnjakinja, hrvatica ili srpkinja. Odjednom je noćna mora iz djetinjstva postala surova stvarnost ponovo je ucjenjujući da kaže nešto što ne zna I ne može reći. Nakon nekoliko godina rada za međunarodne organizacije, ona napušta BiH i ponovo se vraća da živi i radi u SAD-u.
Ne postoji niti jedna zemlja u svijetu od vremena aparthejda u Južnoj Africi gdje se nekome eksplicitno zabranjivala kandidatura za neku poziciju u državnoj vlasti a posljedice ovakvog odnosa BiH prema nacionalnim manjinama su sve izraženije jer upravo proces sudjelovanja nacionalnih manjina u javnom životu doprinosi jačanju integriteta države, budući da su u slučaju uključenja manjina u politički i javni život interesi svih dijelova civilnog društva zastupljeni u procesu upravljanja državom. U vezi s tim, pripadnicima nacionalnih manjinama trebalo bi biti omogućeno uživanje svih ljudskih prava garantiranim zakonodavstvom države koju nastanjuju, ali sve dok se ne riješi problem Ostalih, a samim tim i problem nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini, i dalje će mnogi građani ostati bez prava glasa I mogućnosti da budu kreatori pozitivnih promjena u društvu