Istina je jedna: Kad su robovi došli na brodovima iz Afrike u Severnu Ameriku, bubnjevi su im bili oduzeti, za razliku od Brazila, gde je robovima bilo dozvoljeno da ih zadrže. A ipak su se u Americi rodili svi ti majstori – Elvin Džons, Art Blejki, Keni Klark… U čudnoj zemlji kakva je Amerika, ipak je opstala mešavina izraza. I mislim da je takozvana džez muzika, kao muzika slobode i čuda, istraživala ne samo Ameriku, nego i celokupne uslove života. Mene još uvek pokreće način na koji mudrost prošlosti i moderno mogu da se sastave i da transcendentuju uređenje sveta. Prvo, „istina je jedna“, samo je zovu različito. Drugo: „Ne čini drugima ono što ne bi dozvolio da urade tebi.“ Mi, kao stvaraoci muzike, imamo zadatak da probudimo ljude, da ih uputimo u njihove unutrašnje živote. Kao mladić sam svirao u Rusiji, Talinu i Lenjingradu, i pitali su me razna pitanja. Tada sam prvi put shvatio da „istina treba da se račva“.
Eliksir inspiracije: Ja sam se napio eliksirom inspiracije kao mladić u Memfisu, okruženjem i bogatstvom tradicije iz koje dolazim. Bio sam tako pijan, da sam bio u mogućnosti da se uzdignem iznad svetskih problema, jer sam shvatio da to nije stvarno. A stvarno je da smo mi duše na ljudskom putu, i da prolazimo kroz sve to. Bile su to šezdesete, godine idealizma. Bili smo nežni ratnici, tragali smo za istinom i idejom ljubavi, i bili smo veoma neefektivni. Shvatili smo da je besmislica što imamo disharmoniju u svetu i poželeli da ga menjamo. Ali nismo bili pozvani da to radimo.
Džez u medijima: Ti si sa drugog kraja sveta, ali znaš čime se bavimo, i to te zanima. A u Americi ćeš nas vrlo retko videti na televiziji, ti takozvani ljudi koji prave filmove nalaze se usred velikih dragulja, a sve vreme se bave staklenim perlama. Film je jak medijum, ali kad pričamo o umetnosti, ja bih uvek postavio muziku na viši nivo, jer ide kroz vazduh. I sad, dok pričam sa tobom, ja slušam ptice kako pevaju, veoma samemocionalan lik. Dovoljno sam naivan da razmišljam o osećajnosti u ljudima, koju mediji ne mogu da sruše. Ja dolazim iz vremena kad smo bili tajna zajednica, išli smo od grada do grada i nalazili jedni druge. I tad smo bili underground. Kad sam bio mali, džez muzika me je snažno pokrenula, ali sam ubrzo shvatio… Pokušavao sam da je pronađemna radiju, ali je ne bih nalazio. Vrteo sam skalu uporno, i negde oko ponoći bi se oglasila, na čudnoj maloj stanici snage dva vata – bila je to najbolja stvar na svetu! Slomila mi je srce, zaista.
Zvuk menja molekule: Kada smo svirali u Kini, prišao mi je tip i rekao: „Ne verujem da možete da razumete šta se desilo večeras. Ljudi su ovde veoma rezervisani, oni inače ne reaguju ovako.“ A dok sam im potpisivao ploče, govorili su: „Ovo je veoma važno i više od muzike – ovo je filozofija!“ Pa, ljudi dobijaju tu muziku. Ne moraju da je čuju, ona dodiruje njihove čakre. Zvuk prodire do centara, nebitno u kom ste sistemu odrasli i kakva je vaša priča. Zvuk može da promeni molekule.
Budi ovde i sad: Sklop ovog sveta je materijalistički. Život je klackalica: ako ideš prema duhu, materijalna stvar je dole, a ako ideš prema dobitku, duh je dole. Relativni svet je majčinska iluzija. Propustićeš i stvarno i nestvarno ako nisi potpuno ovde. „Budi ovde i sad“. Sjajno u vezi sa šezdesetim bilo je to što su mladi ljudi istraživali te vrste ideja, da bi se probudili iz materijalizma i pokrenuli u pravcu duha, kao i bratstva, širom sveta. Ali, ta ideja se protivi mašineriji koja pokreće svet po principu mesečarenja. Ovaj svet je kao zakrivljen pseći rep. Uspraviš ga, a on se ponovo nakrivi. Pa treba da promigoljiš kroz njega i radiš ono što želiš.
Ljubavna privlačnost: Emocionalnost je samo ljubavna privlačnost. Ako ste jako mladi, potrefi vas taj udarac, a udarac je jak, pa učini kao sa pčelom i medom – kada se desi ljubavna privlačnost ljudi konvergiraju jedno drugom. Nije to drugačije od funkcionisanja stvari u prirodi. Ja volim da čujem velike pijaniste, ali i druge muzičare, a oduvek sam imao sjajne partnere, koji su znali kako da slušaju i uzajamno deluju. Ja nemam bend iza sebe, mi smo svi u tome. Trudni smo da izbacimo prave eliksire upuštajući se u istraživanja.
Ako ne mogu da promenim svet, promeniću sebe: Živeo sam u to vreme u Grinič Vilidžu, trebalo je da otvorimo sezonu u klubu Blue Note. I video sam kada su se srušile kule, potpuno me je rastrojilo. Nismo otvorili klub, jer je Njujork stao. Nije bilo saobraćaja ispod 14. ulice. I te nedelje čuo sam Erika Harlanda, a ubrzo sam sreo i Zakira Huseina. Džon Mekloklin je svirao sa njim i pozvao me je da ga čujem kako svira. I to me je potpuno pokrenulo. Taj tip iz Bombaja je svirao bluz na tabli! Ili je to njihova sveta muzika – za mene je bio bluz. Tako je rođen trio Sangam. Mislim da su ljudi gladni onog što im donosimo. Mašinerija pokušava da blokira protok stvari, ali ja sam blagosloven, što još uvek mogu da služim muzici. Moja Doroti sve učini mogućim. Ja to ne bih mogao, išao sam u šumu kao mladić. Video sam kako svet funkcioniše, i to nije bila moja šolja čaja. Pomislio sam na kraju: ako ne mogu da promenim svet, onda ću promeniti sebe.
Pošaljite ratnike kući: Oni bi da izvoze demokratiju, ali ne ide onako kako je zamišljeno. Cela igra treba da stane. Hajde da se ponašamo odgovorno i da budemo dobri jedni prema drugima. Ali to nije od interesa trgovcima, bankarima, mehanicističkom lobiju, industrijskom kompleksu, i njihovim klincima-ratnicima. Pošaljite klince kući! Ne možeš sve da postavljaš na pogrešnim osnovama. Moraš da srušiš zgradu i počneš ispočetka. Zgrada je izgrađena na sopstvenoj nejasnoći, ali ovo je most koji imamo, i njime prolazimo. Hajde da napravimo bolje mesto.
Big Sur: Voleo bih da imam svoj avion, i da sa njim negde sletim, ali to mi brani moj intelekt. A ipak, odseo sam ovde, u luksuznom hotelu. Oni moraju da me smeste negde gde bih imao mir. Pa, izgleda da je skupo biti jednostavan. Ljudi se pitaju zašto živim u Big Suru, ima 60 milja obale, a samo 500 porodica. Tu prolazi Autoput 1, s jedne strane su planine, s druge je usek prema moru, ko bi tu mogao da živi? A ja sam to izabrao jer nije bilo gustine. Zanimalo me je da vidim kako izgleda kada se u ogledalu suočiš sa sopstvenom neadekvatnošću. Da Doroti nije sve uredila da nas povede oko sveta, ne biste me videli. Bio bih kod kuće i radio u svojoj laboratoriji, na Fibonačijevim brojevima, ili drugim formulama koje pokušavam da otkrijem. Ali, shvatio sam da je to moja Darma. I uvek ostajem blizu velikih misli i učitelja: starih veda, Bude, Sufija, Rumija. I mislim o njihovim stazama – oni koji su spoznali istinu, osmehuju se i namiguju jedni drugima. Nisu uključeni u birokratiju, niti seku vrpcu na otvaranju neke bolnice.
Srce i duša: Muzika prolazi kroz nas i stalno nas osvežava. Ali ne možeš da je zadržiš za sebe. Dok sam pauzirao, naučio sam o službi, svi mi sviramo za Stvaraoca. I svačije rođenje je božanstveno. Ljudsko biće se rađa, ima želju za znanjem, i onda mora da nađe Učitelja, koji bi mu otkrio put. Mislim da smo svi u osnovi duše na ljudskom putu. I bilo bi fantastično ako bismo u ovom svetu mogli da manifestujemo naše bogoslovlje… Jer, kad se ljudi uzdignu na viši nivo, i muzika se uzdiže na viša mesta, jer mi se bavimo srcima i dušama.
Budućnost: Ja sam građanin sveta. Pokušavam da nađem zvuk koji bi mogao da rastvori svet i učini celu stvar snom. Jer sada je sve kao noćna mora, a ja bih želeo da vidim svu Božju decu kako igraju na suncu, u sjaju. Želim da dobijem još jednu šansu da pokušam da kažem istinu. I svaki put kad sviram, to je ono što se dešava. Ne znam ko može to da čuje, a ko ne može. Ali ne mogu da uradim ništa s tim u vezi. Oni mogu da zvižde, ili mogu da aplaudiraju. A ja moram da pevam svoju pesmu.
Tekst je preuzet iz Politike