Majkla Kaningema (1952) slavnim je učinio roman „Sati”, za koji je dobio Pulicerovu nagradu i Nagradu PEN-Fokner. Po tom romanu snimljen je i istoimeni film, takođe višestruko nagrađivan. Ovaj romansijer i pripovedač, jedan od vodećih savremenih svetskih pisaca, napisao je romane „Dom na kraju sveta”, „Krv i meso”, „Sati”, „Besplatni dani” i „Dok ne padne noć”. Ovaj poslednji, koji je i povod razgovoru za „Politiku”, upravo za Sajam knjiga u Beogradu pojavljuje se na srpskom jeziku, u izdanju „Arhipelaga”, u prevodu Anike Krstić. Dok su njegove prve dve knjige o raspadu porodice, u novom romanu autor preispituje ljubavni odnos: „Koji par nije nesrećan”, „Ko bi podneo da bude voljen tako očajnički”, kaže, ali i da „seks nema smisla”.
Epštajn piše da je donedavno bilo zabranjeno da u književnosti pišemo o seksu, a da je sada zabranjeno da se piše o ljubavi. Gde su, po vama, ljubav i seks u stvarnosti sada? Ili su na kraju emigrirali u književnosti i umetnosti?
Dozvolite mi da kažem, iz ličnog iskustva, da su ljubav i seks živi i zdravi. Kako u životu, tako i u književnosti. Ne dozvolite nikome da vam tvrdi drugačije.
U vašoj novoj knjizi kritikujete svet moderne umetnosti. Kažete: „Danas se smeće tretira kao blago”. Da li se nešto slično dogodilo u savremenoj književnosti?
Ja zaista mislim da je svet vizuelne umetnosti manje inspirativan nego književnost. Slike i skulpture su retki, jedini predmeti, namenjeni prodaji, što znači da umetnik mora na umu imati kupca, a većina kupaca žele nešto novo.Mnogi od tih kupaca nisu dobro informisani o umetnosti – kupuju ono što im vlasnici galerija kažu da kupuju, i ne misle mnogo o tome imaju li ili nemaju istinski emocionalni odnosprema onome što su kupili. Oni investiraju. Oni kupuju „pravu” umetnost, a ne nužno umetnost koju vole ili u koju veruju.
Umetnike stalno navode da proizvode delo koje će se prodavati, a tržište određuje šta umetnici proizvode, i odabraće umetnika čiji rad ima najviše izgledada će se prodati.
Knjige su makar malo drugačije. Prodaja postoji i u izdavaštvu, naravno, ali niko ne „investira” u knjigu, ljudi čitaju knjige slučajno, a ako ih vole, prenose svoj doživljaj drugim čitaocima. Ne mislim da vam sugerišem da je popularnost merilo književnog uspeha – pogledajte šta je na većini bestseler lista – ali ipak ostaje veza između pisca i čitaoca, a to više nije slučaj sa vizuelnim umetnicima i onima za koje oni stvaraju sopstvena dela.
Rekli ste da je vaš roman „Sati” neka vrsta džez improvizacije po prozi Virdžinije Vulf. Kakav je vaš stav prema muzici?
Jezik je, za mene, koliko muzika, toliko i značenje… Uvek treba pitati ne samo šta rečenica ili određeni napisani stav znače, već i kako to zvuči. Koji su ritmovi teksta, koje su kadence u pitanju? Da li rečenica više liči na džez Džona Koltrejna, simfonije Bramsa, ili nešto sasvim drugo? Ali jezik treba uvek da ima svoj tok i ritam i da izaziva žeđ koju izaziva muzika.
Moto vašeg novog romana „Dok ne padne noć” jeste Rilkeova misao da je „lepota samo početak užasa”. Zašto je baš ovaj Rilkeov postulatvaš moto?
Zato što je prava, istinska lepota – duboka lepota,ona menja život. Kad mislim o lepoti, smatram da je manje reč o činiji punoj lepih lala, a više o vatrenom maču arhanđela. Istinska lepota je i proces venjenja, nestanka i uništenja i promena. Za razliku od svegaonoga što je samo tek plošna, spoljna „lepota”, istinska je daleko dublja. Istinska lepota je i jedina prava. Iako svetom očito vlada ova prva, površinska, koju obeležavaju ograničenost i glupost.
Postoji scena u romanu „Sati“: Jedna žena ide u grad, iznajmljuje hotelsku sobu jedno popodne da bi tamo bila sama, da bi mirno čitala svoju knjigu. Da li to znači da je danas i naš spoljni i unutrašnji prostor prenaseljen i da čovek, da bi bio ono što jeste, treba da pobegne u neki vid izolacije i usamljenosti?
Žena u „Satima” koja beži da čita svoju knjigu, beži iz života koji je pogrešan i poguban za nju samu… Ona je domaćica u 1950, njen život treba da bude čišćenje i pečenje, ona ne bi trebalo da provede popodne čitajući knjigu. Ona se iskrade da bi pročitala svoju knjigu, na način na koji bi se druga žena izgubila iz kuće da se sastane sa ljubavnikom.
To kao da je u skladu sa rečenicom Lu Salome da „ako želite život, morate ga ukrasti”… U novoj knjizi kažete da je „mladost samo seksi tragedija, Džejms Din, koji skoči u svoj porše, Merilin Monro, koja ulazi u krevet”. Kad kultura oko nas neguje teror glupe, plošne mladosti, šta biva kada isteknu sati te seksi tragedije?
Ljudski život se nastavlja, sve dok organizam živi. Nisam od onih ljudi koji insistiraju na tome da je starost žalosna i smanjuje mogućnosti uživanja u životu. Ako ništa drugo, ja sam protiv svetske kulture koja samo voli mlade. To je Petar, junak mog novog romana, koji misli da je večita lepotasamo oko onih koji umru mladi, to nije moja lična misao. Jedna od prednosti toga biti pisac jeste da naši likovi mogu imati misli, želje, htenja, koja nisu nužno naša.
Da li ste zadovoljni filmom „Sati”? Koja je od tri slavne glumice, Meril Strip, DŽulijen Mur ili Nikol Kidman, na najbolji način tumačila ono što ste napisali?
„Sati”… Volim taj film. Sve tri glumice su bile izuzetne, a deo onoga što je bilo tako veliko u načinu njihove igre bila je činjenica da je svaka od njih donela nešto novošto me je iznenadilo, jer to nije bilo ono što sam imao na umu dok sam stvarao likove te tri žene. Igrale su baš onako kako je trebalo da igraju. Kada glumici date ulogu da igra, želite da to uradi tako da liku koji glumi doda nešto što nikada niste mislili o tim karakterima dok ste ih stvarali. Na primer, Meril Strip je na nervozan način odvajala jaje, Nikol Kidman je imala u filmu taj karakterističan, nesiguran hod, kao da je uvek išla očekujući udarac otpozadi. Volim, dakle,film „Sati”, koji me je, možda, napravio jedinim živim romanopiscem koji je zadovoljan filmom snimljenim po njegovoj knjizi.
Kada ste govorili o Virdžiniji Vulf, čiji roman „Gospođa Dalovej” predstavlja prvo ozbiljno delo koje ste pročitali u mladosti, rekli ste da ako pogledamo dovoljno duboko, u svakome ćemo naći pukotinu, a da je sama Vulfova umela da i u glavnom i sporednom liku opazi elemente i tragike i komike. Da li je pisac junak iz komične ili tragične priče?
Pisac mora biti komičan i tragičan istovremeno. Razumljivo, neki od nas su duhovitiji od drugih, neki su mračniji, ali ako pisac ne razume da je svet istovremeno zabavan i tragičan, ne vidi svet u celosti. Bilo da pisac više teži humoru ili tuzi, on ili ona mora da u sebi nosi svest da sve što je tužno, pomalo je i veselo, a da sve što je zabavno ima u sebi i primese tuge.
U novom romanu ste istakli da je „problem sa istinom to što je često blaga i stereotipna”. Predajete kreativno pisanje studentima na Jejlu: koje književne, umetničke i životne istine želite da im približite?
Ako postoji neko ko može da nauči istini mlade pisce, ja nisam taj momak. Ono šta mogu da uradim jeste da pogledam ono što mladi pisci rade i da im pomognem da nađu svoj sopstveni glas u najvećoj mogućoj meri. Mogu da im pomognem da pronađu svoju originalnost, sopstvene umetničke i književne istine, koje ne bi trebalo da liče ni na šta što je bilo pre njih. Ja ne pokušavam da ih naučim istini ili pravilima, trudim se da ih naučim kako da nađu svoju istinu i da nađu svoja pravila.
Tekst je preuzet iz Politike