Naše su ulice mirne. Uglavnom. Izađu, s vremena na vrijeme, nezadovoljni ovi ili oni, radnici Krivaje koji nisu primili platu od, valjda, Olimpijskih igara u Atlanti, invalidi koji od invalidnine mogu kupiti, možda, dvije šteke cigara i hljeb od jučer, policajci koji godišnje zarade manje nego što osrednji pripadnik podzemlja provuče kroz nos za mjesec… Jednom, dva puta godišnje, u zadnje vrijeme i češće, demonstrira se i, krajnje uslovno rečeno, trendovski: u znak solidarnosti sa „okupatorima“ Wall Streeta, u ime slobode od slobodnog tržišta, najvitalnije i najglobalnije antidemokratske tekovine naše civilizacije.
Sve i jedne demonstracije u BiH, završe isto: na jednog učesnika protesta dođe barem hiljadu onih što im na živce idu blokirane ulice, parole mladih ljevičara, galama uz subotnju kafu… Jedan je to od bezbroj bosanskih paradoksa: gladni jesmo, para nemamo, sutra će nam, ali sigurno, biti gore nego danas, ali mi ne trzamo. Osim na one što trzaju i u naše ime.
Malo je, da ponovim, na svijetu mjestā zrelijih za socijalnu pobunu od Bosne i Hercegovine. I nigdje, zvanično, ulični borci za pravdu nemaju manje šansi. Zašto?
– Naša povijest ulične borbe je kratka i neuspješna: najveće demonstracije u BiH bile su one protiv rata 1992. godine. Sarajevo je tada, recimo tako, bilo naš Wall Street, a ostali gradovi ono što smo mi danas New Yorku. Stotine hiljada ljudi tražilo je tada svašta, a dobilo ništa. Rat je trajao do kraja 1995.
– Od te 1992. do Daytona, prag naše tolerancije podignut je do beskonačnog. Tamo gdje je uzrečica : „Samo nek’ ne puca“, mir je stanje neograničenog trpljenja nesreće.
– Da je socijalna važnija od takozvane nacionalne svijesti, Jugoslavija se, možda, nikada ne bi raspala, a ako i bi, razveli bismo se u miru božijem. Nikada, naime, nismo živjeli bolje nego u Markovićevim godinama, ubijenim upadom Slobodana Miloševića u monetarni sistem SFRJ. Markovićev kasniji pokušaj da se, kao dokazano uspješan, vrati u aktivni politički život, završio je katastrofom. Svi su, sjećamo se, glasali za njegove reformiste, samo što, nekim čudom, ti reformisti nisu dobili podršku niti veće mjesne zajednice.
– Da je ekonomija, a ne nacionalizam – odnosno nacionalizmi – najveći problem Bosne i Hercegovine, ne bi stranke koje se u predizbornim kampanja fokusiraju na socijalnu reformu prolazile kao Savez reformskih snaga Ante Markovića.
– Šanse da se nikada i oko ničega ne posvađaju nezadovoljni Amerikanci i jednako nezadovoljni Grci, obrnuto su proporcionalne šansama da se nezadovoljni Bošnjaci, Srbi i Hrvati pobiju čim se iskukaju oko toga koliko nemaju, pa krenu pričati o tome kakva bi trebala biti država u kojoj neće skapavati od gladi.
– Glad bosanskih radnika uporediva je naravno sa onom američkih ili francuskih. Sve ostalo – nije. Amerikanac čiju je kuću odnijela banka i Francuz koji radi za rate kredita, nemaju problema sa Amerikom ili Francuskom kao državama. Bosanski i hercegovački zatočenici kamata i ponosni dobitnici otkaza, sa Bosnom i Hercegovinom ovakva kakva je, imaju. Odnosno, Amerika ili Francuska su svojim siromasima neupitne barem teritorijalno. BiH je svojim nesretnicima, većini njih, zapravo nužno zlo.
– Ko se ne slaže sa prethodnim, može me uvjeriti u suprotno, recimo, djelom. Neka, na isti način na koji organizira antikapitalističke prosvjede, građane Zapadne Hercegovine pozove na proteste protiv ustrojstva Federacije, građane RS-a protiv Bosne i Hercegovine, a ostale protiv entitetskog uređenja, pa zatim uporedi broj učesnika sa brojem onih što se za najpravednije moguće ciljeve – o kojima redovno i sa zadivljujućim entuzijazmom, sjajno piše Vuk Bačanović – bore na najuzaludnijem mjestu na svijetu.
Ili neka razmisli o onome što je zaRadio Slobodna Evropa kazao profesor Zdravko Grebo: “Svako jutro kada se probudim, užasava me ta pasivnost, ta letargija ljudi koji su zaista dovedeni do zida, do poništenja vlastitog ljudskog dostojanstva. Kako starim, postajem umorniji i postajem legalista, ne bih pozivao na nasilne promjene, ali, da sam malo, malo mlađi, pozvao bih ljude da izađu na ulice i da uzmu stvari u svoje ruke jer je stepen izvitoperenosti političkog spektra prešao svaku mjeru i jedini način da se nešto promijeni je da mladi ljudi, sindikati, nezaposleni, penzioneri naprave front i kažu – dosta je bilo manipulacije, mi ćemo sada upravljati svojim životima. Može li se to desiti? Sumnjam. Ni neke manje radikalne akcije ne uspijevaju jer je, kao što sam rekao na početku, naš talent za propadanje enorman. Možemo mi još propadati.”
I ne samo da možemo, već, sve više se čini, ništa drugo ne znamo.
Tekst preuzet sa prijateljskog Radiosarajeva