1. I pobjednik je… …Francois Hollande
Kandidat Socijalističke partije na predsjedničkim izborima 2012. godine biće Francois Hollande. Odlučili su ovo birači u nedjelju, 16. oktobra, nakon drugog kruga izbora. Na ovim svojevrsnim izborima prije izbora koje je organizovala Socijalistička partija pravo glasa imali su svi građani Francuske koji su upisani u birački spisak, a potpisali su dokument o poštovanju ljevičarskih vrijednosti i priložili, simbolično, jedan euro.
Hollande, koji se u očima birača pokazao kao najbolji kandidat koji bi 2012. mogao ujedniti ljevicu i pobijediti Sarkozya, strpljivo je, godinama, čekao na ovu priliku. Generalni sekretar Socijalističke partije od 1997. do 2008. godine, nakon očiglednog porasta popularnosti njegove tadašnje supruge Segolene Royal, odustao je 2007 od svoje kandidature. Nakon toga povukao se u sjenu, da bi se početkom ove godine vratio u politički život punom snagom, fizički transformisan (niko nije mogao da ne primjeti da je Hollande smršao desetak kilograma), i već je u martu, van svih očekivanja, najavio da će biti kandidat na predsjedničkim izborima 2012. godine. Jedna srećna okolnost, izbacivanje bivšeg dikrektora Međunarodnog monetarnog fonda Dominique
Strauss-Kahna iz igre za predsjedničke izbore, gurnula je Hollanda u prvi plan.
Trenutno, ankete govore u njegovu korist, a ukoliko pobijedi sljedeće godine, biće to povratak ljevice na čelo Francuske nakon tačno sedamnaest godina.
2. Uspon i pad Segolene Royal
Suze Segolene Royal, nakon poraza u prvom krugu izbora za kandidata Socijalističke partije za predsjednika Francuske, ostaće dugo urezane u sjećanje francuske javnosti. Nošena nevjerovatnim elanom medija, pred izbore 2007. godine uživala je popularnost jedne rok zvijezde. Međutim, političarka koja je što u šali, što u zbilji izjavila: «Bila sam inspiracija za Barack Obamu, njegova ekipa me je kopirala» nije vjerovala u činjenicu da su se od tada mnoge stvari promijenile. Počevši od svjetske ekonomske krize koja je promijenila brojna politička stajališta, preko činjenice da se pokazala kao loš gubitnik nakon što je 2008. godine optužila Martine Aubry da joj je preotela mjesto generalnog sekretara Socijalističke partije nakon očiglednih propusta i nepravilnosti prilikom glasanja. Royal nije vjerovala ni u nepovoljne anketne rezultate do te mjere da je optužila, ovaj put, druge kandidate Socijalističke partije za predsjedničke izbore 2012. da direktno utiču na anketne institute.
Par dana nakon ovog poraza koji joj je vjerovatno zauvijek zatvorio vrata da postane predsjednica Francuske, Segolene Royal, pozvala je sve one koji su glasali za nju da u drugom krugu izbora svoj glas daju za Francois Hollande. Svi oni koji su joj bliski znaju koliko je ovo bilo teško jer se po brojnim političkim pitanjima razilazi sa bivšim suprugom.
3. Ko o čemu, mediji o Socijalističkoj partiji
Predsjedniku Francuske nije pomogla ni prava medijska opsada jednog pariškog porodilišta u kome njegova supruga Carla Bruni treba uskoro da se porodi. Medijskim prostorom, posljednjih dana, neprikosnoveno je vladala Socijalistička partija i njihovi interni izbori. Tri televizijske debate između šest kandidata, prije prvog kruga izbora, privukle su pažnju nekoliko miliona gledalaca.
Nije ni čudo što je vladajuća desničarska partija UMP, na sav glas kritikovala medije da govore previše i isključivo o socijalistima, te da ne poštuju pravilo pariteta.
Govoreći o monopolizaciji medijskog prostora koji se desio zahvaljujući «izborima prije izbora» aktuelni predsjednik Francuske, Nicolas Sarkozy nije se libio pozvati na riječi generala Charles de Gaulle, osnivača i prvog predsjednika Pete republike: « De Gaulle je htio izbore u dva kruga, ne u četiri». Dok je Jean-François Cope generalni sekretar UMP-a u dnevniku France2 nastojao umanjiti značaj ovih izbora navodeći da je na njima glasao tek «četiri posto Francuza ».
Ono što Sarkozya, koji je svoj predsjednički mandat 2007. godine počeo odmorom sa tadašnjom suprugom na skupocijnoj jahti jednog francuskog milijardera dobivši naziv predsjednik bogatih, naročito brine jeste lagan, ali siguran pad popularnosti. Uprkos tome što je svjetska kriza odigrala značajnu ulogu u promijeni njegovog imidža i načina političke komunikacije, neki od njegovih poteza, kao što je prošlogodišnja reforma penzijskog sistema, nisu naročito bili po ukusu Francuza.
Međutim, na više od šest mjeseci do predsjedničkih izbora sve su karte još otvorene.
4. Slučaj Dominique Stausse-Kahn
Bivši direktor Međunarodnog monetarnog fonda Dominique Stausse-Kahn kome su ankete davale veliku prednost u odnosu na Sakrozija, bio je nezvanično, najlegitimniji kandidat Socijalističke partije na predsjedničkm izborima 2012. godine.
Međutim, u maju ove godine stvari su se promijenile nakon što je uhapšen na aerodromu u Njujorku pod optužbom za seksualni napad na Nafissatou Diallo, sobaricu hotela Sofitel na Menhetnu. Čak i nakon što je javni tužilac u Njujorku odlučio odbaciti sve optužbe protiv Stausse-Kahna njegov povratak u Francusku je bio više nego buran, praćen pravom medijskom hajkom. Još na aerodromu dočekale su ga brojne novinarske ekipe, a njegov povratak su pojedini mediji čak direktno prenosili.
U dnevniku televizije TF1, nekoliko dana nakon povratka, izjavio je između ostalog: «Htio sam biti kandidat na predsjedničkim izborima, ali sad to očito neću biti».
O njegovom povratku u politički život još je rano govoriti. Naročito nakon što je Francois Hollande neposredno nakon drugog kruga izbora, govoreći o mogućnosti da stane na čelo Francuske, izjavio: «Dominique Strauss Kahn neće ući u sastav vlade koju ja budem birao».
5. Povratak ekstremne desnice na velika vrata
Stah Francuza od porasta uticaja ekstremne desnice nije neopravdan. Nakon što je 2002. godine Jean-Marie Le Pen iz stranke Nacionalnog fronta prošao u drugi krug predsjedničkih izbora, kao protivkandidat Jaques Chiracu, francuska javnost je ostala zaprepaštena.
Dolaskom Marine Le Pen, na kormilo ove stranke, stvari su se još više zakomplikovale. Ona je ekstremnoj desnici dala pristojnije, uljudno lice, zabranivši, na primjer, prisustvo grupa poput skinhedsa i nacističkih obilježja tokom stranačkih okupljanja i mitinga. Za razliku od svog oca shvatila je važnost uloge medija, koji joj prema nekima daju i previše prostora zahvaljujući čemu u očima javnosti samo dobija na kredibilitetu.
Razjedinjena ljevica bez jasnih političkih ciljeva i rješenja, te vladajuća stranka UMP koja se, pojedinim postupcima, nastoji dodvoriti glasačkom tijelu ekstremne desnice, samo su, čini se, rasplamsali elan Nacionalnog fronta.
VSD, francuski sedmični magazin, je u svom izdanju od 25. septembra objavio reportažu o profilu novih članova Nacionalnog fronta, koji su se, razočarani i nezadovoljni aktuelnom političkom i društvenom situacijom, pronašli u idejama Marine Le Pen i njene partije. Među novim militantima ekstremne desnice je sve više takozvanog srednjeg sloja – studenata, bivših ljevičara, članova sindikata, radnika…