Bogami će ovo, četrdeset godina nakon slamanja Hrvatskog proljeća, u veličanstvenom finalu završiti točno na četrdesetu godišnjicu glasovite sjednice u Karađorđevu, i završit će na kraju tog divnog historijskog lupinga baš u Titovom omiljenom lovištu: okupit će se drugovi i drugarice u Karađorđevu 1. prosinca, posjesti oko velikog stola i nervozno, bez riječi, čekati da se pojavi Jadranka Broz.
– Ja sam bila u Velikoj Mlaki kad sam pročitala govor druga Milanovića o tom masovnom pokretu – sjest će najzad drugarica Broz na čelo stola.
– Rekoh, masovni pokret, majku mu Božju, ja sam mislila da je drug Zoki dezertirao skupa sa Socijalističkim savezom pa sada treba stvarati masovni pokret!
Težak će, gust i ljepljiv muk ispuniti dvoranu vile u Karađorđevu. Ne usuđuju se drugovi niti cigaretu zapaliti.
– Zašto je drugovima iz Hrvatske potreban takav pokret? Šta će vama takav pokret kad imate HDZ? Ja se ne slažem da se previše hoda okolo i da se drže zborovi! – dizala je glas drugarica Broz.
– Molim vas lijepo, šta je to, o čemu se tu radi? To meni, drugovi i drugarice, izgleda kao neka, ja sam to gledala na televiziji, kako oni to na zapadu zovu… da, predizborna kampanja. Šta je onda sljedeće, pitam ja vas? Hoćemo li sad, majku mu Božju, organizirati i parlamentarne izbore?
Drugovi se pogledavaju s nelagodom, nitko ništa ne govori, žive mušice padaju po stolu jer se od straha ne usuđuju zujati. Tek se drug Kalmeta u jednom trenutku nakašljao i društvo se oko stola trglo sledivši se od užasa.
– Pa da, najbolje u stvari da organiziramo višepartijske izbore! – posve će Jadranka Broz pogubiti živce.
– Evo, drug Vlado će večeras skicirati promjene ustava i idemo!!! I stranke ćemo dozvoliti! Obnovit ćemo HSS! Da. I HSP! Evo, drugarica Vesna će obnoviti narodnjake. Zašto ne? Tvornice vlasnicima, zemlja kulacima, svi na izbore, šta će nam socijalizam!
Tanki žuti mlaz
– Zapravo, hm… i jesu izbori – skinut će drug Vladimir Bakarić Šeks naočale i maramicom obrisati znoj.
– Kakvi izbori, druže Vlado, Bog te ubio?! – konsternirano će Jadranka Broz presjeći ledenu tišinu, nitko ne diše već punu minutu, samo je drugu Milinoviću tanki žuti mlaz pobjegao kroz nogavicu na ulašteni hrastov parket.
– Parlamentarni – procijedit će najzad drug Vlado mliječno blijedoga lica. – U nedjelju.
– Pero, što to Vlado govori, kakvi izbori?!? – okrenut će se Jadranka, a drug Čobanković briznut će u plač. – Ja nemam ništa s tim, lijepo sam im govorio…
Tu će izlaganje druga Čobankovića prekinuti rezak pucanj, druga Vladu će uskoro prostrijeljene sljepoočnice iznijeti vani na snijeg, i do kraja sudbinske i povijesne sjednice u Karađorđevu, da skratim priču, Zoran Milanović, Vesna Pusić i ostali vođe maspoka bit će eliminirani iz politike i društvenog života, Mile Kekin i Hladno pivo nestat će sa scene i više nikad neće javno nastupiti, polovica studenata s Filozofskog fakulteta završit će na višegodišnjim robijama, pola u emigraciji, a u Socijalističku Republiku Hrvatsku vratit će se javni red, mir i ustavni poredak.
Bogami će tako na kraju završiti cijela ova stvar. Ne znam kako bi, zapravo, drugačije završila nakon što se u naš politički život vratio dobri, stari komunizam, a drugovi iz Centralnog komiteta svečano promovirali posljednji krik revolucionarne pravne teorije i jurističke prakse – verbalni delikt.
Neće više svatko tko popije čašicu više u gostionici moći tek tako govoriti protiv Revolucije i drugarice Jace, neće svaka novinarska gnjida po novinama pisati protiv Hrvatske Komunističke Zajednice, i neće – što je najvažnije – svaki kontrarevolucionarni i odnarođeni element u Saboru SR Hrvatske moći reći što mu padne na pamet.
Pa nije ovo, majku mu Božju, parlamentarna demokracija, gdje je moguće da Partija kaže jedno, a čovjek drugo!
Nije takva pojava poznata dvadeset prvom vijeku, izučavat će se hrvatska politička teorija i praksa na političkim naukama, proučavat će se model parlamentarne demokracije u kojoj se institucija replike kažnjava oduzimanjem zastupničkog imuniteta, privođenjem, kratkim suđenjem, gubitkom svih građanskih prava, konfiskacijom cjelokupne imovine i internacijom na Goli otok.
– Otvaram saborsku raspravu o prijedlogu Zakona o zaštiti lika i djela Jadranke Kosor – reći će drug predsjednik Sabora, dok tri tipa u kožnim mantilima s balkona gledaju hoće li kome dolje poletjeti ruka, a pet-šest crnih marica na Markovu trgu čeka s upaljenim motorima.
– Ja se javljam za riječ! – začut će se konačno iz kuta velike dvorane ženski glas, a stotinu i pedeset glava okrenut će se u šoku i nevjerici.
– Vrlo dobro, zahvaljujem kolegici zastupnici – reći će predsjednik Sabora pet minuta kasnije.
– Sada prelazimo na glasanje o oduzimanju zastupničkog imuniteta zastupnici Vesni Pusić.
Debeli i lijepi
– Dolje boljševički teror, živila slobodna Hrvatska! – vikat će zastupnica Pusić trenutak-dva kasnije, dok je pet debelih milicionera bude odvodilo iz Sabora.
– Lijepaaa naaaaša Domovinooooo!…
Četrdeset godina kasnije, u monumentalnom historijskom obratu, eto hrvatskih domoljuba, eto odjednom tog zatomljenog, progonjenog, zatvaranog i gaženog cvijeća našeg državnog prava sa Staljinovim pendrekom u rukama, eto ih gdje im se neobično sviđa kako leži u ruci.
I eto četrdeset godina kasnije opet hrvatskog maspoka, eto masovnog pokreta protiv zločinačke organizacije na vlasti, s navlas istim zahtjevima kao 1971., uključivši i majku svih zahtjeva – da Hrvatska raspolaže svojim novcima.
Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije