Imam zato razumevanja i za filmskog autora, kojem je zbog antifašističkih aktivnosti sopstvene majke i njene emocionalne hladnoće, najbolji prijatelj u detinjstvu bio „mrski okupator“ – nemački oficir koji se tokom Drugog svetskog rata obreo na ovim našim prostorima. Mora da su to snažne traume iz ratnog detinjstva, koje su filmskog autora proganjale i bolele čitav život, te je rešio da snimi film u kojem je najsimpatičniji, najhumaniji i najpozitivniji lik upravo taj Nemac. Uglađen, nežan, mirišljav i čist, obrazovan i fin, tokom okupacije useljen u kuću porodice autora, tada dečaka sa osećajem odbačenosti i neželjenosti i nedostatkom ljubavi i pažnje.
Nesimpatična je majka – mlada skojevka iz ugledne građanske porodice koja zbog svojih ideala zanemaruje dete (Jelena Đokić), nesimpatičan je otac – partizanski bedevija koji je prikrio činjenicu da je već oženjen (Branimir Popović), antipatični su i četnici i partizani, čak i likovi onih ljudi koji nisu bili ni za ove ni za one, već su svoje jadne živote, tokom tih strahotnih ratnih godina, proživljavali kako su znali i umeli.
Filmskom gledaocune ostaje, dakle, ništa drugo nego da se veže za lik nemačkog oficira i tako preživi svih 140 minuta filma „Kako su me ukrali Nemci“ Miše Radivojevića. Poslednjeg iz triologije u kojoj se autor bavi slikanjem geneze druge polovine 20. veka i obračunava se sa ličnom i opštenarodnom prošlošću i sadašnjošću, kojem su prethodili bolji i mnogo iskreniji filmovi „Buđenje iz mrtvih“ i „Odbačeni“.
Ni glavni junak ovog filma, sredovečni pisac Aleks (Svetozar Cvetković, ujedno i producent filma) iz čije naratorske retrospekcije pratimo autobiografsku hroniku o odrastanju u malom gradu u Srbiji, nije od one vrste likova koje je lako zavoleti. Usamljenik, ne voli ljude, mračan, deprimiran, sa odbojnim izrazom lica, koji i kod odraslih budi nelagodu, a kamo li kod deteta, devojčice Romi (čiji je možda otac), skvrčene na zadnjem sedištu automobila u kojem je vozi u sirotište, pričajući joj usput ličnu istoriju i genezu ljudskog zla na ovim našim prostorima, u praskozorje krvavog raspada Jugoslavije.
Ta nemogućnost vezivanja za filmske junake jedna je od ozbiljnijih kočnica u praćenju složene, ambiciozne i viškovima natrpane priče (scenario su, osim Radivojevića, pisali Svetozar Vlajković i Vladislava Vojinović), zasnovane na retrospektivnom mešanju sadašnjosti slikane u crno-beloj tehnici i prošlosti slikane u boji. Ispričane iz perspektive neželjenog i nespretno začetog dečaka kroz čije se oči ogledaju sva ratna i posleratna zbivanja. Te oči malog Aleksa su zapravo oči kamere maestra Radoslava Vladića, čiji su doprinosi ovom filmu ogromni, naročito u sučeljavanju hladne i distancirane crno-bele (sadašnjost) i nostalgično isprane, meko kolorativne fotografije (prošlost).
Glumački, u filmu je najsnažnija Jelena Đokić. Ona je, u finesama kompleksnim i iskreno podarenim glumačkim sredstvima, moćno dočarala lik mlade, idealima zanesene i od deteta otuđene majke. Škotski glumac Daglas Henšel je odlično odabran za ulogu dobrog Nemca – oficira Vernera Krausa s kojim je autor razbio sve stereotipe nekada popularnog partizanskog filma, baš kao i izvrsna devojčica Nađa Jankičević, možda nedovoljno iskorišćena u ulozi Romi…
Duga filmska karijera Miloša Miše Radivojevića je za poštovanje, za poštovanje je i film „Kako su me ukrali Nemci“, jer je autor s njim dokazao da još uvek poseduje zavidnu kreativnu snagu. Za poštovanje je i to što je zaokružio i zatvorio svoju trilogiju, produbivši i upotpunivši spoznaju o korenima osećaja odbačenosti od društva istog protagoniste. Međutim, za razliku od prethodna dva filma, koja su bila snimana za svoju dušu, ovaj poslednji je pomalo kalkulantski. Možda duboko grešim, ali sve mi se čini da je snimljen sa namerom da se, pre svega, dopadne inostranoj, (zapadno)evropskoj festivalskoj publici. Možda je to prepoznato i možda je baš u tome razlog što su ga do sada odbili svi vodeći svetski festivali.
Tekst je preuzet iz Politike