Glumica i dramaturginja Radmila Smiljanić na specifičan način obilježava rad Narodnog pozorišta Republike Srpske. U ovom pozorištu ostvarila je niz glumačkih uloga, a na sceni NP RS izveden je i njen dramatrurški prvenac, pozorišni komad “Balon od kamena” koji je dobio pozitivne kritike od strane publike, ali i kritike.
Radmila Smiljanić rođena je u Bihaću 1973. godine. Osnovnu i srednju školu završila u Bosanskom Petrovcu. Glumu je završila u Novom Sadu, u klasi glumice Mire Banjac. Poslije dvogodišnjeg angažmana u pozorištu „Zoran Radmilović“ u Zaječaru, bavljenje glumom nastavila u Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banjaluci.
Glumački izraz je tražila preko uloga u djelima Aristofana, Ljubomira Simovića, Vilijema Šekspira, Tenesi Vilijamsa, Vide Ognjenović, sarađujući sa rediteljskim imenima kao što su Kokan Mladenović, Dušan Petrović, Predrag Štrbac, Mira Erceg. Glumila je i u televizijskoj seriji Vratiće se rode. Smiljanić je diplomirala dramaturgiju na Akademiji umjetnosti u Banjaluci u klasi prof. dr Maje Volk. Trenutno se u Beogradu u Kultu postavlja njen komad Bunar koji režira Egon Savin.
Sa Radmilom Smiljanić za portal BUKA razgovarali smo o njenim glumačkim počecima, odnosu glume i dramaturgije, našim sjećanjima, ideologijama koje nas zaokupljaju i drugim temama.
Recite nam kako ste se odlučili baviti glumom, čime su vas “daske koje život znače“ privukle?
Još kao djevočica sam odlučila da ću biti glumica. A onda je bivalo ovako – smjenjivala su se godišnja doba, listovi kalendara su cijepani, a brojke, koje su označavale godine, su se uvećavale, dječiju igru su zamijenile školske klupe, bili su učitelji, pa profesori – sve se mijenjalo, samo je odluka da budem glumica ostala konstanta. Prvu pozorišnu predstavu vidjela sam tek u svojoj osamnaestoj godini, neposredno pred upis u glumačku školu. Odrasla sam u malom selu ispod Grmeča, i te kompleksne i zanimljive ljudske sudbine, bogat i sočan jezik, živopisna priroda – to me je odredilo za cijeli život, i najviše uticalo da uđem u svijet pozorišta. Sa tog izvora sam krenula, i njemu se uvijek vraćam.
Dugo ste član NP RS i znam da je ovo za glumu nezgodno pitanje, ali možete li izdvojiti neke značajnije uloge koje su Vas oblikovale kao glumicu?
Imala sam sreću i privilegiju da glumu učim u klasi glumice Mire Banjac i asistenta glumice Gordane Kamenarović. To što sam naučila u vrijeme školovanja: o glumačkom zanatu, o njegovim vještinama i tajnama, pozorišnom životu, odnosu prema kolegama i publici, odnosu prema profesiji – to je najznačajniji i najjači uticaj na mene, kada je gluma u pitanju, sve do danas. Mira Banjac je prenosila svoja iskustva i saznanja iz profesionalnog i privatnog života. Od nje sam učila kako se te nevidljive niti iz jednog i drugog iskustva spajaju, i kako nastaje jedno tkanje. Zanimljivo je kako neko životno iskustvo doprinese da otkriješ novi sloj u sebi pa to ugradiš u glumačku ulogu, ili pak, kako određena uloga koju praviš, takođe, učini da upoznaš opet svoj novi sloj.
Pored toga što ste glumica, vi ste i dramaturginja. Kako ste se odlučili na tu dvojaku ulogu u pozorišnom svijetu?
Dugo sam mislila, kada je moj profesionalni život u pitanju, da se nikada ničim neću baviti nego glumom. A onda, kada sam upisala studije dramaturgije, otvorio mi se novi, uzbudljivi svijet. Ta odluka je samo naoko izgledala da je proizišla iz slučaja, da je došla iznenada. Uvijek sam imala ljubav i interesovanje za pisanu riječ, za knjigu. Čitanje je za mene najlakši način da budem u najboljem društvu. Takođe sam naučila da mi je najbolje da tu riječ – nikada – ostavim literaturi. Njome mogu da se služe likovi koje stvaram, jer da sam ostala pri tome da se nikada neću baviti ničim drugim nego glumom, ostala bih uskraćena za još jedan način realizacije koji mi donosi pisanje. A te riječi kao što su: nikada, zauvijek …; nas ograničavaju, zakidaju od slobode da idemo putem koji nas vodi ka što potpunijim i boljim nama. Nije za mene važno da li ću biti glumica, dramaturginja – važno je da pronađem način da se što bolje i potpunije izrazim i realizujem.
(Scena iz predstave “Balen od kamena”)
Trenutno se u Beogradu u Kultu postavlja vaš komad Bunar koji režira Egon Savin. Sa kakvim temama se suočavate u novom pozorišnom komadu?
Zanimalo me je da se pozabavim pitanjem ljudskih izbora. Bavila sam se nemogućnošću ljudi da učine napor kako bi u životu dobili ono što žele, sklonošću ljudskog roda da ide linijom manjeg otpora i da krivi drugog za svoj neuspijeh.
Vaš odlazak u Beograd je odmak iz ponekad prevelike banjalučke zatvorenosti. Koliko je za Vas značajano postavljanje Vašeg komada u Beogradu?
Značajno je u smislu mog razvoja. Kad ste dugo upućeni na iste ljude i i na jednu sredinu mnogo toga počne da se podrazumijeva i iz toga se rađa neka opuštenost koja nije dobra. Takođe nemate više tako izoštren pogled na ljude i dogođaje oko sebe. Kada promjenite sredinu, okruženje, tada se prosto kao gumicom brišu zablude koje ste imali o sebi. Promjena i pokret su za kvalitetan život neophodni. Imam zahvalnost i zadovoljstvo što moj komad na scenu postavlja Egon Savin. Takođe je značajno i dobro osjećanje upoznavati i otkrivati nove pozorišne saradnike, kao što sada u toku proba na predstavi Bunar, prvi put sarađujem sa svim ljudima iz autorskog tima.
Komad „Balon od kamena“ koji je rađen po Vašem tekstu u Narodnom pozorištu Republike Srpske je jako dobro prošao i kod publike i kod kritike. Koliko Vam je to značajno jer je riječ o vašem dramskom prvencu?
Zahvalna sam tadašnjoj upravi Narodnog pozorišta RS što je odlučila da moj tekst stavi na repertoar. Pisanje je proces koji nastaje iz komunikacije sa unutarnjim svijetovima. Prvo prepoznavanje i razmjena se dešava u trenutku kada glumci čitaju tekst, i divno je kada vidite da ste uspijeli da se spojite sa ljudima na kreativnom nivou. Ja sam imala napisan tekst, a nisam imala naslov. Već iz prvog razgovora sa izuzetno talentovanim rediteljem Filipom Grivladom sam znala da mogu da mu sa punim povjerenjem dam moj tekst. Kuću, u kojoj sam rođena i odrastala, nisam obišla petnaest godina. Ona je srušena u ratu i u njoj više niko ne živi. Strijepila sam od tog odlaska, a onda kad sam otišla tamo, kada sam se se suočila sa stvarnošću, desilo se neko oslobađanje u meni. Neka težina je otišla. I baš u toj posjeti sam došla i do naslova za moj komad. Shvatila sam da kada imate neko teško i gorko iskustvo, i ako bježite od suočavanja sa njim, ono vas zaista pritišće kao kamen, a kad se suočite, ta težina vas napusti, ode od vas, kao balon kad ga otpustite u vazduh. Za mene je u pozorištu najvažniji proces rada, kreativna komunikacija i saradnja koju ostvarujete sa ansamblom predstave. U ansamblu predstave Balon od kamena su moje kolege koje izuzetno cijenim, a mnogi od njih su i moji prijatelji. Kada imate kvalitetan proces rada na predstavi, to publika nepogrešivo osjeća. Izvođenje predstave na matičnoj sceni, festivali i nagrade koje su uslijedile, za mene su izvor neizmjernog zadovoljstva i radosti.
Da li su naša sjećanja zaista teška kao kamen i da li je naša sadašnost još teža?
Kad jedan narod ima preživljen rat sa svim njegovim strahotama, njegova sjećanja su zanavijek bremenita. U prirodi je ljudskoj da briše ružno, a pamti lijepo. Nešto se da izbrisati, ode samo, a da te i ne pita. Ode, da bi te u životu sačuvalo. A nešto ostane, upiše ti se u mozak, u srce, u dušu, ostaje kao uklesano u kamen – opet bez pitanja. Smiješ se, ali ti osmijeh skrati neka misao na prošlo vrijeme. Presretne te kad joj se najmanje nadaš. A sadašnjost – nju ispisuje i produžena ruka prošlosti. Može li se zaustaviti kamen otisnut niz strminu?! Najgore je što mi živeći ovakvu sadašnjost, našim činjenjem ili nečinjenjem, već ispisujemo nečiju budućnost. Da li smo svijesni odgovornosti za to?! Da li je altruizam riječ koja je zauvijek izgubila upotrebnu vrijednost?
Koliko smo svi na ovim prostorima obilježeni traumama, kolektivnim i ličnim i kako se suočiti sa njima?
Obilježeni smo. Znam da je suočavanje nužno da bi došlo do ozdravljenja, do poboljšanja. Nije to ni lako, ni jednostavno. Od potiskivanja, negiranja, zaboravljanja, ”guranja pod tepih”, nema boljitka. Osvijestiti šta se desilo, suočiti se sa tim, priznati grešku, oprostiti i drugima i sebi. Za to je potrebno imati visok nivo svijesti, hrabrost, volju.
Ovaj prostor je dugo pod uticajem različitih ideologija, nekad komunističkih, danas nacionalističkih. Kako se možemo izboriti sa tim?
Tako što ćemo otkrivati naše darove, a svaki čovjek posjeduje dar za nešto. Tako što ćemo, kad otkrijemo svoj dar, raditi na realizaciji tog dara, što podrazumijeva i ličnu realizaciju. Tako što ćemo to što radimo, raditi najbolje što možemo. Tako što ćemo uočavati naše mane i raditi na tome da se mijenjamo. Tako što se nećemo miješati u poslove koje ne umijemo da radimo. U nacionalističke bubnjeve se udara iz najnižih strasti, i ta nam buka para uši već decenijama. Vjerujem u snagu realizovanog pojedinca. Vjerujem u čovjeka koji uprkos teškoći ima snagu da krene u promjenu. Mahatma Gandi je rekao:”Ti moraš da budeš promjena koju želiš da vidiš u svijetu.”
Kultura, umjetnost, pozoriše su one oblasti koje nas najlakše povezuju sa drugim i drugačijim. Da li je potrebno više raditi na tom polju da bismo prevladali nerazumijevanje i nedijalog u postjugoslovenskim državama?
Onaj ko shvati važnost kulture je u prednosti u svakoj komunikaciji. Svako vrijeme se u civilizacijskom toku očitava i računa samo kroz kulturu. U našem slučaju kultura nam pruža najveće mogućnosti za povezivanje i prekinute komunikacije. Nažalost, gubimo vrijeme u tome što ne shvatamo značaj kulture.
Predstava „Balon od kamena“ pokazuje da pozorište ima snage da se suoči sa teškim temama, no i dalje su publici i onima koji kroje program interesantnije laganije teme i komedije koje ne zadiru dublje od površine. Zbog čega je to tako?
Repertoar jedne pozorišne kuće zavisi od znanja i ukusa umjetničkog direktora, od kvaliteta i strukture glumačkog ansambla, saradnika koji se angažuju, zavisi od toga da li je pozorište dotirano od strane osnivača ili se izdržava iz kase tj. prodajom karata, od kvaliteta tehničkog sektora. Izbor laganijih tema govori da se nema svijest o stvarnosti, značaju i ulozi koje pozorište mora imati u društvu, govori o nemanju ukusa. Međutim, postoje i angažovane predstave koje se bave dnevno aktuelnim temama i koje zaboravljaju da je pozorište umjetnički čin. Ako je pozorišna predstava samo angažovan čin, a ne i umjetnički, takvo pozorište biva u situaciji da ga ”pojede” stvarnost koja je mnogo dramatičnija od onoga što gledamo na sceni, i ne vidim nikakvu razliku između takvih predstava i tv dnevnika. Pozorišna predstava mora biti umjetnički čin.
Razgovarala: Maja Isović
BUKA arhiva