Knjiga priča neobičnog naslova „Odakle sam bila, više nisam” („Geopoetika”) prvo je pripovedno delo našeg poznatog prevodioca sa portugalskog Dejana Tiaga Stankovića, koji živi u Lisabonu, i koji će na ovom Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga nastupiti kao autor na štandu „Geopoetike”, u petak 28. oktobra, od 18.30. časova. Tiago Stanković će zatim biti deo ekipe autora i na štandu zemalja portugalskog govornog područja, koje su počasni gosti Sajma knjiga. Za naš list kaže da je priča njegov omiljeni literarni žanr, da ih smišlja oduvek, ali da ništa nije beležio do pre nekoliko godina, kada je počeo da piše na blogu B 92. „Čar blogovanja je u tome što objaviš tekst i istog časa ga neko negde čita. I odmah se javljaju. Ovaj se nasmejao, ona pustila suzu. Jednom me je neko prozivao kao bezbožnika i pretio mi kaznom Božjom. Tako sam stekao svest da moja reč uspeva da izazove emocije kakve, dok nisam pisao, nisam mogao ni da naslutim. Izazivati osećanja kod ljudi koje nikada nisi upoznao je moć, pravi smisao umetnosti”, dodaje Stanković.
Već po vašem imenu možemo da naslutimo da ste i iz Portugala i iz „ovih naših krajeva”. Kako ste dobili srednje ime Tiago?
Nisam ga dobio. Ukrao sam ga od sopstvenih sinova. U Portugalu svako ima po najmanje dva prezimena, jedno po majci i jedno po ocu. Aristokrate ih nose i po desetak, da se zna s kim su sve u srodstvu. Mojoj deci je rođenjem pripalo prezime Tiago Stanković. Kada su me jednom pri pasoškoj kontroli preslišavali zašto sinovi imaju prezime različito od mog, shvatio sam da bi to trebalo regulisati. No motivacija mi je, iskreno, bila druga – dojadilo mi je da me mešaju s mojim uspešnijim imenjakom, fudbalerom. Zamislite da se neko nekada zainteresuje za moj rad i „izgugla” ime Dejan Stanković, kad ono hiljade i hiljade članaka o prelaznim rokovima i golovima. Tiago je, dakle, u mom imenu višestruko koristan uljez.
Iz vaše knjige vidi se da mnogo volite Lisabon…
Lisabon je, kako bi rekli klinci „skroz gotivan”. Poznajete li onaj osećaj kada se probudite ujutru, pogledate kroz prozor, i kažete: „Kako je ovo lepo!” Meni se to u Lisabonu događa svakodnevno. Ovih dana negde sam uočio najavu za svoju knjigu – „Odakle sam bila, više nisam” – roman o Lisabonu. Dopalo mi se. U neku ruku, nisu ni pogrešili baš tako strašno. To jesu tematski i stilski krajnje raznoliki komadi proze, ali kad se pažljivo nanižu, bude jasno da su svi povezani. Ako ništa drugo, kroz sve se provlači jedan junak – Lisabon.
Da li portugalski, na kojem ravnopravno pišete, vidite kao svoj drugi maternji jezik?
Drugi jezik jeste. Da bi postao maternji morao bih da se rodim ponovo od druge majke. Kada su Danila Kiša pitali zašto ne piše na francuskom odgovorio je da je na svom jeziku sposoban da osetidelikatnu razliku između „tamne” i „tavne” noći, a na francuskom takve nijanse ume da prečuje. Ja portugalski neću nikada znati kao srpski. Verovatno će mi uvek nedostajati sluha za poneku finesu. I svestan svega toga, opet sam pisao na portugalskom. Nemoguće je priču o kralju, čije je ime Sua Majestade El-Rei Dom Manuel I, o Venturoso, i čija se titula sastoji od 30 reči, pisati na bilo kom jeziku osim na portugalskom, baroknijem od svih jezika.
Neke priče u ovoj knjizi napisali ste na portugalskom, pa ste ih preveli na srpski?
Prevoditi svoju prozu posebno je iskustvo, veoma nalik stvaranju. Tada imam najširu moguću autonomiju, to znači da mogu da se igram do mile volje i da se ni o koga ne ogrešim. To je krajnje izazovno. Pre neki dan sam završio dve portugalske verzije knjige, evropsku i brazilsku, i obe su pre prepev nego prevod, čak i međusobno.
Kako je bilo kada ste prevodili nobelovce, Andrića na portugalski i Žozea Saramaga na srpski?
Kod prevođenja tuđeg dela morate paziti da u prevod ne unesete ništa svoje jer biste time povredili tuđe autorstvo. Kad prevodite velikane, kapitalna dela, to je kao da prevodite tekst uklesan u kamen. Krajnje ozbiljna rabota. Ono što je dobro kod velikana je da su oni, većinom, veoma pismeni ljudi, u klasičnom smislu te reči, a što je tekst napisan bolje i rigoroznije, to se lakše prevodi. Teško je prevoditi aljkavo sklepane tekstove.
Poznavali ste Saramaga. Ukratko, kao u nekoj od vaših priča, dočarajte nam velikog pisca.
Prepiska je išla preko njegove žene Pilar. Uživo smo se sreli više puta, jednom da bi mi dao intervju za „Politiku”. Na dan kada su 1999. na Beograd pale prve bombe, poslali su mi pismo podrške. Realno, nismo bili prijatelji, pre su oni želeli da nekome kažu utešnu reč, a nisu se nikog drugog setili. Pisali su mi u nekoliko navrata u toku bombardovanja, pitali kako su moji, kako se osećam. Kada je docnije, u Toledu, najstarijoj prevodilačkoj školi na svetu, organizovan susret Saramaga i njegovih prevodilaca, pozvali su me. Nedugo zatim, u Lisabonu je održan evropski skup književnika. Prevodilačkoj agenciji koju vodim, tim povodom je zapalo da obezbedim prevode priloga učesnika na portugalski. U nekom trenutku večeri, ulazi Saramago, a sala na nogama. Kad najednom nobelovac zastane, raširi ruke i zagrli prijatelja koga je ugledao u gužvi. Ostanu tako njih dvojica oslonjeni jedan na drugoga nekoliko sekundi, kao da su kumovi koji se dugo nisu videli, pa nobelovac nastavi, a prijatelj ostane da aplaudira. Taj prijatelj sam bio ja. U stvari, to mi je pisac posle i priznao, u tom, za mene istorijskom trenutku, on nije imao predstavu ko sam ja. Samo je nabasao na poznato lice i raznežio se.
Ima sete u vašim pričama, ali više smešnih likova, emigranata, raskalašnih špijuna, svetaca, pre svega staraca. Zbog čega staraca?
Da kažemo da je to jedna šarena gomila likova iz života. Ima i staraca, ali su oni češće pripovedači nego likovi. To nije namerno, tako je ispalo. Knjigu sam, posle dužeg razmišljanja i uprkos velikoj konkurenciji, posvetio svojoj baki Politimi. Zaslužila je. Imala je priču za svaku priliku, a dok je slušate kao da gledate film. Imala je običaj da kaže: „Kad mi neko ispriča bez detalja, kao da sam čula vest na radiju”. Tako je meni naracija ostala vezana za stare ljude. I danas, čim upoznam pričljivog dedu ili baku odmah krenem da ih propitujem. Ponekad imam sreće. Deo ovoga što vam u knjizi prepričavam do mene je došlo tim putem.
Tekst je preuzet iz Politike