“Ovaj današnji fašizam ponovno je rezultat političkih stranaka koje su se odrekle vlastitih vizija, intelektualaca koji njeguju lagodni nihilizam, sveučilišta koja ne zaslužuju to ime, pohlepe za novcem koju generira poslovni svijet te masovnih medija koji radije održavaju ono što narod želi, nego da mu služe kao kritičko zrcalo.
To su korumpirane elite koje njeguju duhovnu prazninu u kojoj se fašizam opet može uzdići”. Tim riječima Rob Riemen, nizozemski kulturni filozof i esejist, u svojoj posljednjoj knjizi “Vječiti povratak Fašizma”, koja je u Hrvatskoj objavljenje u izdanju TIM pressa, objašnjava sveprisutno jačanje radikalno desnih stranaka. Osnivač Nexus instituta, međunarodnog centra posvećenog intelektualnim promišljanjima i poticanju zapadnjačke kulturne i filozofske rasprave, koji je početkom tjedna održao predavanje na Fakultetu političkih znanosti, u svojim javnim nastupima ne libi se Geerta Wildersa, osnivača populističke Stranke za slobodu, poznatim po tome što je Kuran usporedio s “Mein Kampfom”, nazvati fašistom. Zbog svoji oštrih kritika u Nizozemskoj je suočen s prijetnjama, a kako objašnjava – one su mu najčešće upućene od strane bankara i akademika. U razgovoru za H-Alter, Riemen govori o aktualnim prosvjedima protiv neoliberalnog kapitalizma, kritici direktne demokracije i lijevo orijentiranih parlamentarnih stranaka, ulozi mainstream medija u održanju krize civilizacije i uništavanju kulture od strane političkih i poslovnih elita.
U knjizi Vječiti povratak fašizma tvrdite kako je povratak te političke ideologije omogućen zahvaljujući krizi civilizacije i stanja duha. No što je s ekonomskom situacijom, kolikog utjecaja ima financijska kriza na jačanje radikalne desnice?
Smatram da je financijska kriza najbolji dokaz da smo se suočili s krizom civilizacije.
Poznati meksički novelist i dobitnik Nobelove nagrade Octavio Paz tvrdio je da je politička kriza zapravo moralna kriza, a ja bih dodao kako je ona istovremeno i financijska. Ona se temelji na činjenici da jako bogati ljudi posjeduju totalni nedostatak moralnosti pri čemu špekuliraju s našim novcem kako bi se još više obogatili. Kada su špekulacije pošle u krivom smjeru, zahtijevali su od vlada da spase banke što je dovelo do velikih proračunskih rezova. Banke se ponovno spašavaju našim novcem, a istovremeno se ponašanje financijskih špekulanata nimalo ne mijenja. Nikad ne bi došlo do financijske krize da su se elite moralnije ponašale.
Tijekom današnjeg predavanja istaknuli ste kako smatrate da aktualni prosvjedi protiv neoliberalnog kapitalizma neće dovesti do značajnih političkih promjena jer tom pokretu nedostaju vođe poput Nelsona Mandele ili Martina Luthera Kinga. No većina sudionika tih prosjeda zapravo inzistira na direktnoj demokraciji, a ne liderstvu.
Podržavam svaki vid protesta, ali je pitanje da li će aktualni prosvjedi biti efektivni. Da bi imali efekt, a to govorim kao sin sindikalca koji je konstantno sudjelovao u organizaciji štrajkova, oni bi trebali imati jasan program koji se može politički implementirati. Stoga bih osim prosvjeda volio vidjeti i kako se ti mladi ljudi uključuju u političko djelovanje, kako osnivaju nove stranke. Imam određenu bojazan oko provedbe direktne demokracije. Ona se, primjerice, prakticira u Kaliforniji, a ta federalna država je sada pred bankrotom. Smatram da je Aristotel bio u pravu kada je rekao da se demokratsko odlučivanje može provesti među najviše 5 000 sudionika, jer ako ih je više od tog broja, dolazimo do situacije u kojoj svi sudionici nisu informirani onoliko koliko bi trebali biti, niti imaju dovoljno vremena da međusobno rasprave o svim bitnim problemima. Smatram kako direktna demokracija nije rješenje, već da ona može pogoršati trenutnu situaciju. Ona može omogućiti šarlatanima da preuzmu riječ i počnu se koristiti propagandom u koju, kako je povijest pokazala, ljudi mogu povjerovati. Smatram da bi bilo korisnije energiju usmjeriti na političko osvještavanje ljudi. Nelson Mandela i Martin Luther King bili su uspješni jer su uspjeli uvjeriti čitavo društvo da politička situacija ide u krivom smjeru.
No povratak fašizma i korumpiranost dokazali su kako se parlamentarna demokracija nije pokazala uspješnom. Pronalazite li u sadašnjem europskom parlamentarnom sustavu ijednu deklarativno lijevo orijentiranu stranku koja zaista više mari za slobodarska načela nego li za slobodno tržište?
Nažalost, ne. Moji nalazi s povratkom fašizma su povezani s neuspjehom ljevice i socijaldemokracije. Problem je nastao u trenutku kada su se socijaldemokrati okrenuli neoliberalnoj politici. Uzmimo za primjer Tonya Blaira. On je svoju političku karijeru otpočeo kao socijaldemokrat, a sada je jedan od najplaćenijih govornika na svijetu koji svoje nastupe naplaćuje pola milijuna eura. Kakav je to socijaldemokrat? Socijaldemokracija se udaljila od svojih orginalnih ideala kao što je snažna vjera u moralne vrijednosti koja sa sobom nosi borbu za stopostotnu dostupnost kvalitetnog obrazovanja i kulturnih dobara. Budući da se nalazimo u kompliciranoj političkoj situaciji, smatram da za početak trebamo postati svjesni te činjenice i početi kritički promišljati kako bi pronašli što optimalnije rješenje.
U svojoj knjizi se referirate na Karla Krausa koji je nemilosrdno kritizirao novinare zato što, unatoč svojim nastojanjima, demokraciju prije potkopavaju nego što je štite. Kolikog utjecaja suvremeni mainstream mediji imaju na stvaranje krize civilizacije?
Smatram da su tvrdnje Karla Krausa vrlo profane. On tvrdi da riječi trebaju imati značenje jer u slučaju da ostanu bez njih, čovjek počinje gubiti svoje ideale. Primjerice, kada ljudi više ne znaju koje je točno značenje riječi prijateljstvo, nastaje kaos i stvaraju se isprazni odnosi. Nacisti su bili jako uspješni u iskorištavanju ovog fenomena. Kraus je rekao da je glavna razlika između pjesnika i novinara u tome što je u stvaranju cjeline za pjesnika važna svaka pojedina riječ i svaki pojedini interpunkcijski znak, dok novinar automatizmom puni svoje tekstove kako bi u što kraćem vremenu proizveo što više materijala. U trenutku kada ljudi prestanu čitati pjesme i čitaju isključivo novine, nastaju veliki problemi. Masovni mediji lako mogu postati instrument propagande. Hitler, Geert Wilders i George Bush nikada ne bi bili tako moći da nisu mogli koristiti terminologiju koju nalazimo u medijima. Masovni mediji imaju dvije strane – bez slobodnih medija nema demokracije, ali oni se također olako mogu okrenuti protiv čitavog društva. Primjerice, čitavo Murdochovo carstvo je instrument propagande koje zastupa interese političkih i poslovnih elita. Novinari bi stoga trebali biti svjesni vlastite moći i odgovornosti koje ona sa sobom nosi.
U svojim radovima česti kritizirate postojeći obrazovni sustav. Možete li pojasniti svoju kritiku?
Obrazovanje više ne nastoji biti duhovno oblikovanje koje ljudima može pomoći da žive u istini, već je ono spalo na instrument prenošenja svega onoga što je korisno, svega što se mora znati da bi se zaradio novac. Demokracija se temelji na slobodnim ljudskim bićima jer se u suprotnom ona pretvara u tiraniju. Ljudi jedino mogu postati slobodni kroz obrazovanje jer isključivo obrazovani ljudi mogu kritički promišljati i, kako Sokrat tvrdi, svakodnevno se propitivati o stvarima koje nas okružuju. U tome veliku ulogu ima i umjetnost jer nam ona može pomoći u spoznavanju stanja vlastitog duha, pronalasku načina izražavanja emocija i u izgradnji argumentirane rasprave bez koje je demokracija ugrožena. Jedini način da ostvarimo demokraciju je da se obrazujemo na primjeren način.
Kako se aktualne političke i poslovne elite odnose prema kulturnim dobrima?
One ih cijelo vrijeme potkopavaju jer kultura predstavlja nematerijalnu vrijednost koja ne donosi profit, već ga treba za svoje održavanje. Zahvaljujući toj činjenici kreirana je pogubna stvarnost u kojoj je uspješan samo onaj tko je bogat. Stoga se kao zatrovana civilizacija, koja umjetnost, proučavanje filozofije i čitanje knjiga smatra nevažnima, nalazimo pred velikim problemom. Kultura je jedan od rijetkih putova pomoću kojeg čovjek može pronaći smisao svog života. Stoga je važno uspostaviti generalnu svijest kako umjetnost nikada ne smije biti luksuz i kako ona ne smije biti tu samo da zadovolji živote imućnih.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala www.h-alter.org