Na vjeronauk zbog roditelja
O Ceriću i vjeronauci u školama napisano je, brat bratu, milion kartica novinskog teksta, dva miliona puta ponovljeno je sve što je važno i sve što treba znati, podvučeno kako je Suljagićeva odluka u isto vrijeme ukidala diskriminaciju i vraćala dignitet i predmetu i profesorima. Na kraju je, sjećate se, do maloprije je trajalo, uveden alternativni predmet u osnovne škole, roditeljima učenika ostavljena mogućnost da ne izaberu niti jedan od dva dodatna predmeta i tako je završila drama u kojoj je mlađahni ministar podnosio pa povlačio ostavku, Zlatko Lagumdžija Ceriću, umjesto da ga podsjeti kako je BiH, po ustavnom uređenju, sekularna država istog takvog društva, poslao lulu mira, dok su reisovi terijeri zamjerali četnicima što u Srebrenici nisu pobili ama baš sve Suljagiće.
Sve su to vrijeme zanemarivana ili nedovoljno isticana prava djece koja, pokazuju posljednja istraživanja, na vjeronauk uglavnom idu zbog roditelja. Od preko 35.000 učenika sarajevskih osnovnih škola, njih malo više od 30.000 ide na vjeronauku. No, od 18.752 srednjoškolca, vjeronauku pohađa tek malo više od polovice, odnosno 9.611 đaka!
Navedene brojke govore puno toga: o atmosferi u društvu, djeci i odrastanju, ali i sljepilu onih što stvarno misle kako islama u Bosni ne bi bilo bez 45 minuta sedmično na kojima se dobijaju petice za dolazak na nastavu.
Djeca do puberteta rade ono što moraju, a od puberteta, uglavnom, samo ono što hoće. Kada, dakle, mater ili otac šestogodišnjaka sa Bjelava kaže da želi sina na vjeronauci, on, sin, ide na vjeronauku, kao što ide kod nane na ručak i s tetkom u kino. U neko doba, tamo u šestom, sedmom razredu, skonta i kako ona petica za koju se nije umorio, dobro dođe za proći makar vrlodobrim. Ne pitaju, da se ne lažemo, osim u rijetkim slučajevima – pa otkriju kako dijete svaka dva mjeseca mijenja odluku o pohađanju vjeronauke, kao što mijenja i sportove koje trenira – roditelji dječake i djevojčice o tome hoće li ili neće ići na dodatnu nastavu iz izbornog predmeta. I za onih 30.262 što uče bogoštovlje i za onih 3.078 sa alternativnog predmeta dugog naziva i za onih 1.762 sa hodnika, odlučile su mame i tate. Skoro 10 hiljada očeva i majki imaju, svaki za sebe, razlog zbog kojeg su na anketnom listuću o pohađanju bogoštovlja, zaokružili – ne.
Godine ‘nametnutog ateizma’
I oni ostali, preko 60.000 tata i mama, imaju svoje razloge za nacrtati kružnicu od riječi da. Od famoznog „šta fali da nešto zna o svojoj vjeri“, nakon kojeg ide ignoriranje upita o koristi znanja o svim vjerama ili mogućnosti pohađanja mekteba; preko pranja savjesti zbog godina „nametnutog ateizma“ (makar se ateizam može nametnuti koliko i religioznost, dakle nikako), do pristajanja na to da je manifestiranje vjerske pripadnosti legitimacija podobnosti.
Istina, obaveza muslimana roditelja je da djecu odgajaju u duhu islama i da ih podučavaju ili im omoguće vjersku poduku. U Sarajevu, u kojem je umalo došlo do rata zbog rasporeda časova, takvo je što izvodivo bez imalo napora: mekteba, naime, ne nedostaje. I u njima se nagrade ne daju samo za dolazak, kao u svjetovnim školama.
Da je, dakle, masovnost u školskoj vjeronauci roditeljska, a ne učenička volja, pokazuju brojke iz sarajevskih srednjih škola, u kojima se četiri petine, nakon jednog ljeta, onog između osmog osnovne i prvog, recimo, gimnazije skupe u jednu polovinu. Lako je, naime, misliti za djecu koja ne smiju reći neću jer znaju da bi babo mogao ubiti boga u njima, ali je krajnje rizično pokušavati isto sa onima što su u životnom dobu kada ih od roditelja više nerviraju samo profesori.
– Ti ćeš, je li tako, i u srednjoj ići na vjeronauku?
– Ne pada mi na pamet.
– Moraš!
– Neću!
– Samo probaj ne ići…!!!
– Dobro.
Uobičajeni razgovor u kojem otac ili majka kupuju belaj, zaboravljajući da više ne hrane ono što može birati hoće li slušati svojevoljno ili od straha. Dva mjeseca kasnije, nakon roditeljskog sastanka, na kojem su saznali da dijete ima onoliko neopravdanih koliko je bilo časova vjeronauke, pokušavaju sve, kako se to kaže, riješiti ljudski.
– Pa što nisi rekao? – pita majka, pogledajući oca u nadi da neće izgubiti živce.
– Jesam – odgovara četrnaestogodišnjak bubuljičavog lica.
– A šta ti fali…? – otac se uključuje, samo što ne zna šta bi tačno pitao.
– Ništa.
– Pa što, bog te ne ubio, ne ideš? – majka stiže oca sa nervozom.
– Ne da mi se .
I tu u sobu uđe tišina. Šta god rekli, znaju, nije dobro. Ako se uhvate sigurne petice, bit će da su dijete devet godina slali na vjeronauku samo da ima bolji prosjek. Ako probaju na silu, znaju da ne smiju, a ni da nema efekta. Više ne mogu reći niti da svi iz njegovog razreda idu, jer ih pola ne ide. I? I ništa.
Izborni, a poželjan
Niko kao djeca nakon osnovne škole ne pokazuje koliko je, zapravo, promašeno nametanje vjeronauka kao formalno izbornog, a suštinski poželjnog predmeta čiji se polaznici nagrađuju. Blesavi ali neiskvareni, oni ne kalkuliraju kao njihovi roditelji, niti vjeroispovijest vide kao investiciju u bolji uspjeh. Jednostavno, idu jer žele ili ne idu iz istog razloga. I kao takvi, između sebe nemaju problema, dok ih za reakcije okoline, kao sve pubertetlije svijeta, nije ni najmanje briga.
Ona prva odluka Emira Suljagića, kojom su ocjene iz vjeronauke prestale biti dio općeg uspjeha, bila je, da opet ponovim, jedina normalna, moralna i praktična. Ukidala je diskriminaciju, vraćala dignitet i predmetu i predavačima i, pri tome, nije koštala ništa. Samo…
Samo što je u međuvremenu Mustafa Cerić vježbao silu, Suljagić podnio, pa povukao ostavku i, hodžama za smirenje, izmislio novi, alternativni osnovnoškolski predmet vjeronauci iz kojeg ocjene, kao i iz vjeronauke, ulaze u prosjek. Ali se na njega, kao ni na vjeronauku, ne mora ići. Odnosno mora, do nekih godina u kojima se smije ocu i majci reći neću.
I hodži koji galami s televizije, također.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.radiosarajevo.ba