Što ako se Evropa raspadne? Cijelog života sam bio sam proeuropski orijentiran, eurofil. I evropska povijest je pokazivala da se ide tim putem. No, što ako se stvari preokrenu i Evropa krene putem koji bi radovao euroskeptike.
Tijekom posljednjih pola stoljeća Europa je institucionalno napredovala. Od zajedničkog tržišta sa šest zapadnoeuropskih država do snažne Unije s gotovo 500 milijuna Europljana u 27 članica, od Portugala do Estonije i Finske, a na jugu do Grčke.
Njih 17 dijele zajedničku valutu, euro, a nema ni graničnih kontrola u schengenskom prostoru. Tu je i, istina krhka, Europska konvencija o ljudskim pravima (sada pod laganim napadom britanskih konzervativaca), a koja omogućava bilo kojem stanovniku 47 evropskih država, uključujući Rusiju, da se u slučaju povrede osnovnih ljudskih prava mogu žaliti Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
Bolju Evropu nemamo
Evropa nikada nije bila tako ujedinjena kao danas. Nikada toliko njenih građana nije bilo slobodno, živjelo u demokratskom okruženju, kao ravnopravni članovi jedne ekonomske, političke i sigurnosne zajednice.
Na našem kontinentu, istina, ima i siromaštva, nepravde, netolerancije, pa i progona. Pokušajte živjeti kao Rom ili Sint u istočnoj Europi. Ne želim ništa uljepšavati. Ali da parafraziram poznatu rečenicu Winstona Churchilla – to jest najgora moguća Europa od svih onih koje smo imali, ali bolju nemamo.
Sada je sve to upitno zbog loše osmišljene, preširoke i nedisciplinirane monetarne unije koja bi se mogla raspasti i dovesti do trajnih podjela.
Još je gore što više nema ni emocionalne motiviranosti, ali ni političkih motora koji su pokretali ideju ujedinjenja. Građani Njemačke, Nizozemske ali i drugih glavnih zemalja Unije nisu skloni dodatnim integracijskim koracima kakvi su potrebni da bi se mogla održati monetarna unija.
Osobno krivim političare, poput Angele Merkel, zato što ne pokazuju onakvo vodstvo kakvo je potrebno da bi se javnost uvjerila u značaj Unije, iako se sve članice suverene nacionalne domokracije (suprotno onome što tvrde euroskeptici). Da nije tako, zar bi cijeli financijski svijet – od Washingtona do Pekinga – gotovo bez daha čekao glasanje o Evropskom stabilizacijskom fondu u parlamentu jedne male Slovačke.
I ranije sam tvrdio da su se mnoge od sadašnjih poteškoća u eurozoni mogle predvijeti u 90-tim. Još 1998. sam napisao da bi se ”racionalistički, funkcionalistički, perfekcionistički pokušaj da Evropa učvrsti kroz monetarnu uniju“ mogao pretvoriti u svoju suprotnost. Možda ćemo u idućih deset godina svjedočiti pisanju nove povijesti Evrope o tome kako je ujedinjenje bila jedna neuspješna ideja.
Iskustvo Bosne
Kao proevropljanin zalažem se za projekt jedinstvene Evrope. Nedavno sam objavio peticiju, koju i vi možete potpisati, a u kojoj ističem da se eurozona može spasiti samo snažnijom fiskalnom integracijom i strategijom rasta. Čak je i euroskeptični britanski premijer David Cameron nedavno izjavio za „Financial Times“ da se Njemačka i Francuska trebaju ozbiljnije založiti kako bi smirili financijska tržišta i tako sačuvali eurozonu.
Do sada sam napisao 537 komentara u kojima obrazlažem da se eurozona mora i može spasiti. Sada želim pitati što će se dogoditi ako propadne eurozona? Možemo pretpostaviti da bi EU u 2030. mogla biti nešto poput svetog Rimskog carstva, iz recimo 1730: postojalo je na papiru, no više kao ukras nego politička stvarnost. I što onda?
Za nas proeuropljane, to bi, paradoksalno, mogla biti jedna vrst oslobođenja. Naime, mi kao pristaše jedne ideje, već desetljećima branimo postojeće stanje, sa svim nedostacima. Euroskeptici, za razliku od nas, su uživali slavnu neodgovornost oporbe – i, nebo zna, da su bruxelleske institucije laka meta za skeptike, kao i satiričare.
Za nekoliko godina euroskeptici će moći kriviti prethodne vlade zbog aktualnih problema. No ubrzo će postati jasno da je to Evropa kakvu oni žele, nikako Evropa kakvu ja želim.
Euroskeptici imaju dva osnovna zahtjeva. Prvo, da evropski narodi u svom nesputanom suverenitetu mogu imati veću slobodu, prosperitet i sigurnost i mogu izbjeći sukobe sa svojim susjedima. Drugo, da takve potpuno samostalne i nezavisne države još uvijek mogu djelotvorno braniti interese svojih građana, čak i na svjetskoj sceni gdje zapravo sve više dominiraju ne – europske sile. Oba zahtjeva ne mogu izdržati test, ni prošlosti, a ni sadašnjosti.
Moj dokaz za osporavanje prvog zahtjeva je u Europi 20. stoljeća. Bosna u je u 1990-tim pokazala da se Europljani mogu vratiti na barbarstvo, kako unutar tako i preko postojećih državnih granica.
Moj dokaz za osporavanje drugog zahtjeva je 21. stoljeće, u kojem je i relativna snaga Europe sve manja, a to će se nastaviti i dalje. Suočeni sa starim i novim supersilama, mi Europljani moramo ostati zajedno ili ćemo nestati. Prihvatimo li euroskepticizam, Kinezi će nam se smijati, jer će tada već imati sve naše banke.
Naravno, nakon desetljeća ili dva života u euroskeptičnoj Europi, može se ispostaviti da sam u krivu. Ako bude tako, obećajem da ću to priznati. Ako Europljani mogu ostati slobodni, biti prosperitetni i imati sigurnost bez struktura koje ih u tome podržavaju – a što uključuje djelomični gubitak suvereniteta, kao i nestanak ogromnog birokratskog aparata – ja ću biti u potpunosti sretan.
Europska unija nije sama sebi cilj, već sredstvo za postizanje ciljeva. Međutim, pokaže li se da sam bio u pravu, onda ni jedno ljudsko biće neće biti toliko nesretno kao ja budem li morao reći „Jesam li vam to govorio?
Guardian, 12.10.2011.
Prevela Mirjana Rakela, Radio Slobodna Evropa, 14.10.2011.