Pitanje mami lagani osmijeh na licu prof. Richarda Dawkinsa. Slavu nije stekao provodeći dane po prašnjavim nalazištima i prebirući po škriljcu u potrazi za prastarim trilobitima. Niti se potucao po afričkim gorama proučavajući seksualni život divljih gnua.
Obično ne pridaje puno pažnje takvim primjedbama.
„Moj interes za biologiju je gotovo
uvijek naginjao filozofskoj strani“, kaže, nabrajajući, potom, esencijalna
pitanja koja su ga vodila. „Zašto postojimo, zašto smo ovdje, u
čemu je kvaka?“
Kada kažemo da je najveće dostignuće
profesora Dawkinsa, vitalnog sedamdesetogodišnjaka, to što je istinski
originalan mislilac, sintetizator i pisac, time se ni najmanje ne žele
umanjiti sve njegove zasluge. Njegove epifanije rezultat su dugih sesija
čitanja i promišljanja, kao i ponekog trenutka dokolice. Stil mu je
elegantan, s istančanim osjećajem za metaforu. Obdaren je posebnom
vještinom, možda čak i predispozicijom, koju bismo mogli nazvati
– umijeće nasrtanja na ortodoksiju.
U njegovoj najpoznatijoj knjizi „Sebični
gen“, iz 1976. godine, na evoluciju je pogledao kroz sasvim
nova leća: ona u kojima je centralni fokus na genima. S tom je knjigom
Dawkins dogradio tadašnja postignuća svojih kolega naučnika,
te naglavačke okrenuo dotadašnje gledište o evoluciji i prirodnoj
selekciji.
Autor je čitavog niza best sellera,
a u mnogima od njih detaljno se razrađuje njegova teza o progresivnoj
evoluciji – koja teži sve većoj kompleksnosti. Njegova
prva knjiga za djecu „Magija realnosti“ treba izići iz štampe
ove jeseni.
Dawkins posjeduje nešto što bismo
mogli nazvati talenat za intelektualnu borbenost, rijetko ga se može
vidjeti da posustane u debati, a još rijeđe ako su tu uključene
i njegove kolege evolucionistički biolozi. Iako drži do liberalnog
političkog opredjeljenja, u njegovim pisanjima nisu bili pošteđeni
ni mnogi ljevičari, naročito oni koji iz njegove teorije gena izvlače
zaključak kako prirodna selekcija djeluje u korist grabežljivog i
sebičnog ponašanja.
Objavivši nedavno „Iluziju o Bogu“,
internacionalni best seller, Dawkins je stao u prve redove za odbranu
ateizma. Kada je Martin Rees, britanski kraljevski astronom, nedavno
prihvatio nagradu uručenu od strane John Templeton fondacije, koja
promovira dijalog između nauke i religije, profesor Dawkins nije imao
milosti. Napisao je potom kako je dr. Rees „pokoran kvisling“ i
izdajica nauke. Na ovaj udarac dr. Rees nije uzvratio.
Profesor Dawkins često odbija govoriti
u gradovima kao što su San Francisco i New York jer što se njega tiče,
navedena mjesta su veličanstveno bezbožna. „Ako ste ateistički
predavač, samo gubite vrijeme“, kaže. Više preferira područje
Biblijskog pojasa, gdje su kontroverze veoma rijetke.
Ubjeđuje u to da prije svakog predavanja
ima strašnu tremu. Teško je to zamisliti, uzimajući u obzir
njegovo tečno i tipično englesko umijeće baratanja riječima,
kako u pisanju tako i u govoru – možda se ovdje radi o evolucijskoj
adaptaciji – svi ti hladni i vlažni engleski dani pridonose
pojavi pravog genija sintakse i metafore?
Prijazan je ali ne i previše
željan društva. Upitajte ga da istraži određenu ideju i on će se
sav sretan predati istraživanjima. Ali vrata privatnog života drži
čvrsto zamandaljena.
Ukratko, ima kćerku koja radi kao
doktorica. Oženjen je po treći put, sa glumicom Lallom Ward. S prvom
ženom je ostao u dobrim, prijateljskim odnosima, to je jasno i stoga
što je ona jedan od kontribuirajućih autora – u knjizi eseja koja
slavi životno djelo njenog bivšeg muža, objavljenoj 2006.
Afrički korijeni
Clinton Richard Dawkins rođen je u
Keniji, gdje mu je otac radio u kolonijalnoj službi, kao stručnjak
za agrikulturu. S roditeljima se kasnije vratio u Englesku, te pravovremeno
upisao na Oxford, kao mladić koji puno obećava. „U školi
baš i nisam imao blistavu karijeru“, kaže, „bio sam prosječan,
ili nešto iznad prosjeka, ništa posebno.“
Intelektualni žar mu se zapalio na
univerzitetu koji je naročito dobro odgovarao njegovom temperamentu.
Oxford se oslanja na tutorski sistem, u sklopu koga se studenti udubljuju
u originalne tekstove, više nego u udžbenike.
„Uživao sam: sklon tome da se lako
zanesem, ali samo nakratko“, kaže profesor Dawkins, „Nisam stekao
tako široko obrazovanje kao kolege s Cambridgea, ali sam vjerovatno
bio spremniji da napišem svoju prvu knjigu o odabranoj temi.“
Poučen tim iskustvom, gaji nesklonost
za sadašnje zahtjeve vladajućih struktura – koji se graniče
s mahnitošću – za standardiziranim tekstovima i nastavnim planovima.
U ovome vidi suprotnost istinskom učenju.
Nakon diplomiranja 1962., studirao
je zajedno s naučnikom Nikolaasom Tinbergenom – nobelovcem, te predavao
na Univerzitetu California, Berkeley. U Oxford se vratio 1971. Razrađivao
je misli o socijalnoj biologiji, koje su konačno uobličene nekoliko
godina kasnije, u knjizi „Sebični gen“.
U to vrijeme, prevladavalo je popularno gledište o evoluciji koje je govorilo da su životinje i insekti djelovali udruženo, iako nesvjesno, te da je prirodna selekcija na individue utjecala usmjeravajući ih da djeluju u interesu vrste. Kooperacija se tumačila kao nesvjestan akt, ugrađen u sami prirodni mehanizam.
Glas profesora Dawkinsa potom prelazi
u nestašnu mimiku Davida Attenborougha, u visoki, ljupki ton BBC-ijevih
dokumentaraca iz tog vremena: „Bube balegarke su sakupljači otpada
u prirodnom sistemu, a što bismo mi bez njih? I mužjaci jelena se
bore, ali paze da ne ubiju jedan drugog.“
Onda zastaje. „Takav način razmišljanja
bio je prilično dominatan u tadašnjoj kulturi.“ Opet značajna
pauza. „A to je potpuno pogrešno. Želio sam ispraviti to sveprisutno
nerazumijevanje.“
Geni, kako kaže, pokušavaju maksimalno
povećati svoje šanse za opstanak. Oni uspješni među njima prenose
se kroz generacije. Gubitnici, kao i njihovi domaćini, izumiru. Gen
za pomaganje grupi ne može opstati ukoliko ugrožava opstanak individue.
Sredinom 1960-tih ovakvi uvidi su
lebdjeli u zraku među intelektualnim krugovima. Ali profesor Dawkins
je uspio pojmiti snagu metafore, kao i sebičnog gena – te tako
oživjeti novu ideju. Andrew Read, profesor prirodoslovnih znanosti
na Penn Stateu, prisjeća se čitanja „Sebičnog gena“ i osjećaja
kako mu se svijet promijenio.
„Jednim udarcem oborena je intelektualno
jalova hipoteza da je sve „jednostavno tako kako jeste“, pisao je
u jednom eseju. „Sebični gen“ je to kristalizirao, i postalo je
nemoguće ignorirati ideje razložene u knjizi.“
Nisu svi podržali taj stav. Moralne
implikacije pokazale su se duboko zabrinjavajućima, upućujući na
to da altruizam, ustvari, maskira sebično ponašanje kojim upravljaju
geni. „Mnogi čitatelji su knjigu doživjeli kao duševnu traumu“,
pisao je dr. Randolph Nesse, profesor psihijatrije s Univerziteta Michigan.
„Naglavačke su se okrenuli njihovi moralni svjetovi.“
Prominentni naučnici i intelektualci
vide profesora Dawkinsa kao štitonošu sebične kulture, optužujući
njega i njegove kolege socijalne biologe, za pripremanje kulturne atmosfere
koja je dovela do doba obilježenog motom: „imaću šta hoću“
– doba Ronalda Reagana i Margareth Thatcher. Evolucionistički
biolog Richard Levontin, pripadnik političke ljevice, opisao je scenu
kao iz romana Georgea Orwella: „Ukoliko je biološki determinizam
oružje u međuklasnoj borbi“, pisao je zajedno s još dvojicom
naučnika, „onda su univerziteti fabrike oružja, a njihove učionice
i labroratorije – inženjeri i dizajneri.“
Profesor Dawkins na ovo gleda kao na
izopačenje svog naučnog djela, kao i političkih sklonosti, koje su
izričito liberalne (protivio se ratovima u Vijetnamu i Iraku, divi
se Predsjedniku Obami i najčešće glasa za Laburiste). Nedavno je
ipak, u svom distriktu glasao za Liberalnu partiju, stoga što
je bio zadivljen time da jedan od članova Parlamenta rezolutno
podržava sekularizam (ipak, i njega je, 2010., u parlamentskim
klupama zamijenio evangelistički konzervativac). Pisao je o onome što
čine geni, a ne o psihološkim i emocionalnim stanjima.
Naša slava, kao vrste, je u tome što
smo u stanju prevazići genetske impulse, kaže, priznajući kako je
naslov knjige možda „pridodao nerazumijevanju“.
„Ne radi se o sebičnom individualcu,
a zasigurno ne o sebičnim vrstama“, kaže. „Moja knjiga je
isto tako mogla imati naslov: „Altruistički individualac“.
Ostajući doslijedan sebi, ide i dalje
od ovoga. „Šta bi to naši kritičari htjeli da uradimo –
da falsifikujemo algebru?“, pita se, te dodaje, „Ta vrsta kriticizma
stvarno je bila glupa i to u iritantnoj mjeri.“
Progresivna evolucija
Veliko intelektualno uvjerenje profesora
Dawkinsa jeste da je evolucija progresivna, te da teži sve većoj i
većoj kompleksnosti. Njegov je stav da različite vrste često iznalaze
slična rješenja za evolucijske zagonetke popot – potrebe za
očima, ušima, rukama ili oktopusovim pipcima. I, često, ali ne i
uvijek – većim mozgom. Tako se sabljozubi tigar pojavljuje
kao mačka u Evropi i Aziji, te kao jedan od tobolčara u Južnoj
Americi. Različite vrste su tako mogle doći do istog, mesožderskog
rješenja. Ipak, on zasigurno ne smatra da je glavni cilj evolucije
– progresija čiji smo krajnji cilj mi, ljudska bića – u slučaju da
smo nestali s lica Zemlje, neke druge vrste bi zasigurno preuzele našu
evolucijsku nišu.
„U sklopu evolucije nailazimo na
beskrajnu progresiju“, kaže on. „Kada su preci geparda po prvi
put počeli proganjati gazeline pretke, niko od njih nije mogao trčati
tako brzo kao što to mogu danas.“
„Ono što imamo sada, rezultat je
progresivne evolucijske utrke za oružjem.“
Tako da ne bi bilo veliko iznenađenje
ako se unutrašnji životi životinja pokažu kao dosta kompleksniji,
nego što se obično misli. Da li psi, na primjer, imaju iskustvo svijesti?
Da li su svjesni sebe unutar vlastite okoline, kao zasebnih životinja?
„Svijest mora biti prisutna, zar
ne?“, odgovara profesor Dawkins. „Radi se o evolviranoj i
emergentnoj (pojavljujućoj) osobini mozgova. Veoma je moguće da većina
sisavaca posjeduje svijest, a vjerovatno i ptice.“
Pobornik je Projekta za čovjekolike
primate (The Great Ape Project) kojeg predvodi filozof Peter Singer
s Univerziteta Princeton, i kojim se nastoje obezbijediti legalna prava
za majmune, uključujući i zabranu mučenja.
Treba reći kako je njegova teorija
progresivne evolucije ipak kontroverzna. Profesor Dawkins je imao jednog
velikog rivala u pisanju o evolucionističkoj biologiji: Stephena Jay
Goulda s Harvarda.
Profesor Gould je umro 2002. godine;
bio je postojan u stavu da je evolucija obilježena kontigencijom –
iako vrste mogu napredovati i to u snažnim zamasima i skokovima, isto
tako je moguće doći do slijepe ulice ili regresije. Da je, kojim slučajem,
meteor udario u Zemlju i uništio sav inteligentni život, tvrdio je,
šanse da kompleksan, inteligentan život ponovo evolvira, bile bi gotovo
zanemarljive.
Riječima pisca Scotta Rosenborga,
profesor Gould je na ljudsku vrstu jednostavno gledao kao na „maleni
incident što se pojavio na minornom ogranku evolucijskog stabla.“
Obojica evolucionističkih biologa
posjedovala su dobro naoružan ego, a intelektualne bitke koje su vodili
bile su spektakularne, ali oni sami – nikada naročito prisni.
Profesor Dawkins priznaje naelektrisanu
i zategnutu vezu koja je postojala između njih, pišući s izuzetnim
poštovanjem prema svom rivalu, koji je umro od raka: „Gould i ja
nismo nikada zamorili Sunce razgovarajući, i poslali ga dolje“
(aluzija na pjesmu Williama Johnsona Coryja, prim. prev.).
Profesora Dawkinsa probada nešto više
od pukog žala za tim što se on i profesor Gould nisu međusobno više
cijenili.
„Gould je želio otpremiti na pravo
mjesto ideju o tome da je sva progresija bila usmjerena prema nama,
ljudskim bićima, i ja sam ga u tome u potpunosti podržavao“, govori
on sada, i želi naglasiti, „ali evolucija je gotovo zasigurno progresivna.“
U ovome vidimo finalnu, kosmičku šalu.
Njih dvojica su se prepirali o gotovo
svemu, osim ateizma, koji im je bio zajednički. A najbliži intelektualni
saveznik profesora Dawkinsa po pitanju progresivne evolucije i konvergencije
je Simon Conway Morris, priznati evolucionistički paleontolog s Cambridga.
A profesor Morris je, kako se čini,
anglikanac i gorljivi vjernik u ličnog Boga. On na kovergenciju gleda
kao na nagovještaj teleologije, ili intelignetne arhitekture Svemira.
Simon i ja smo veoma bliski po naučnim pitanjima“, kaže. Mislim
da na svijetu ne postoje dva evolucionistička biologa, poput nas, koji
mogu parirati jedan drugom u entuzijazmu za konvergenciju.“
A šta da uradimo s vjerskim ubjeđenjima
profesora Morrisa? „Jednostavno to ne shvatam.“
Nestrpljenje s religijom
Nisu li teološka pitanja –
Zašto smo ovdje? Da li postoji nešto veće od nas samih? Zašto moramo
umrijeti? – centralna za sva ljudska nastojanja?
Profesor Dawkins počinje klimati glavom
i to prije nego što se završi s postavljanjem ovih pitanja. Njegovo
nestrpljenje prema religiji gotovo je opipljivo, kao da živi zasebnim
životom unutar njega, vrpoljeći se. U vjerovanju u nadnaravno vidi
strašan manjak radoznalosti, što je možda najgora uvreda koju je
u stanju zamisliti.
„Religija uči kako trebamo biti
zadovoljni s nikakvim odgovorima„ ,kaže, „radi se o svojevrsnom
zločinu prema djetinjstvu.“
I molim vas, poštedite ga razgovora
o spiritualnosti, kao da je to jedini način kojim je moguće meditirati
nad čudom univerzuma. „Ukoliko očima Carla Sagana pogledate gore
na Mliječni put, u grudima vam se javi osjećaj nečega puno većeg
od vas“, kaže on. „To jeste tačno. Ali u tome nema ničeg nadnaravnog.“
Mjerilo sve odlučnije, britanske sekularne kulture, jeste i to što
je profesor Dawkins u stanju podrobno izlagati o ateizmu, te iznositi
intrigantna, provokativna gledišta o islamu i kršćanstvu, u nekoliko
dokumentaraca koji se prikazuju u udarnim terminima. U jednom od njih,
intervjuirao je mladu ženu iz jedne muslimanske škole koja prima državnu
potporu.
„Neko je tvrdio kako ima ambicije
da postane doktorica. Ali je eksplicitno izjavila da, ukoliko bi se
morala suočiti s kontradikcijom između nauke i Kurana, da bi se, u
tom slučaju, priklonila Kuranu.“, kaže. „To su sve dražesne
djevojke, ali bukvalno ispranih mozgova.“
Kritičari su sve nestrpljiviji zbog
ateizma Profesora Dawkinsa. Optužuju ga da izbjegava velike teološke
debate koje obogaćuju religiju i filozofiju i tako pojednostavljuje
ono što su veoma kompleksna pitanja.
Kažu da neprestano smišlja “vulgarne
karikature vjerskih ubjeđenja, koje su u stanju preplašiti studenta
s prve godine teologije“, pisao je Terry Eagleton, čovjek koga smatraju
jednim od najznačajnijih britanskih literarnih kritičara. „Šta
su to, upitaćemo se, Dawkinsova gledišta o epistemološkim razlikama
između Tome Akvinskog i Ivana Dunsa Škota?“
Iznesite ovu optužbu pred profesora
Dawkinsa i on će, manje-više, priznati krivicu. Sugerirati mu da prouči
teologiju za njega je gotovo isto što i sugerirati mu da prouči vilenjake.
Niti je ubjeđen u to da su ekumenski anglikanac, umjereni imam ili
katolički svećenik s dobro razvijenim smislom za ironiju –
pravi predstavnici religije.
„Imao sam doista divne konverzacije
s anglikanskim biskupima, i mislim da bi većina njih, ako ih se uhvati
u nastupu iskrenosti – rekla da ne vjeruju u bezgrešno začeće“,
kaže. „Ali na jednog takvog, dolaze četvorica koji su u stanju djetetu
kazati da će zbog sumnje trunuti u paklu.“
Upravo zato, kako kaže, sada piše
knjigu za djecu. Želi postaviti pitanja – Zašto postoji Sunce?
Šta je to zemljotres? Šta je s dugom? – te pružiti pametne,
racionalne odgovore. Poigravao se s mišlju da otvori vlastitu školu,
koja bi bila podržana od strane države, mada bi, u okviru britanskog
sistema, sâm morao iznaći adekvatna sredstva.
I to ne bi bila ateistička škola.
Ta ideja ga užasava. Djecu bi trebalo poštedjeti idiosinkrastičkih
intelektualnih puteva. „Gotovo se patološki plašim indoktrinacije
djece“, kaže on. „Bila bi to akademija pod nazivom: „Neka svako
misli za sebe.“
Ljudski bogovi
Nakon dva sata konverzacije profesor
Dawkins najednom odluta daleko. Govori o mogućnosti silikonske sudbine
– ljudske koevolucije sa kompjuterima. Intrigiraju ga razigrana, čak
i potresna pisanja Freemana Dysona, teoretskog fizičara.
U jednom eseju profesor Dyson odlazi
na spekulativno putovanje od milion godina u budućnost. Naša galaksija
umire, a ljudi su evolvirali u nešto nalik munjama supermoćne, inteligentne
i moralne energije.
Zar taj opis ne sliči previše na
Boga?
„Naravno“, odgovara profesor Dawkins.
„Veoma je moguće da u Univerzumu postoje bića nalik Bogu.“
Podiže rukom, i u slučaju da neko
pomisli kako se naglo priključio religijskom orkestru, kaže: „Veoma
je važno shvatiti da su ti Bogovi nastali putem objašnjive naučne
progresije i uz pomoć postepene evolucije.“
Da li je moguće da budu besmrtni?
Profesor slaže ramenima.
„Vjerovatno ne.“ Smije se, te dodaje:
„Ali ne bih želio biti previše dogmatičan po tom pitanju.“
Original u – The New York Times
Preveo i prilagodio Jasmin Čaušević