HOMO PATETICUS
Dovoljno dugo smo se, čini se, ponašali u skladu sa elitističko-političko-teorijskom propagandom: kultura, tolerancija, suživot, identitet, kozmopolitizam, multikulturalizam, nacije, pičke materine! Dok smo decenijama grcali u kulturološkim ratovima, zaboravljali smo na međusobnu solidarnost. Pravu demokratiju okusili su samo vlastodršci, a jedino pravo koje smo mi dobili bilo je pravo da sami biramo svoje tlačitelje. Bili smo tolerantni i demokratični prema svojim eksploatorima. Ispirali su nam mozak, ne bi li zaboravili koliko smo nezaposleni i gladni. Konstantno su prešućivali i gušili internacionalizam – no svi smo ipak internacionalno i naivno bili udruženi u svojoj šutnji – svi internacionalno demokratični prema lihvarima i kapitalistima.
Ipak, došlo je vrijeme kada smo iskočili iz kolosijeka hipnotizirajućih matrica. Došlo je vrijeme kada će se Marxova proročanstva ostvariti – kada će kapitalizam uništiti sam sebe.
Danas se svi pokušavamo globalno ujediniti i biti solidarni jedni s drugima: nas 99% potlačenih. Dobro, istini za volju – još uvijek ne možemo reći da su se generalno sve nacije udružile – ali okupiranje Wall Streeta znači veliki napredak – upravo zato što Amerika drži monopol nad skoro cijelim svijetom. Amerika koja je simbol neoliberalnog kapitalizma. No, nećemo zalaziti u preopširna objašnjenja neoliberalne doktrine, ali treba pojasniti činjenicu da se neoliberalna agenda najprije uspostavila kao fundamentalizam i to preko ovih imena: Tachter-Reagan-Friedman-Schröder-Blair, a nedoumica koja ostaje je: da li danas zaista neoliberalna agenda djeluje samo kao neutralni opšti okvir ili ima istine u pomalo banalnim izjavama Anonymous-hackera – da su za sve zpravo krivi bankari?
I, evo – dok se mi radujemo protestima na zapadu – Egipatski nemiri ponovo stvari usmjeravaju u drugom smijeru: sukobi muslimana i kršćana. Izgleda da zapadne sile pokušavaju skrenuti pažnju sa pravih problema (koje smo upravo detektovali) namještanjem međureligijskih sukoba na Bliskom istoku. Kakav jeftin trik!
BUNI SE ISTO(K) I ZAPAD
Međutim, hajde da se mi prvo suočimo sa ovom istinom: protesti u Americi neće donijeti nikakve promjene, ili barem neće uskoro. Naime, namjesto ujedinjenih radničkih pokreta, u Americi protestiraju postkolonijalni emigranti bez domovine, studenti, i oni radnici koji su ostali bez posla. To je realna činjenica. Nadalje, što se tiče američkih protesta, postoji nekoliko razloga na osnovu kojih moramo uočiti njihovu banalnost:
Detektirati problem i ponuditi nekoliko zahtijeva ne znači preobrazbu jednog političkog sistema. Protestanti nažalost i dalje ostaju bez precizne ideje, ili nemaju dugoročno rješenja za njeno ostvarenje. Jer, niko od njih ne zna kako ta promjena treba izgledati, i što bi oni htjeli uspostaviti. Međutim, ono što je zaista obradovalo mene, a sigurno i sve socijaliste ovog svijeta: (ne smijemo sebe nazivati komunistima, jer to povlači negativne konotacije u glavama nedovoljno upućenih) nije to što je ovo neka peace-fazon lijepa gesta, kako objašnjava dražesna Naomi Klein ( “…To je ono što se dešava na ovom trgu. U načinu na koji hranite jedni druge, grijete jedni druge, dijelite informacije besplatno i pružate zdravstvenu njegu, časove meditacije i obuke osnaživanja. Moj omiljeni znak ovdje kaže “Brinem o tebi “(http://www.6yka.com/naomiklajnsile)., nije to što smo napokon odlučili da se volimo – nego zato što se pravi ljevičarski diskursi bude iz dubokog sna. Da – prava ljevičarska misao se napokon probudila! Eto to je možda jedino i najvažnije saznanje koje proizlazi iz ideje OCCUPY WALL STREET.
Od historijske je važnosti da se napokon, bez straha, upotrebljavaju davno zaboravljeni i zabranjeni termini: radnička klasa, sindikati, socijalizam, demokratija, klasna svijest, itd. Dakle, ono što je valjda i gluhima i slijepima jasno, jeste da je ovaj globalni pokret uvelike obavijen marksističkom idejom. Konačno se iskristalizirala razlika između ljevice i desnice. Zaista raduje činjenica da protesti koji se suprotstavljaju neoliberalnom kapitalističkom sustavu nisu više samo lokalne naravi, nego globalne. Nadalje, na nekim američkim mrežama protestante se „optužuje“ da su „na Lenjinovoj strani“ – a svi dobro znamo šta to zapravo znači. Na kraju se ispostavilo da je socijalizam jedini pravi politički otpor kapitalističkom svijetu.
Pitanje je kako iznaći način za njegovo dugoročno uspostavljanje? Ili, šta je to što mi zaista želimo uspostaviti putem sponatnih protesta? Da li sponatnim protestima, kako je to davno mislio Lenjin, ponovo radničkoj klasi prijeti podpadanje pod okrilje buržoazije? Da li mi, kao što reče Žižek na javnoj tribini, zaista iskreno želimo uspostaviti nešto bolje ili se ipak plašimo?
Kako ćemo ih srušiti kada se protestantima zabranjuje čak i upotreba megafona i mikrofona? Protestante se hapsi bez ikakvog razloga – što dalje implicira da je strah od „čišćenja“ i dalje prisutan kod ljudi. Koliko god to gordo zvučalo – nema promjene bez krvave revolucije. Zašto još uvijek niko nije spreman na pravu pobunu? – Zato što još uvijek ne znamo šta tačno želimo postići i za kakve to ideale ovoga puta trebamo ginuti.
Čini se kao da učtivo molimo vlastodršce da malo poprave taj neoliberalni sistem, tj. da okrutni kapitalizam pretvore u „kapitalizam s ljudskim licem“, i tada će nam svima biti dobro. Prestaće ratovi, istrijebiće se fašizam, nacionalizam itd. Bojim se da neće – jer svijet uprkos protestima oplakuje jednog Stiv Džobsa – koji je ustvari beskrupulozno učestvovao u otimačini našeg novca i zaglupljivanju ljudi uređajima koji ima samo oduzimaju vrijeme za učenje. Dakle, umjesto što oplakujemo direktora jedne korporacije – zašto jednostavno ne prestanemo kupovati luksuz?
Prestanimo koristiti javni prijevoz, prestanimo voziti vlastite automobile, prestanimo kupovati „njihovu“ naftu! Vozimo bicikle! Bojkotujmo kulturnu industriju: novine, TV. Postoje načini da najprije lagano paraliziramo kapitalisitčki sistem bez krvi. Otprilike takva vrsta okupacije treba svim pojedincima. Ne trebaju nama ulični performansi i očajnički uzvici banalnih parola. Sveopći generalni štrajk, ili neće nikada otpočeti, ili će u startu propasti, jer će se državne oružane snage pobrinuti za njegovo gušenje.
Ali, kako odbaciti kapitalističke poslastice sada kada smo svi njima opsjednuti?
Ono što je također porazno, i pomalo paradoksalno, jeste da protestantni na Wall Streetu jesu prava personifikacija žrtava kapitalizma: slušalice oko vrata, najnoviji laptopi ispred njihovih šatora, u jednoj ruci transparent, a u drugoj ruci iPhone. O čemu mi onda ovdje pričamo? Istina je da smo svi postali ovisni o konzumerizmu. Stoga se nameće i ovo pitanje: dolaze li postkolonijalni emigranti po više radnih sati i veće plate koje će im priuštiti hranu i socijalnu sigurnost, ili po bolje mobitele, kompujtere, plazma televizore, automobile itd.? Nedavno sam gledala dokumentarni film o emigrantima iz Tunisa koji su izbjegli u Italiju. Svi oni su u rukama imali relativno dobre i moderne mobitele na kojima su pokazivali snimke revolucije u Tunisu. Ne želim reći da su ti ljudi pohlepni – nego nam je to svima nametnuto, podvaljeno – stoga je bilo kakva alternativa n e m o g u ć a. Neoliberalni kapitalistički sistem uvijek nađe način da nas nadmudri. Jedino on može pobijediti i srušiti sam sebe. Globalna financijska kriza će sve potamaniti, i tek tada će nastupiti neko drugačije doba.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala www.abrasmedia.info