Mlada bosansko-hercegovačka umjetnica, Adela Jušić, prije nekoliko dana je otvorila izložbu pod nazivom „Kad ja umrem, radite šta hoćete“ i tako predstavila svoj video uredak za koji je dobila prestižnu nagradu Zvono za prošlu godinu.
Adela je prije nekoliko dana dobila i značajno priznanje, Henkelovu nagradu za mlade umjetnike srednje i jugoistočne Evrope.
Neki dan je otvorena izložba intrigantnog ili barem neobičnog naslova. Šta se krije iza toga?
Jušić: To je moja nagrađena prošlogodišnja izložba. Odlučila sam da predstavim samo taj jedan video koji traje 19 minuta i koji potiče iz intimnog iskustva, kao i većina radova koji sam do sada radila. Rad je dobio naziv po jednoj rečenici moje nane iz teksta koji čitam u tom videu. Na jedan način pokušavam da predstavim život jedne žene koja je prošla sve što je moguće i nemoguće, dobro i loše u patrijarhalnom društvu u kojem danas živim. Predstavlja njen život. Kroz taj život predstavlja naše probleme i probleme drugih žena u društvu. Dotiče se raznih političkih problema.
O kojim se sve tehnikama radi u tvojim ostvarenjima?
Jušić: Studirala sam grafiku na Likovnoj akademiji i na trećoj godini sam se počela baviti videom. Kada sam diplomirala, video je ostao kao medij koji mi je bio najdraži. To je medij koji ne zahtijeva posebne studije i njim mi je najlakše da izrazim neke teme koje me zanimaju. Već pet godina se uglavnom bavim videom. U zadnje vrijeme me zanima i zvuk. Nedavno sam realizirala i jednu zvučnu instalaciju u Štokholmu.
Prošle godine si dobitnica nagrade Zvono. Ove pak postala si laureatom ugledne Henkelove nagrade za mlade stvaraoce srednje i jugoistočne Evrope. Mislim da je prije par godina Mladen Miljanović iz Banja Luke dobio tu nagradu. O kakvoj se nagradi radi?
Jušić: Mladen Miljanović je dobio glavnu Henkelovu nagradu, a ja sam dobila nagradu za mlade. Aplicirala sam za rezidenciju koja traje tri mjeseca. Žiri, osim što izabere 12 umjetnika za rezidenciju iduće godine, izaberu i jednog od njih koji će dobiti nagradu za mlade. Trebala bih provesti u Beču neko vrijeme i imati izložbu. Nagrada uključuje i novac.
Pokušaji ostaju
Univerzalni jezik likovnih umjetnika inače briše granice, ali mi se čini kako savremena stremljenja likovnjaka još više vas približavaju publici, ma gdje ona bila. Ti si se sada pojavljivala na nekim inostranim izložbama. Trenutno si spomenula postavku u Švedskoj i u Njemačkoj. Gdje si još izlagala?
Jušić: Bilo je dosta izložbi, bitnih i manje bitnih, čuvenih i manje čuvenih. Možda bih izdvojila Evropsko bijenale savremene umjetnosti, koje se desilo prije dvije godine u Španiji. To je bilo zanimljivo iskustvo jer mi je to bilo jedino bijenale na kojem sam učestvovala. Tim je bio jako dobar. Dva puta prije samog bijenala pozvali su grupu od 30 umjetnika da se sastanu i razgovaraju o izložbi. Specifično je iskustvo iz tog razloga što smo se svi osjećali kao da kreiramo zajedno cijelu situaciju. Upoznali smo se međusobno, što je rijetkost na bijenalima. Zajedno smo doručkovali, ručali i večerali. Imali smo sastanke i radne grupe, što je bilo jako zanimljivo. Samo otvorenje je bilo pompozno i bila je gomila ljudi na 16 lokacija u dva grada na jugu Španije.
Sadašnja izložba u Štokholmu je zanimljiva i bila je jako dobra i posjećena. Na izložbi u Berlinu je bilo oko 1.000 ljudi, koji su u nekoliko sati prošli kroz galeriju. To je bilo fenomenalno iskustvo. Kao umjetnica sam vidjela da je to jedan društveni brand, koji nije samo za neke elitne mase.
Poznate je da nagrade stimulišu mlade ljude. Uvijek se pitam kako naši umjetnici, obzirom na ovdašnji ambijent, uopšte imaju volje da se bave čime se bave.
Jušić: Ne znam čime bih se drugo bavila. Nije lako promijeniti 29 godina. Jedino što nam preostaje jeste da guramo. Situacija je grozna. Velika bosansko-hercegovačka galerija se zatvorila. Duplex galerija se također zatvara u decembru. Ne znam šta nam ostaje na kraju. To je stvar osobe kako će dalje da nastavi i da li će uopšte da nastavi. Imam volju, posebno što izložbe i nagrade mogu da motiviraju. Svakako nam nedostaje prostora, opreme, infrastrukture, ljudi. Ostaje na svima dokle će se boriti i na koji način će se boriti.
Enjo Hadžiomerspahić u poodmakloj dobi prosi po ulicama za projekt Ars Aevi. Damir Nikšić pokušava oživjeti Galeriju. Možda je upravo traženje smisla poticaj za umjetnički rad?!
Jušić: Rekla bih da smisao već postoji, a to je samo način na koji će se predstavi jedno okruženje koje je negativno. Mislim da su to jako bitne stvari jer ako ništa, kroz medije se pokazuje kakva je situacija i skreće se pažnja na to. Za nadati se da će to svakako da povede nečemu. Ako budemo pasivni, samo sjedili i šutili i ne javljali se, onda se ništa neće ni promijeniti. Pokušaji ostaju.