Komentirajući godinu dana bez bh. vlade, izvjestiteljka Evropskog parlamenta Doris Pack kaže: „U zemlji su etničke podjele još uvijek jake, a nacionalna karta se od strane bh. političara poteže za zaštitu ličnih interesa.“.
Za funkcionalnu državu vam trebaju njeni predstavnici, koji su zaduženi da vode vladu. Kao što vidite, etničke podjele su još uvijek duboke i postoji problem da se one prevaziđu. Mislim da se na nacionalnu kartu igra iz ličnih interesa, jer to nije u interesu običnih ljudi. Oni trebaju zaposlenje, bolje obrazovanje, infrastrukturu, a to opet zahtjeva investicije, za investicije vam treba funkcionalan sudski sistem, tako, gdje god da gledam, vidim probleme. Pored ovoga, nova osoba je ipak na terenu – ambasador Sorensen – koji je raspoložen da rješava probleme, okuplja ljude oko specifičnih problema, nastojeći da ih jedan po jedan riješi. Prije neki dan sam takođe čula od predstavnika Narodne skupštine RS, da je, navodno, pitanje popisa stanovništva riješeno i da bi se popis mogao održati naredne godine. Sretna sam kad vidim bilo kakav napredak, ali, čini mi se, najveći korak još nije poduzet i bojim se da ove godine neće biti moguće dobiti Vijeće ministara, a to je stvarno za osudu.
Zbog čega je to tako? Da li je riječ o posljedici loše vođene politike ili je Bosna i Hercegovina poseban slučaj?
Bosna i Hercegovina jeste poseban slučaj – podijeljena na dva entiteta, različito formirana. Poseban problem je Federacija – i to nije zato što je BiH za to kriva – to je učinjeno u Washingtonu i ugrađeno u Dayton. Struktura je takva da je teško da bude funkcionalna. Mislim da se to mora što prije riješiti. Ponekad mi se čini da sam ja jedina osoba koja na to poziva. Dayton je tako komplikovan da je zaista teško voditi zemlju. Vidimo sada u Federaciji da vladu ne priznaju svi. To je problem koji dolazi iz Daytona i nije još uvijek riješen. Zbog toga bih cijenila ako bi političke partije našle riješenje. Sjede godinama na različitim mjestima – Prud, Butmir, evo i Brčko – ali stvarnog rezultata nema zbog tih dubokih etničkih problema. To se mora riješiti jer obični ljudi trpe, ne političari – oni imaju novac i svoju sitnu moć, i ne brinu ih potrebe običnih građana.
BiH se ne može porediti sa Belgijom
Govori se ovih dana kako visoki predstavnik, gospodin Inzko, priprema teren za novu međunarodnu inicijativu koja za cilj ima još jedan pokušaj da se mijenja bh. ustav.
O toj inicijativi ne znam ništa, ali mislim da promjene Daytona moraju početi. Imamo presudu Evropskog suda za ljudska prava i mislim da moraju nešto da učine. Moraju mijenjati Ustav, ali isto tako mislim da će promjene biti veoma male, jer samo ako idu dalje, tada bi se zaista moglo govoriti o promjenama. Svi mi smo na ovom svijetu tako kratko, a činimo toliko problema – za sadašnje i buduće generacije. Ako gledam mlade generacije u BiH, tada mislim da bi pitanje obrazovanja trebalo da bude ozbiljnije od, neću reći ludog, ali dosadnog, pitanja o tome ko pripada kojoj etničkoj zajednici. No, to je rezultat rata i rezultat brojnih nepravdi i teško je sada reći: zaboravimo, krenimo iznova. To je teško. Možemo se jedino nadati da će, korak po korak, uz pomoć gospodina Sorensena, političari postati svjesni mogućnosti da se rješe neki od postojećih problema. Posebno problem formiranja Vijeća ministara. Moramo od njih tražiti da to što prije učine.
Neko bi rekao: ako Belgija može bez vlade izdržati 500 dana, zašto to ne može i Bosna i Hercegovina?
Nisam sigurna da se Bosna i Hercegovina može porediti sa Belgijom. Belgija je država koja je ima funkcionalnu administraciju, sa tehničkom vladom koja ima znanja kako voditi državu, dakle, nije riječ o novorođenoj državi, rođenoj nakon teškog rata, nakon žrtava, nakon što su stotine hiljada izbjegli iz zemlje. Jednostavno, ne možete porediti te dvije zemlje. Istina je da Belgija može dati bolji primjer od ovoga i mi to od njih tražimo, ali nema mjesta poređenju. U Belgiji imaju čvrstu demokratsku strukturu koja nije od juče i nije ugrožena činjenicom da nova vlada još nije formirana. Nije mi draga situacija u kojoj je Belgija, ali, još jednom, riječ je o drugačijem slučaju.
Vjerujete li da će bh. slučaj konačno prestati to biti?
Da nisam optimista ne bih radila ovaj posao. Ja se brinem za ljude a ne za političare, među kojima su neki zaista krivi za ovo što se dešava. Razmišljam – kada bi svi ljudi koji poput mene vole vašu zemlju – digli ruke od nje, to ne bi bio najbolji način. Volim bh. narode i nadam se da će naći političare koji će zaista raditi posao za koji su birani.