U cjelokupnoj povijesti čovječanstva nije bilo godine kakva je bila 1968. i malo je vjerojatno da će se takvo što ponoviti.
Mark Kurlansky, 2004.
Camila Vallejo ima 23 godine i dugu smeđu kosu. Predsjednica je Sindikata studenata Čilea i članica čileanske Komunističke partije. Kažu da još od zapatističkog glasnogovornika subkomandanta Markosa nijedan pobunjenički lider nije tako šarmirao Latinsku Ameriku kao ova studentica geografije.
Mladenačku nekonvencionalnost pokazala je time što je uho probušila na krajnje neobičnom mjestu – na nosu. No, Camila Vallejo uspjela je pokazati i nešto drugo: da pobuna protiv kapitalizma čak i u današnjem, ideološki ispražnjenom vremenu, može uključiti različite slojeve društva. Na njezin poziv, na ulice čileanskih gradova prije nekoliko tjedana izašlo je čak 600.000 prosvjednika, čime je Camila, barem nakratko, uspjela ostvariti stari san svih angažiranih studenata – povezivanje s radnicima.
“Mi ne želimo poboljšavati postojeći sustav, mi želimo korjenite promjene, da se na obrazovanje ne gleda kao na potrošačku robu, da obrazovanje bude pravo koje država garantira svima“ – ovako Camila tumači zapadnim televizijama razloge njihovih prosvjeda.
Od Grčke do Wall Streeta
Slične stvari kao u Čileu posljednjih se godinu-dvije događaju i s druge strane Atlantskog oceana, u dobroj staroj Europi. U Njemačkoj su nedavno danima bili blokirani transporti nuklearnog otpada, u Francuskoj su se studenti povezali sa sindikatima i blokirali državne zalihe nafte, širom Španjolske mladi ljudi mjesecima već sjede po trgovima, dok se njihovi studentski kolege u Londonu i Rimu žestoko tuku s policijom.
Grčku nećemo ni spominjati. Kad govorimo o pobunama, naravno da ne možemo preskočiti ni “arapsko proljeće“, masovni ovogodišnji ustanak sjevernoafričkih i bliskoistočnih naroda protiv dugogodišnjih tamošnjih diktatura, a najnovija pobuna događa se u New Yorku: danima demonstranti kampiraju na Wall Streetu, u znak protesta zbog divlje naravi neoliberalnog kapitalizma, koji – kako su izjavili organizatori protesta – “malom postotku stanovništva omogućuje enormno bogaćenje, ostavljajući veliku većinu u bijedi i siromaštvu“.
Time se i četvrti kontinent, Sjeverna Amerika, uključio u ovu svjetsku pobunu, što donekle podsjeća na 1968., kada su protesti protiv rata u Vijetnamu održani istodobno na sveučilištima u Rimu, Parizu, Pragu, Tokiju i u New Yorku, te kada su studenti u kratkom roku izazvali zatvaranje Venecijanskog biennalea i Filmskog festivala u Cannesu, napali Sajam knjiga u Frankfurtu i omeli održavanje izbora za Miss Amerike.
U ovom tekstu pokušat ćemo se pozabaviti s dva pitanja: što je zajedničko svim ovim neredima na četiri kontinenta i koja je kulturna pozadina, odnosno kulturni i kulturološki pandan toj političkoj pobuni – postoji li svojevrsni “kulturni pobunjenički program“ koji objedinjuje prosvjednike iz Europe, Afrike, Sjeverne i Južne Amerike?
Počelo je u Seattleu
Dva najuočljivija zajednička obilježja svih ovih prosvjeda – čijim začetkom možemo smatrati nasilne antiglobalizacijske proteste u Seattleu i Veroni otprije deset godina – svakako su a) veliki udio mladih i b) kolosalno razočaranje u postojeći sustav i njegove institucije, s tom razlikom što je afrički bunt bio usmjeren protiv tamošnjih nedemokratskih režima, dok se na ostala tri kontinenta prosvjeduje protiv neoliberalnog kapitalizma i globalizacije, pri čemu kritike globalizaciji nisu upućene s nacionalističkog aspekta, već onog malo suptilnijeg – socijalnog.
Neki od tih mladenačkih prosvjeda su i nasilni, poput onih u Londonu i drugim britanskim gradovima, te su odmah okarakterizirani kao besprizorno i besmisleno nasilje. Nasuprot tome, istaknuti engleski marksistički teoretičar David Harvey smatra da je problem u tome “što živimo u društvu gdje je sam kapitalizam postao neobuzdano divlji“. “Svi, a ne samo pobunjenici, trebaju odgovarati.
Divlji kapitalizam treba biti priveden na suđenje zbog zločina protiv čovječnosti, kao i zbog zločina protiv prirode“, tvrdi Harvey, a slično o londonskom nasilju misli i slavni britansko-pakistanski pisac Tariq Ali: “Kada bi u ovoj zemlji postojala ozbiljna politička oporbena stranka, ona bi se zalagala za demontažu klimave skele neoliberalnog sustava prije nego što se on sasvim uruši i ne povrijedi još više ljudi.“
‘Mi smo kao vi’
Premda mnogi drže kako neredi u Londonu i drugim europskim gradovima nemaju previše dodirnih točaka s “arapskim proljećem“, politički filozofi Michael Hardt i Antonio Negri ne misle tako. “Ovaj se arapski revolt zapalio oko pitanja nezaposlenosti, a u njegovu središtu bili su visoko obrazovani mladi s frustriranim ambicijama – populacija koja ima mnogo zajedničkog sa studentima koji prosvjeduju u Londonu i Rimu“, piše ovaj američko-talijanski autorski tandem.
U posljednje vrijeme često se raspravlja imaju li ovi prosvjedi mladih, osim gnjeva prema sistemu, ikakav ideološki sadržaj, pa se u tom smislu povlače usporedbe s 1968. godinom. Na pitanje osjeća li solidarnost s novim generacijama europskih buntovnika, svjetski poznati poljski disident iz doba komunizma Adam Michnik kaže: “S Londonom ne. Sa Španjolskom nešto više, ali nisam presretan zbog svega toga. Ljudi su se 1968. bunili protiv konzervativnog establishmenta.
U Španjolskoj se danas bune protiv toga što je svijet nepravedan. To je besprogramska pobuna.“ Besprogramska pobuna? Možda se nešto više o ideološkom i programskom sadržaju pobune u Španjolskoj (a i u drugim zemljama) može zaključiti iz manifesta koji su nedavno objavili sami mladi španjolski prosvjednici: “Mi smo obični ljudi. Mi smo kao vi: ljudi koji ustaju svako jutro i idu studirati, raditi ili tražiti posao.
Neki od nas sebe smatraju progresivnima, neki konzervativnima. Neki od nas su vjernici, neki nisu. Neki od nas imaju jasno definiranu ideologiju, a drugi su apolitični, ali svi smo zabrinuti i ljuti zbog političkog, ekonomskog i socijalnog pejsaža koji vidimo oko sebe: govorimo o korupciji među političarima, poduzetnicima i bankarima, koja nas ostavlja bez nade.“
Hesel kao Camus
Generalno možemo reći da aktualni prosvjedi mladih nisu ideološki profilirani, osim u Čileu, gdje je na djelu jasan ljevičarski bunt protiv ekstremnog neoliberalnog kapitalizma, kakav se pod desničarskim predsjednikom i milijarderom Sebastianom Pinerom provodi u toj zemlji. Mladi u Europi, pak, osjećaju društvenu nepravdu i izražavaju gnjev zbog te nepravde, ali se gnušaju političkog organiziranja.
Za razliku od čileanskih, europski prosvjedi nemaju vođa, niti artikuliranih zahtjeva, osim onih za odlaskom postojećih elita, pa u tom smislu pomalo podsjećaju na naše ovogodišnje Facebook prosvjede protiv Vlade. – Kapitalizam je sebe proglasio vječnim i time ideološku opredijeljenost učinio smiješnom.
Biti ideološki nabrijan mladima danas nije cool – tumači nam jedan od mlađih hrvatskih intelektualaca koji je sudjelovao u organiziranju studentskih prosvjeda na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te nastavlja: – A zapravo se radi o tome da mladi u Hrvatskoj i mnogim europskim zemljama danas žive u istim uvjetima kao englesko radništvo u 19. stoljeću, kad je Marx pisao “Kapital“. Međutim, današnji mladi tek osvješćuju svoj položaj.
Govoreći o kulturnoj pozadini pobune, nameće se pitanje postoji li kakva programatska literatura, glazba ili neka druga kulturološka matrica koja spaja i nadahnjuje aktere pobune iz različitih zemalja i kontinenata, kao što su to 1968. činili Herbert Marcuse, antipsihijatrija i rock’n’roll. U tom smislu mnogi će uprijeti prstom u tzv. Heselov manifest, odnosno politički esej “Pobunite se!“, koji je lani objavio 93-godišnji francuski mislilac Stefan Hesel, da bi knjiga – zapravo knjižica od 20-ak stranica – ubrzo postala megabestseler u Francuskoj, premašivši milijunsku nakladu, te bila hitno prevedena na niz europskih jezika.
U toj knjižici, pisanoj na tragu socijalne revoltiranosti ranijih francuskih filozofa Alberta Camusa i Jean Paula Sartrea, Hesel apelira na čitatelje da se “u svakodnevnoj borbi sa stoglavom nemani globalizacije othrvu fatalističkoj rezignaciji“ i da se pobune.
Čovjek koji je preživio koncentracijski logor Buchenwald i bio član francuskog pokreta otpora, te jedan od koautora Univerzalne povelje o ljudskim pravima UN-a, Hesel piše kako svakome želi da ima svoj vlastiti motiv gnjeva i pobune, te kako tih motiva ima napretek, odnosno kako su ti razlozi sveprisutni – ekscesi financijskog kapitalizma, bankarske laži, ekološko zagađenje životne sredine, politički skandali, odnos prema Romima itd.
Filozof u zatvoru
Hard-core verzijom Heselova manifesta u krugovima pobunjene europske omladine smatra se anarhistička knjižica “Nadolazeća pobuna“, tekst od stotinjak stranica koji su u Francuskoj 2007. objavili nepoznati autori, koji se predstavljaju kao Nevidljivi komitet i koji u jednom trenutku čitatelju poručuju doslovno „da odjebe ako se plaši bilo kakve promjene“.
“Nadolazeća pobuna“ podijeljena je na dva dijela: dok u prvom dijelu autori kritički analiziraju suvremena zapadna društva i postavljaju “dijagnozu bolesti“, u drugom dijelu nude praktične savjete za revolucionarnu akciju: čitatelji se upućuju da žive u komunama izvan mainstreama, te da sabotiraju pruge i dalekovode, naročito u trenucima društvenih previranja. Ova je strategija objašnjena kao “lokalno prisvajanje moći od strane naroda, fizička blokada ekonomije i uništenje policijskih snaga“.
Ono što je u “Nadolazećoj pobuni“ posebno uznemirilo francuski establishment jest otvoreni stav o nužnosti nasilja u revoluciji, zbog čega je francuska policija mladog filozofa Juliena Coupata, kojeg su osumnjičili da je pravi autor teksta, pola godine držala u pritvoru. Sve u svemu, daleko je to od 1968., ali ni okolnosti nisu iste: svijet je tada bio mlad.
Manu Chao ipak nije John Lennon
Što se glazbe tiče, možda jedina neupitna antiglobalizacijska ikona ove pobune je Manu Chao, čak i ne toliko po angažiranim tekstovima, koliko po nekim drugim detaljima. Recimo, cijene ulaznica na svojim koncertima ovaj glazbenik prilagođava visini prosječne plaće u zemlji u kojoj gostuje, čime barem simbolički pokušava smanjiti financijsku nejednakost svijeta. Nadalje, dio prihoda od ulaznica Manu Chao redovito ostavlja u lokalnoj sredini, kroz humanitarne donacije.
K tome, ovaj glazbenik nastupa po najrazličitijim svjetskim zabitima, na mjestima gdje malo tko svira, nastojeći svoju glazbu dati i deprivilegiranim ljudima. Ipak, ako bismo promatrali društvenu angažiranost Manu Chaovih tekstova, njegove bi pjesme teško izdržale usporedni test s pjesmama glazbenih ikona pokreta mladih iz 1968., primjerice Johna Lennona i njegova songa „Working Class Hero“.
Preuzeto iz Slobodne Dalmacije