Zaista, građani Bosne i Hercegovine stoje na rubu vremena u kojem će se trgnuti i nešto poduzeti kako bi pospješili stanje u državi u kojoj su živjeli, u kojoj žive, i u kojoj će, po nesreći, živjeti i njihovi potomci.
Građani Bosne i Hercegovine su htjeli, još prošle nedjelje, udariti šakom i reći: Dosta! Međutim, kad su se spremali da krenu, NOVA TV je počela emitirati „Red Carpet“ i, ne lezi vraže, baš u toj su nedjeljnoj trakavici na tapetu bile važne teme, poput rasprave o biološkom satu Aleksandre Grdić, Nadalovih strahovanja od vode kojoj ne vidi dno, poteškoća u hodanju prve hrvatske porno-glumice, te je tako odlučnost posustala u okršaju sa tegobama brojnih domaćih i ino-celebrity-ja. Borba i glasni prosvjed protiv stanja u državi morali su čekati.
Građani Bosne i Hercegovine su htjeli i prije te kobne nedjelje udariti šakom i reći: Dosta! Međutim, baš kad su naumili dići svoj glas, Penelopa Cruz je počela snimati svoj film u Sarajevu, i građani Bosne i Hercegovine svoje su namjere prolongirali kako Penelopa ( lijepa samo pred kamerama ) ne bi odavdje ponijela ružne uspomene na podivljale Balkance znojne i prljave od teških nastojanja da si obezbijede pristojnu budućnost.
Građani Bosne i Hercegovine su često bili na samoj ivici eksplozije narodnog gnjeva koji je imao jednom zauvijek poklopiti i pokopati sve ranije neuspjehe, sve kobne zablude, sve minule greške. Nažalost, eto, u tome su uvijek bili spriječeni, i uvijek bi se ukazalo nešto važnije, nešto preče, nešto što naprosto ne može čekati.
IGARA, TO JE SVE ŠTO HOĆEMO!
Prioriteti naroda Bosne i Hercegovine su poredani tako da bi Maslowa i njegove piramide bacili u očaj.
Primarne biološke potrebe u Bosni i Hercegovini evidentno nisu u tolikoj mjeri primarne, niti skromnije zadovoljavanje istih dovodi do smrti organizama. Potreba za hranom i vodom, iliti potrošačkom korpom koja bi bila iole usklađena sa primanjima bh. državljana, naprosto se ne čini dovoljno relevantnom da bi iko pomislio kako izabranu državnu vlast treba mijenjati, jer ista ne poduzima ama baš ništa da poveća kupovnu moć stanovništva koje ju je izabralo. Strani investitori su valjda sve sami šopingholičari, i nikome od njih ni u snu ne pada na pamet pomisao da izgrade fabriku i pokrenu proizvodni biznis. Naprotiv, državna vlast ( valjda snagom sopstvenih novčarki ) efikasno radi posao privlačenja investicija koje za posljedicu imaju izgradnju tržnih centara, i zapošljavanje neznatnog broja ljudi koji, na koncu, opet ostaju bez posla jer je primjerice Mostaru, Zenici ili Bihaću dovoljan jedan solidan Konzumov supermarket i niz trgovina rabljenom robom. Lazajući po golemim halama i razgledanje preskupih artikala uspješno hrani naše domoroce, koji nemajući šta raditi u svome domu sa praznim frižiderom i isključenom strujom žure ispuniti vrijeme glasajući za revnosne političare koji su im podarili sofisticirane promenade. Potreba za seksualnošću i prokreacijom također se uspješno zadovoljava; na televizijskim kanalima redovno možemo susresti porodice koje nemaju posla, nemaju krova nad glavom, i nemaju poštenu paru ispod dušeka, ali zato imaju između troje i desetero djece, jedno drugom do uha. Djeca su, naravno, naše najveće blago; valjda zato u trećem svijetu, od kojeg nismo daleko, cvjeta trgovina bijelim robljem.
Potreba za kisikom zadovolja se besplatno, potreba za spavanjem zadovoljava se redovno. Pomanjkanje građanskih buntova i neposluha ukazuje na to da naši sugrađani idu linijom manjeg otpora i, umjesto da grade i žive bolji svijet, provode vrijeme sanjajući ga.
Potreba za sigurnošću još je jedna od temeljnih psiholoških potreba.
To je potreba za stalnošću; ta potreba zadovoljena je trajno i stalno srozanim stanjem u državi, koja po svemu sudeći nema nikakvih šansi da se spasi i izvuče iz recesije koja je ostatak svijeta pogodila nedavno, dok je u Bosni i Hercegovini prisutna još od početka devedesetih. Ta potreba zadovoljena je i dosljednošću kojom i Bosanac i Hercegovac stalno šute, stalno trpe, i stalno jauču za divnim prošlim dobom, ili pak zazivaju lijepu budućnost koje bi moglo biti, ali, eto, situacija je takva.
To je potreba za redom i poretkom. On je jasno izgrađen kroz stranačku, parlamentarnu, političku, diplomatsku, religijsku i demografsku hijerarhiju. Pravo, pravda i zakon su paušalne kategorije. Bez obzira na ovo potonje, niko ne može nazvati pravni sistem u BiH anahronim i retributivno nastrojenim. Krivični zakoni u državi Bosni i Hercegovini su koncipirani tako da sudski procesi teku sukladno muslimanskom saburu, a kazne se izriču kršćanskim milosrđem. Pa tako hladnokrvni ubica poslije suđenja koje se otegne poput gladne godine dobije deset godina zatvora, višestruki ubice iz ratnog doba sedam ili osam godina zatvora, ministri-prevaranti i ministri-lopovi za pljačku sopstvenih birača dobiju godinu dana zatvora, državni službenici čak i manje. To je, ipak, razumljivo, prihvatljivo, i Hrvati se ne osjećaju ugroženi jer je Hrvat dobro prošao na sudu, Bošnjaci su mirni jer je njihov preveslao i pravo i pravdu, Srbi su spokojni jer je Srbin izvojevao bitku nad pravosuđem. Svi su mirni, i svi su sigurni, dok su uvjereni u premoć „svojih“, i gubitke „njihovih“.
Potreba za pripadanjem i ljubavlju je vjerovatno najzadovoljenija potreba u Bosni i Hercegovini. Štoviše, zadovoljenje potrebe za pripadanjem je pravo samoostvarenje pojedinca. Ako pojedinac ne pripada tijelu koje ga masom i kapacitetima nadilazi, on je izgubljen, odbačen, ostraciziran, izgubljen. Ako se pojedinac ne klanja bogu, on se ne klanja ničemu, i ništa mu nije sveto. On je, dakle, Antikrist, Dedžal, i konzekventno usamljenik, Steppenwolf, jedinka u punom smislu riječi, koja može i treba biti zgažena u ime većine i za njeno dobro. Ako se pojedinac ne svrstava u nacionalni tor, stampedo ga ruši i usmrćuje. Pojedinac koji nije prijatelj jednimam, obavezno je dušmanin svima. Stampedo, dakle, ne samo da ruši i usmrćuje, nego ima i pravo na to. Voli se svoje, a ohrabruje, podstiče, promovira mržnja prema drugome, drugačijem. Potreba za poštovanjem se može zadovoljiti jedino utrnućem svakog samopoštovanja. Kako možeš poštivati drugoga ako ga ne postaviš iznad sebe? Kako može dijete poštivati roditelja, ako mu ne priznaje nadmoćnu inteligenciju i pravo na robovlasnički odnos spram potomka? Kako može vjernik poštivati vrhovnu religijsku figuru, ako se ne potčini njenim zahtjevima i inzistiranjima, ako se ne približi i ne identificira sa njenim shvatanjem života i svijeta? Kako može postojati odanost i poštovanje prema stranci, ako naša kuća nije kuća stranačkog lidera, i ako oponenti našeg stranačkog lidera nisu i naši oponenti?
Samo je jedna potreba, i to potreba za samoostvarenjem, bačena u zapećak. Zadovoljenjem nabrojanih potreba, nije ništa ostalo da se ostvari, a pogotovo samoostvari.
U POTRAZI ZA ŽRTVENIM JARCEM
Građani Bosne i Hercegovine su veoma ažurni kada je potrebno optužiti, osuditi, okriviti, ali su ažurni i kada treba identificirati uzrok i izvor problema. Onaj ko stane na put nakaradnom ostvarenju pobrojanih potreba suočava se sa pomenutim narodnim gnjevom.
Naravno, nisu krivi političari koji crpe građane, sišu krv državnom budžetu, obmanjuju, varaju, kradu i lažu. Krivi su oni koji se usude iznijeti takve tvrdnje. Zašto? Zato što je vođa uvijek u pravu. Ako vođa kaže da je za opstrukcije, nerad i nemar kriva druga strana, da su krivci „oni drugi“, a vođa je uvijek u pravu, ergo, vođa je i tada u pravu. Savršeni hijerarhijski poredak onih koji su „dvadeset najtežih godina proveli s nama“, koji su gradili državu „za ( svog ) čovjeka“, koji su, „zna se“, uvijek djelovali u interesu naroda, i koji će se postarati da „Dejton zauvijek“ ostane kamen spoticanja u napredovanju ( teturanju? ) države BiH, ne može biti u krivu, i njegova pogrešivost je upitna taman koliko i papina. Usprotiviti se savršenstvu političkog programa svojstveno je disidentu, anarhisti, stranom plaćeniku i domaćem izdajniku, vječnom buntovniku i nezadovoljniku kojem nikad nije dosta, koji je uvijek gladan nečeg većeg, koji ne shvata da ovo nisu Amerika i svijet, nego crna Bosna i gora Hercegovina u kojoj je apsurdno zamišljati život od jutra do sutra jer, da je takav život u ovim balkanskim gudurama moguć, kao da ga političari „zbog svoje djece“ ne bi kreirali i održavali. Ljudima koji se usude glasno usprotiviti domaćem političkom miljeu prišiva se etiketa poluluđaka i mahnitura ( ovisno o spolu ), i izopćavaju se iz zajednice stabilnih, pribranih ličnosti.
Naravno, ne može biti kriv vjerski vođa koji poziva na mržnju i gnjev kao na okosnicu vjerskog osjećaja i potreba zajednice. On ne bulazni, niti može bulazniti, njegovo nadahnuće dolazi iz onih visina koje su nedostupne prostim smrtnicima, on se oslanja na mudrost stečenu zahvaljujući minulim godinama, oslanja se na iskustva koja su jasno pokazala da su „oni tamo“ neprijatelji, i da se s njima ne može drukčije nego oružjem, nego ratom, i u svemu tome poziva se na mržnju prema religiji koju predstavlja kao na podlogu iz koje izvire svaka, pa i najmanja kritika uperena protiv njega. Nema poštene, konstruktivne kritike, nema osude krivih i nehumanih poteza, svemu je kriva mržnja ne prema njemu kao možebitnom kriminalcu, nego prema zajednici koju predstavlja. Nije narod kriv što ne vidi da vjerski vođa svojim tiradama upliće i Gospodina Boga kao jataka u vlastite lopovluke i političke aspiracije; krivi su oni koji na to skrenu pažnju, jer nije nikad kriv onaj koji narod pravi ludim, nego onaj koji narodu kaže da je napravljen ludim.
Naravno, ne mogu biti krivi ni građani što gledaju u pojedince kao u mesijanske izaslanike, niti treba osuditi građane što su toliko zaneseni predstojećim najavama da će Zlaja i Mićo dogovoriti formiranje državne vlasti, da ne vide kako je možda i bolje da oni koji će nas naredne tri godine pljačkati, obmanjivati i ismijavati ne steknu legitimitet postavljenjima na odgovorne funkcije. Nisu krivi građani; nisu krivi ni Zlaja, a bogami ni Mićo, nego je kriv glasnik kojeg valja ubiti, kriv je novinar koji trubi da nama ne sjede za šijom ni Zlaja ni Mićo ni to nepostojeće Vijeće ministara, nego nam za šijom sjedi dužničko ropstvo u koje su oni i njihovi predšasnici gurnuli entitete i državu, sjedi nam pola miliona nezaposlenih ljudi, sjede nam za vratom nebrojeni državni službenici izmišljenih poslova i funkcija, sjede nam za vratom kriminalci koji nekažnjeno pljačkaju, robe, kradu, jer vrana vrani neće iskopati oči.
Nisu krivi građani što spavaju i sanjaju bolje sutra, a ne žele da vide, ne žele da čuju, a naročito ne žele da bilo šta učine i da dignu glas protiv situacije u koju su nas gurnuli izabrani vođe.
Kako da budu krivi?
Nisu li spavanje i sanjanje jedine istinski zadovoljene potrebe državljana BiH?
Zahvalimo se Bogu na malim stvarima, i šutimo.
Drukčije ionako ne znamo.