Činilo se da im nema spasa, da će otok potonuti pod silom financijskog sloma. Hrpa lave nestati u oceanu. Da će Island postati financijska Atlantida.
Tri godine kasnije, Island je izašao iz krize. Sada je već kao činjenica uveden podatak; razdoblje islandske krize – tri godine, od 2008.do 2011. Po snazi treći najveći ekonomski slom otkad smo s trampe prešli na novac. Taj se kolaps dogodio zemlji koja je bila toliko prosperitetna i bogata da je bilo nezamislivo da bi kriza baš nju najviše mogla pogoditi.
Grčka, Italija, Portugal… te su zemlje naviknule na krivudav put ekonomije, znaju da je globalizacija ulazak u kasino u kojem katkad dobiješ, katkad izgubiš. Ali ne i Island. On nikad nije ni prismrdio kockarnicama. Islanđani se nisu petljali ni u čije poslove, niti su htjeli da njih itko gnjavi.
I dok bi većina zemalja panično zapomagala da im je u jednom danu gotovo 10% stanovništva ostalo bez posla, kao što se dogodilo Islandu kad su propale banke, on je svoje probleme riješio uz malu pomoć svjetskih financijskih institucija, a uvelike sam.
Sve su državne banke 2003. privatizirane, a u nastojanju da privuku strane investitore nudile su online-bankarstvo, čiji su minimalni troškovi nudili relativno visoke stope povrata. Ulaganja su rasla, ali i inozemni dug banaka. Dug Islanda 2003. bio je oko 200 puta veći od njegova BDP-a, 2007. iznosio je čak 900%. Kada je kriza počela, islandska kruna izgubila je 85% svoje vrijednosti u odnosu na euro.
Island je prije tri godine krenuo prema ponoru i bio pred potpunim bankrotom. Novac koji su imali nestao je na računima fondova, banke su se urušile u istom danu, a onda su Islanđani još trebali dodatno poviti kičmu i nadoknađivati štetu Britancima i Nizozemcima, čija su gospodarstva također bila pogođena time što su se vikinški “genijalni” momci iz bankarskog sektora malo zaigrali. Odbili su plaćati dugove koje nisu napravili, i to 3,8 milijardi eura, koliko su tražili od njih (svaki Islanđanin trebao je dati dodatnih 20.000 eura da bi se Englezi i Nizozemci namirili), smijenili su Vladu koja je pogodovala financijskim akrobacijama, ljudi su organizirali pobunu, prosvjedovali dok se nije udovoljilo zahtjevima (smjena Vlade, smjena guvernera središnje banke i vijeća koje upravlja bankama) i onda su krenuli s poslom. Kruna je devalvirala, pa je zemlja postala zanimljivija ulagačima. Turizam je procvao, a iz mora su opet izronili islandski spasitelji – ribari.
Tri godine poslije Island nije na “putu da pronađe put”, nego ga je pronašao. Posudio je dvije milijarde dolara od MMF-a, i u tri godine uspio vratiti ekonomiju na noge. Privatizirane banke koje su napravile dugove vraćene su u državno vlasništvo. Suprotno receptu; “privatiziraj, privatiziraj!”, postupili su po receptu “nacionaliziraj”. To je bilo ključno. Koncept slobodnog, neoliberalnog tržišta baš je na Islandu propao i pokazao koliko je surov. Intervencionizam, ekonomski socijalizam, što god… Islandu je donio izlazak iz krize. U kombinaciji s jakim izvozom, naročito u sektoru ribarstva, potpomognuti turizmom i proizvodnjom aluminija, spašavali su banke, a ujedno i vlastitu glavu i vlastitu ekonomiju. Država se pokazala kao bolji gospodar od privatnika.
Da se ne bi ponovila nepravda, mijenjaju Ustav tako da u reformama sudjeluju obični građani, njih 25; ne smiju pripadati nijednoj stranci, ali ih mora preporučiti 30 drugih građana. Na Islandu vrijede obiteljske tradicije i principi. Kad je najteže, držimo se zajedno!
Koliko je bilo strašno? McDonald’s je zatvarao restorane, gradilišta su se ispraznila preko noći, pakirani automobili koji su u luci čekali isporuku kupcima ostali su zaključani na šleperima, koncertna dvorana Harpa, staklena zgrada na ulazu u luku, bila je poludovršena.
Je li Island u Europi? Nisu ni sami sigurni. Političari su pokrenuli proces apliciranja za EU, ali Islanđani ne bi u Uniju. “Čak su razmišljali o tome da bi prihvatili euro, ali da ne bi ušli u članstvo”, kaže nam Tatjana Latinović, Osječanka u Reykjaviku, jedna od osnivačica nevladine udruge za pomoć i adaptaciju strankinja na Islandu. Tanja i Njemica Sabine Leskopf udane su za Islanđane i nastoje pomoći strankinjama koje tek doseljavaju na Island. Island je vrlo liberalna, slobodna zemlja. U njoj samohrane majke nisu nimalo stigmatizirane. Zato, kažu Tanja i Sabine, posljednjih godina ovamo dolaze žene iz Kolumbije i Palestine…
U jednom trenutku činilo se čak mogućim da bi Island i Hrvatska mogle zajedno ući u EU. I dok je Hrvatska hrlila da završi pregovore, Island se sve više odmicao od te ideje. Da može, radije bi se još više približio Grenlandu, geografski udaljio od kontinenta koji mu je prvi susjed, ali ne i najbolji prijatelj.
“Nisam siguran da će ljudi podržati ulazak u Uniju. Mi to shvaćamo kao ulazak u restoran. Samo što, umjesto da sami birate što ćete jesti, dobijete hranu koju su vam donijeli iz kuhinje i ne možete birati”, tako to objašnjava Hjortur Gislason, vlasnik tvrtke Ogurvik, koja se bavi izlovom i preradom ribe.
Ribastvo je Islanđanima ključna gospodarska grana i jedan od glavnih razloga zašto ne žele u Uniju. Uništile bi ih kvote, Englezi bi im ponovno pred nosom izlovljavali ribu, a Island je zbog ribe i ribarstva u povijesti vodio i bitke. Gislason, koji dolazi iz ribarske obitelj i jede ribu pet puta tjedno, sanja o danu kada će se islandskim obalama približiti lignja. Kad ju je spomenuo, ozario se: “Već je bila ovdje, u ranijim razdobljima zatopljavanja, i moj djed ju je izlovljavao. Mislio sam da bi zbog klime mogla biti u našim vodama već ovog ljeta, ali nije stigla. Valjda će dogodine…”
Prirodu izaziva i umjetnik Haraldur Jonsson, i to tako što svaki dan pliva u oceanu. “Umjetnost je ovdje lijek. Poludjeli bismo da se kreativno ne izražavamo”, kaže Jonsson.
Ljudi su neposredni, srdačni, svi vas pozivaju doma. Nema protokola ili pompe. Ovdje nema nijednog dizajnerskog dućana visoke mode. Na Islandu nitko ne nosi Chanel. “Mi smo disfunkcionalno društvo u postkolonijalnoj situaciji”, objavljuje Haraldur. Opa! A što to znači: “Svi se osjećamo da pripadamo. Pokucam li susjedu, kojega inače ne poznam dobro, i kažem mu da idem dva mjeseca na put pa neka mi hrani mačku, on će to smatrati najnormalnijom stvari na svijetu.” Ljudi ostavljaju kuće i automobile otvorenima. Krađe se rijetko događaju, gotovo nikad.
Kao i svaki mali narod, i Islanđani za sebe misle da su posebni i najbolji. Po tome nisu ništa drukčiji od, primjerice, Hrvata. No, da bi se vidjelo zašto su posebni, pristali su sudjelovati u velikom istraživanju koje se na Islandu već godinama provodi – projektu deCode, znanstvenika Karija Stefanssona. On istražuje DNK tamošnje populacije koja je izolirana i međusobno generacijski povezana, pa analizira genetske osnove najčešćih bolesti Islanđana kako bi se mogli razvijati lijekovi.
Donedavno je vikinški otok živio sretan u svojoj izolaciji: njihove su banke i financijske kuće pokupovale cijelu glavnu ulicu u Kopenhagenu, kolonijalnoj prijestolnici Islanda sve do 1944. “Visa i Mastercard, sve te kreditne kuće, obožavale su Island. Kavu u kafićima plaćali smo karticama i uvijek se trudili na vrijeme podmiriti sve financijske obaveze. Ovako maleni i izolirani osjećali smo se moćno. Ništa nije bilo preskupo”, govore na psihoterapeutskim sesijama Islanđani.
Kad je kriza počela, Agnes Asgeirsdottir i njezina obitelj bili su tada u Škotskoj. “Ljudi su nas počeli nazivati, prijatelji su nas pitali mogu li nam ikako pomoći, a vijesti koje su dolazile iz Islanda bile su strašne. Nismo mogli uzeti novac s računa, u jednom trenutku ostali smo sa 40 funti za idućih tjedan dana”, kaže Agnes. Prvi put ona i njezin muž Raggi – Ragnar Gudmundsson, inženjer aeronautike, počeli su razmišljati o tome kakva ih budućnost čeka na Islandu. “Da nemam djecu, možda bih živjela negdje drugdje. Ali, ako imate djecu, ne postoji zemlja koja im može dati više slobode od Islanda.”
Na Islandu nema spolne diskriminacije. “Na razgovoru za posao ženu nitko ne pita namjerava li imati djecu i koliko. I muškarci i žene idu na porodiljski dopust. Majke šest mjeseci minimalno, očevi tri mjeseca, a mogu i produljiti na još tri”, kaže Jenny Sigursgeirsdottir.
Ona i njezina prijateljica Kata – Katrin Ingjaldsdottir – koja na rukama nosi dvomjesečnog sina – bave se turizmom. Iznajmljuju stanove turistima u Reykjaviku. Počele su taman u vrijeme krize, 2008., i njima je kriza pomogla jer je devalvirana vrijednost krune Island učinila jeftinijim za strance.
Islandsko zajedništvo testirano je na najgrublji način. No, ljudi su se dodatno zbližili, a okrenuli su se i glazbi. Jedan od najomiljenijih islandskih bendova, Dikta, punio je klubove najviše u vrijeme krize. No, glazbene zvijezde na Islandu mogu sasvim mirno živjeti. “Znate li tko jedino zaustavlja Bjork na ulici? Stranci. Mi jedni druge ni ne primjećujemo…”
Narod je poveo trubadur. Kad se, u listopadu 2008., činilo da bi Island mogao doživjeti revoluciju, kao prirodni lider pokreta za pravednije društvo nametnuo se Hordur Torfasson, glumac i glazbenik koji je 1975. kao 30-godišnjak prvi objavio da je gay. Prognan je s Islanda. Nije baš bačen u ocean, ali je doživljavao toliko prijetnji da je morao otići. Živio je u Danskoj i razmišljao o samoubojstvu. No, nije htio tako lako odustati pa se vratio. Danas je islandska ikona. Prije dva tjedna, na gay prideu u Reykjaviku okupilo se 100 tisuća posjetitelja. I premijerka je gay, ali o privatnom životu nikad ne govori. Zna se samo da je u vezi s bivšom novinarkom i književnicom.
Na valu revoluciju u parlament je ušla Birgitta Jonsdottir, realistična anarhistica. Islandski parlament je, baš kao i sve na Islandu, bez zaštite policije. Ulazimo kao u nečiju kuću. “Mislim da nisu u pravu oni koji govore da bi Ustav trebao biti uklesan u kamenu. Naprotiv, svaka bi ga generacija trebala nadograđivati”, kaže Birgitta. Nekad je živjela ispod linije siromaštva (ali, islandske linije siromaštva) i znala uzimati hranu u pučkoj kuhinji – a njezin sin se i dalje najradije odijeva u Crvenom križu – a sada je, dodaje, dobila ovaj veliki megafon u ruke i ima mogućnost zalagati se za ljude. Nema osobite privilegije, osim parkirnog mjesta blizu parlamenta, islandski zastupnici nemaju ni tajnicu ni osoblje, niti službene automobile. Voze se u ekonomskoj klasi i imaju plaću u rangu sveulilišnog profesora. Što Birgitta kaže za ulazak u EU: “Sada svakako ne bismo trebali ni razmišljati o tome. Nije vrijeme za pristupanje. Smiješno mi je kad se susrećem s kolegama iz Europe, među njima i zastupnicima iz Hrvatske, pa mi kažu – ne brinite se, mi ćemo vas podržati za EU. Ali, mi ne želimo u EU, ne treba nam podrška! Mnogo toga kod kuće trebamo riješiti prije nego što počnemo razmišljali o priključivanju. A i mi smo ipak otok, teško nam se s nekim sjediniti”, kaže za kraj…
Island je 2010. bio 110. zemlja po BDP-u. Hrvatska je bila 66. Pet godina ranije, bio je na drugom mjestu. Pad je bio strašan. Oporavak polagan. I s lekcijom da se ne osjećaju dužni nikome i da ne trebaju odgovarati za ono što im je slobodno tržište napravilo. Makar ih Britanci zbog toga prozvali teroristima…
Tekst preuzet iz Globusa