Igor Sovilj je mladi bh. umjetnik koji živi i radi u Prijedoru. Sa svojim kolegama osnovao je grupu vizuelnih umjetnika Tač.ka koja ima za cilj podsticanje subverzivne umjetničke scene u odnosu na aktuelne scene u Bosni i Hercegovini. Sovilj je apsolvent Akademije umjetnosti u Banjaluci, odsjek za slikarstvo u klasi profesora Vese Sovilja. Godinu 2010/11 provodi u Drezdenu kao jedini dosad stipendista Robert Bosch Fondacije iz BiH u programu Kulturni menađžeri iz Srednje, Istočne i Jugoistočne Evrope.
Mladi umjetnik svojim radovima provocira okruženje u kojem živi, a oštrm jezikom kritikuje bh. stvrnost. U intervjuu za BUKU govori o društvu u kojem živimo, umjetničkoj sceni u Prijedoru, koji je poznat kao grad koji ima mnogo umjetnika i daje svoj pogled na najznačajniju bh. nagradu u umjetnosti „Zvono“.
Kako biste prokomentarisali prijedorsku umjetničku scenu? Čini se da je fokus umjetničkih zbivanja usmjeren na Banjaluku i Sarajevo.
Prijedorska umjetnička scena je, ovaj, jako folklorna. U najširem smislu riječi. Iz prijedorske Ljetne bašte, prvobitno namjenjena mladima, zadnje što se čulo bili su “narodni zvuci.” Prilikom bilo koje veće manifestacije organizuju se sletovi kudova i skudova, ojkačkih grupa, narodnih pjesnika. Pjesničko stvaralaštvo kreće se u rasponu od polupatetičnih lirskih promašaja do sasvim patetičnih rodoljubivih naprdavanja, znači čitav milimetar. Prijedor se diči brojem akademskih slikara i grafičara po glavi stanovnika (prednjačimo u regionu) a u isto vrijeme niko od njih ili tek oni pogodni lokalnim vlastima vide neke koristi od te činjenice.
Da li je teško raditi i stvarati u toj sredini?
Umjetnici/e od Opštine ne dobijaju potrebnu podršku. Inače i što se samog umjetničkog izražaja ove ugrožene vrste tiče skoncentrisana je na pastorale i ikonopisanje a vrhunac inovativnosti nazire se kod pojedinaca okupiranih ranom apstrakcijom i akcionim slikarstvom. Ne postoje, podvlačim, u Prijedoru gradu umjetnika, mjesta na kojima se može vidjeti bilo koji umjetnički izražaj mlađi od pola vijeka. Pozorišna scena je siromašna a predstave koje se izvode, ako već nisu obojene neduhovitim bosanskim humorom a la audicija, kreveljenjem i retardiranim šalicama na račun ničega onda mogu biti prilično i dobre. Šaka prisutnih fotografa, ukoliko išta radi skoncentrisana je na crno-bijele odnose, portrete ili fashion od čega su najbolji u ovom četvrtom. Mnogobrojni talentovani mladi prijedorski bendovi pjevuše hitove iz devedesetih, kako Divljih Jagoda tako Oasisa. Ukratko, pjesnici, likovnjaci, muzičari još uvijek elaboriraju kulturna dostignuća 16og, 18og, 19og i rijetko 20og vijeka a otkako je kulture u Prijedoru, tj. od doba aneksije neke (opšte) teme nisu dodirnute ni u jednom od u Prijedoru postojećih vidova umjetničkog stvaralaštva: korupcija vlasti, lažni moral, dvostruki standardi, tijelo i seksualnost, suočavanje sa sopstvenom ružnom prošlošću, siromaštvo i bijeda, materijalna, moralna, duhovna itd. Ne mislim da se nešto ciljano više ulaže u Banja Luku ili Sarajevo, razlozi lošijeg položaja Prijedora su u njegovom specifičnom ekonomskom i političkom položaju. Stvarati u jednom takvom okruženju je naravno prilično teško. S druge strane nemoguće je požaliti se na nedostatak materijala za izučavanje.
Možemo li u takvoj klimi stvarati bolje okruženje za život, jer još uvijek smo zarobljeni okovima minulih (ratnih) vremena?
Jedan moj bivši pravi prijatelj a sad fejsbuk prijatelj jednom je ogorčeno izjavio kako nama nije potrebna revolucija već evolucija. Držim da u tome ima mnogo istine. Trebaće nam puno vremena da od ove naše žabokrečine napravimo neko bolje okruženje za život, a svaki djelić tog vremena svako od nas treba utrošiti radeći makar i male pozitivne stvari za bolju budućnost. Pri tom vjerujem da će efekte našeg rada i zalaganja uživati tek neka treća generacija ali bolje ikad nego nikad. Mi nismo nažalost samo u okovima minulih događaja nego minule nam cjelokupne istorije. Rat se i desio zato što smo tada, a i danas smo bili radije još uvijek u okovima neke vrste nasljeđa naše plemenske prošlosti. Za nas nema nikakvih novih dobrih ideala, samo se maskiramo u iste a u djelu sprovodimo zakone plemenskih zajednica iz kojih smo potekli. U takvom mentalnom sklopu nit je komunizam ikad bio iskren kod nas, niti smo danas iskreni pobornici bilo kakvog, neoliberalnog ili bilo kakvog kapitalizma. Kod nas i dalje zakon jačega ima prednost nad razumom, mi ne komuniciramo naprednim jezicima nego se radije odazivamo na lelek, urlikanje, i ratne pokliče. Zato nas svi mogu nagovoriti na sve, dovoljno je da se domognu dovoljno uzdignutog postolja. Mi imamo svoje društvene fetiše, more tabua i uvijek dovoljno zle faluse u našim političkim krugovima koje bismo slijedili. Ako pak govorimo o savremenoj umjetničkoj sceni (samo)okovanost proteklim ratnim zbivanjima odavna je prešla u dosadu. Al’ to se traži pa to moramo i dati valjda.
Živimo u vremenu „društva spektakla“, senzacionalizma, „big brothera“ i drugih reality emisija. Koja nam je alternativa? Kako preživjeti u takvom konstruisanom ludilu?
Meni lično velika većina talk-show-ova ne smeta. Mislim da je i s naučne tačke gledišta interesantno imati mogućnost pratiti evolucijski razvoj načina utroška slobodnog vremena kod primata, i pojma slobodnog vremena uopšte. Situacija se pogoršava upravo kada to kao “konstruisano ludilo” stavite u pitanje i pretpostavite da je sve možda iskonstruisano s nekom namjerom. To je međutim jako opširno i komplikovano pitanje. Bitnije za “preživljavanje” je shvatiti da poplava medijskog eksponiranja “svakodnevnosti” ima za posljedicu uspostavljanje jednog sistema vrijednosti koji je kompatibilan sa onim što nudi vladajuća politička elita, ili ona koja to želi postati. I tu je najveći problem. Sami reality show-ovi imali bi jako dosta dobrih strana, što se mene tiče, kada bi i ona kulturna manjina koja ne pristaje na takav vid zabave ili je ne smatra zanimljivom imala nekog izbora. Nek bude i reality show-ova, usudim se reći čak i onih najdebilnije vrste poput Best Friend of Paris Hilton, ali bi bilo dobro i da napokon, nakon dvije decenije, vidimo recimo i neku kvalitetniju emisiju o umjetnosti recimo na RTRS-u. Ako smo već u fazonu da se borimo protiv “negativnih uticaja sa Zapada”.
Šta se može uraditi na tom polju?
Potrebno je jednostavno da država i opštine ulože više novca u razvoj kulture i obrazovanje. Budući da neće i ne mogu, iz više razloga od kojih nijedan nije finansijske prirode, najbolje je bombardovati mase, naučiti ih da to zavole. U takvoj situaciji kome god padne na pamet da zahtjeva više ulaganja u kulturu ili bilo kakve promjene kao protumjera servira se, sada već krilatica vladajuće klase: To narod voli! Da preživiš moraš ponekad reći: Jebo te narod! Što se spektakla tiče opet je najštetniji onaj koji kao sredstvo samoodržanja koriste vlasti i vladajuća “misao”. Najbolji su primjer neki “naši” proizvodi poput “Srbi narod koji izumire” ili opet dnevnik na RTRS-u gdje pet dana zaredom kao udarnu vijest čujemo kako Federacija duguje RS 50 miliona KM, pa opet kako penzije zbog toga ne mogu biti isplaćene, pa treći dan kako ni kredite ne možemo dobiti zbog ovog duga a ustvari zbog činjenice da je Federacija manje razvijena i sl. Reisov govor na Buni, apokaliptične najave povodom Parade Ponosa u Beogradu ili Queer Festivala u Sarajevu, sveopšta frtutma koju nam, zloupotrebljavajući razvoj tehnologije, već decenijama serviraju raznorazni kurčevi-palčevi s jedinim ciljem da svoju udobnost ne podijele s drugima. Na sve to treba hraknuti i preživjećeš, mada možda ne u fizičkom smislu.
Sa radom „AV Dnevnici” bili ste ovogodišnji finalista za jednu od najznačajnijih bh. nagrada za umjetnost, riječ je o nagradi „Zvono“. O kakvom radu je riječ i da li se nadate dobijanju nagrade neke naredne godine?
Značaj Zvono nagrade za savremene BiH umjetnike/ce što se mene tiče naglo je opao nakon prva dva-tri izdanja. Naredne godine se ne namjeravam ni prijavljivati kao što nisam ni ove htio budući da smatram da se radi o jednom ofucanom takmičenju gdje se unaprijed sve zna i gdje, suprotno od onog što tvrde sami organizatori nagrade, ne pobjeđuju ni inovativnost ni kreativnost nego nešto sasvim drugo. Ove godine sam se prijavio jer smo ja i moje kolege iz likovnog udruženja Tač.ka već duže vrijeme raspravljali upravo o smislu ove nagrade i kritikovali istu. No da stvar ne bi ostala na pukom tipično bosanskom lamentiranju u hladovini debele pasivnosti uradili smo to što smo uradili. Prijavili smo se na moje ime radom koji smo nazvali AV dnevnici i koji je kombinacija svih onih elemenata na koje se iz godine u godinu “pale” žiriji ovog takmičenja, što je u savršenom neskladu s njihovom naklonošću ka inovativnosti razumije se. Rad AV dnevnici je potpuni fake, rad kojeg bih se u normalnim okolnostima stidio. Mi smo u dva dana snimili nekoliko kratkih videa, upleli u sve “toplu ljudsku priču” iliti neku vrstu obrisa popularne mikronarative, dotakli se naravno rata, sopstvenog osjećaja krivice, pa dodali i malo nelagodnosti, ličnu i porodičnu traumu (uh što to vole). Tehnički, oslonili smo se na video budući da je to zadnji krik savremene umjetnosti kad je u pitanju Zvono nagrada i savremena BiH umjetnička scena, još kad ga podijelite u petokanalni kao što smo mi to učinili znak je da ste zreli za Star Trek umjetnička odmjeravanja na svjetskoj sceni. Još jedan garant uspjeha je da ste svoj rad radili dugo šta god radili mora biti dobro. Ekspresija i impulsivnost nisu dobrodošli, zaboga to je zaostavština moderne umjetnosti a video je novi medij, iako ga točimo že 50 let. Mi smo zato napisali u opisu rada da je rađen dugo i studiozno a u prilog očekivanom pseudintelektualnom karakteru jednog savremenog umjetničkog rada iz BiH dodali smo tekst začinjen nekolikim neophodnim a divnim terminima poput dekonstrukcija i simulakrum. Da stvar bude puno puno gora ne radi se samo o “estetskim” elementima koji su izlizani i koje smo prokužili kada je u pitanju ova nagrada. Razotkrili smo u potpunosti i uticaj samog konteksta u kom se nagrada održava gdje se ista dodjeljuje isključivo po nacionalnom ključu a ako ste plemenski vezani za bilo kojeg od članova žirija ili za nadžiralnu instituciju SCCA uspjeh je zagarantovan. U diskusijama koje smo snimili u toku realizovanja ovog rada, dakle kad još niti jedan finalista nije bio poznat, mi smo “prorekli” ovogodišnje finaliste. To je meni bio jasan znak da se ova nagrada u potpunosti isfucala i da će najbolje biti da je umjetnici i umjetnice u narednim izdanjima ignorišu u potpunosti. Ostali radovi u finalu kao i pobjednički rad biseri su za sebe no o tome mi još nije dopušteno da govorim budući da su u pripremi zasebni tekstovi i radovi kojima ćemo finalizirati projekat kritike BiH savremenih umjetničkih institucija od kojih su AV dnevnici jedna epizoda.
Ovo bi se moglo protumačiti kao javno ismijavanje bh. umjetnosti, nagrada i kolega iz struke. Mislite li da za Vas i Vaše kolege poslije ovoga ima mjesta u bh. umjetnosti?
Kad 30 umjetnika i umjetnica, koliko ih se u prosjeku svake godine prijavi na Zvono, vrijedno radi i šalje svoje prijedloge svake godine, a vi onda ponizite njihov rad tako što birate na osnovu nekih neprihvatljivih kriterija i ta vrsta ismijavanja ima dalekosežnije i štetnije posljedice po sve nas. Ako nagrada Zvono i njeni organizatori određuju šta je šta i ko je ko u umjetnosti u BiH odnosno ako se njihova moć proteže do toga da određuju tok savremene umjetnosti onda se ustvari nadam da mjesta nikad biti neće. Ono što nedostaje našem cjelokupnom društvu u BiH jest upravo kritika iliti ismijavanje, za one poput mene kojima nedostaje kućni odgoj.
Razgovarala Maja Isović
