Najnovije ostvarenje čuvenog Davida Cronenberga ne liči ni na jedno od njegovih prethodnih – umesto nasilja, horora, naučne fantastike i/ili jeze, dobijamo relativno svedenu, ali intrigantnu istorijsku dramu, rađenu po drami „The Talking Cure“ Christophera Hamptona, koji je pisao i scenirao (a drama je inspirisana knjigom Johna Kerra iz 1994, „A Most Dangerous Method“) . Priča o prijateljstvu Sigmunda Freuda i njegovog učenika Carla Junga, kao i problemima koji su nastali kada je u Jungovom životu bitnu ulogu počela da zauzima njegova pacijetkinja Sabina Spielrein, svakako je nesvakidašnja, a zanimljiva je tim pre što je (uglavnom) istinita i malo poznata svetu.
Sve počinje kada mladi Jung (odlični Fassbender) početkom dvadesetog veka postane doktor u jednoj Švajcarskoj insituciji. On je intuitivan, pristojan i krajnje prijemčiv, mada je opsednut svojim poslom i pretvaranjem psihijatrije iz kvazi-nauke u budućnost ljudske komunikacije. Njemu se sve odmah komplikuje pošto mu za pacijetkinju dovedu mladu rusku Jevrejku Sabinu Spielrein, genijalnu i unikatnu, ali krajnje psihotičnu i izvitoperenu devojku, koja u disocijativnim naletima histerije vrišti, lomi i valja se u konvulzijama. On kreće da je leči „a talking cure“ metodom, gde se akcenat stavlja na proživljavanje davnih trauma i katarzu kroz razgovor. Tada počinje da se razvija njihov bizaran, ali intenzivan i poseban odnos, koji će trajati mnogo godina potom, tokom čitavog filma.
Ubrzo se tu meša i Freud, kojeg Jung upoznaje na sopstvenu inicijativu 1906. Dvojica doktora pri prvom susretu pričaju punih 13 sati bez prestanka i uskoro postaju bliski kao otac i sin. Ipak, i njihov odnos do 1912. biće pun preokreta, pošto se tvrdoglavi i suptilno arogantni Freud često nije slagao sa spiritualnim stavovima svog blagog, ali principijelnog štićenika.
Dodajte svemu i novog Jungovog pacijenta, takođe doktora, opsesivnog seksualnog manijaka Ottoa Grossa (glumi ga, gle čuda, Vincent Cassel) i predvidećete velike nevolje. Gross veruje samo u slobodu duha i izbora, šta god to kome god značilo, i kao takav nateraće Junga da preispita sopstvene stavove i odnos prema životu.
Ovo su samo delići solidno napisane, fantastično režirane i odglumljene drame u kojoj je sve na svom mestu. Fassbenderov Jung je nežan, nenametljiv i tih, ali strastven i dopadljiv, dok je Mortensen, koji je uskočio da glumi Freuda pošto je Christoph Waltz odustao da bi snimio Carnage, šokantno prigodan za ulogu. Ležernog stava, ali verbalno agresivan i sporadično perfidan, Mortensenov Freud je pun pogodak u izvedbi u kojoj poznati glumac čak fizički podseća na pravog psihijatra. Cassel je, kao i uvek, ležerna bitanga, ali ulogu o kojoj će se ove sezone mnogo pričati svakako je ostvarila Knightley.
Mada joj je nekolicina kritičara zamerila na teatralnosti i nedovoljno „kompetentnom“ dočaravanju psihoze, mišljenje većine (kao i moje) jeste da je Keira ovoga puta nadmašila samu sebe. U ulozi koja je sigurno radovala inače kreativno nastranog Cronenberga (to je kompliment), Knightley se transformiše iz nesvakidašnje razuzdane gusenice u (crnog) leptira bez mnogo napora i kao jedina emotivno agresivna ličnost u filmu dominira ostvarenjem. Često se čini kao da iz scene u scenu gledamo drugu glumicu, a utisak je da je njena izvedba još bolja kada je „normalna“, nego kada nije pri sebi.
Mada je još uvek rano davati ovako riskantna predviđanja, deluje kao da bi Knightley za ovu ulogu mogla biti nominovana, čak i dobiti Oskara, mada bi ogromna konkurencija mogla da joj bude Rooney Mara, devojka koju je David Fincher lično izabrao za ulogu Lisbeth Salander u njegovoj verziji “The Girl With the Dragon Tattoo”. Pored njih dve i eventualno Jessice Chastain u “Tree of Life”, teško je reći koje će još žene biti zanimljive kritičarima, u sezoni u kojoj će do kraja dominirati filmovi sa muškim protagnostima.
Što se samog Cronenberga tiče, njegov ethos je u ovom filmu neprepoznatljiv, pošto su morbidne scene nasilja i haosa zamenili predivni pejzaži i svedeno baratanje prostorom, tek koliko je dovoljno da se isprati dijalog, bez iznenađenja. Ipak, u naletima je prisutanj njegov pathos, pošto ni u ovom filmu njegov osećaj za ironiju i crni humor u najbizarnijim momentima nije izbledeo. Posebno priznanje treba odati direktoru fotografije Peteru Suschitzkom, stalnom saradniku Cronenberga, koji besprekorno dočarava eleganciju centralne Evrope sa početka 20. veka.
Uprkos svemu, mišljenje većine kritičara u Veneciji (od kojih je samo nekolicina pisala o filmu, uglavnom se prenose usmeno) je da je film solidan, ali ne izuzetan, kao i da je mogao da bude bolji. Razlog za takav stav možda leži u tome što nas film, iako impresivno skrojen, ponekad ne vezuje dovoljno za likove. Nedostatak pozadine (ove priče, konkretno) i znanja o protagnostima čine da neke scene možda ne ostavljaju dovoljno jak utisak, a neke se čak čine neprikladnim u okviru celine. Dijalog je oštrouman i uglavnom zabavan, ali mu na momente fali ljudskost i uverljivost koja bi kod publike probudila saosećanje za ličnosti koje su nesumljivo prošle kroz lični pakao. Neki mu zameraju da je Freuda ili Junga pokazao u pogrešnom svetlu, dok se neki bune što film uopšte nije „Cronenbergovski“, mada taj argument nije validan, pošto je Kanađanin svakako odradio dobar posao.
Sve u svemu, vreme će pokazati. Za sada je samo izvesno da će se o ovom ostvarenju pričati do kraja sezone, a savet je da ga ne propustite, makar zbog impresivnih uloga.