Oguman: Srećko i Šicko

Ako živiš u širem rejonu Autokomande ili si u donjem i srednjem dijelu Ustaničke ulice, možda na početku Vojvode Stepe ili na obodu Pašinog i Lekinog Brda, ali i Marinkove Bare i dijela naselja Braće Jerković, onda mora da si čuo za mesare Šicka i Srećka.

Dobro, možda nisi baš ti, ali onaj ko u tvojoj kući zbavlja i priprema hranu za porodicu, sigurno jeste.

Preko trideset godina tradicije i rada, usmenog predanja i kvaliteta, ukusnih šnicli i mekanog ribića za supu.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

***

Satara se javljala odbljescima svjetla dok se polako uspinjala u vis, a zatim strelovito spuštala ka odredištu.

Fijuuuu, cap!

Pucale su koske, kidali mišići.

Iza su bljeskale bijele pločice, naredane police, složene satarice, noževi, kuke za meso, kolutovi za mljevenje mesa različitih profila.

Gospodin majstor bi zatim uzimao nož sa izduženim, dugačkim sječivom i precizno tranžirao izuzeti komad skidajući sa njega tanke, dugačke dijelove masnoće. Obrtao ga je spretno kako hitri, izvježbani prsti profesionalca to čine. Ruke malo otečene, ali u punoj radnoj zrelosti. Na vrhuncu.

Obrisao je ruke o pregaču jednom, dva puta, uspravio glavu, pogledao gospođu Kovačević pravo u oči, pa ljubazno prozborio:

– Da li bi to bilo sve za danas? –

– Možda i nešto junetine – odgovarao je piskavi glas ženice u sedamdesetim godinama. Sitna građa, krem suknja i kratka, uredna frizura.

– Hoćete za varivo, gulaš ili da vam isečem šnicle? Ono kao prošli put? – pitao je majstor gurajući brzo riječi naprijed, maltene prejudicirajući odgovor.

– Mogu kockice, za gulaš. Hvala lepo. –

***

– Rade, nula tri na nula jedan i nula tri na nula-pet. ‘ajde polako, polako – reče, pa preuze dirigentsku palicu za kasom i platnim terminalom koji je često odbijao poslušnost. Visoki troškovi plaćanja i GSM veza koja često prekida signal, učinili su da gotovo zamrzi kartična plaćanja.

– Evo sa’ ćemo. Samo polako. Samo polako.

Rade! Dodaj mi te vrećice iza tebe, molim te. –

Podsjećale su njihove kretnje na minijaturno lutkarsko pozorište. Dvije glavne lutke šetaju na maloj sceni, povremeno se sudaraju, a ponekad smiju, ljute, užurbano pukću i domunđavaju. Klijenti su bili svetinja i zapinjali su najviše što mogu da ih ispoštuju što prije. Majstor je znao na čas nestati u ledenoj komori iza tragajući za poručenim komadom mesa ili koristeći mini pauzu između klijenata, obrađivati još ponešto od pristigle robe, dok je senjor Rajko zabavljao mušterije britkim pogledom i oštrim, pepeljastim brkom. Uvijek neka zezancija kod njih.

U nekom trenutku, sivi brk gosn Rajka bi samo nestao među pijačnim tezgama u potrazi za sitninom ili kakvom simpatičnom baba – snašom, ko zna. Samo bi se smijao pri povratku kada bi ga pritisli da prizna gdje se toliko zadržao. Jedino bi se Srećko malo brecnuo što ga nema tako dugo, a mušterije nervozne i čekaju.

***

Gosn Srećko je zanatlija starog kova i držao se čvrsto principa kvaliteta robe i rada kao glavnog aduta. Naravno, uz old fešn customer experience koji je podrazumijevao da poznaje gotovo sve svoje redovne mušterije, a nije ih bilo malo. Procenjujem da je portfolio iznosio tristo do četiristo duša. Sa užom familijom, to bi već bilo oko hiljadu ljudi. Danas sa novom generacijom preduzetnika nema takve usluge. Možda znaju broj mušterija, njihovu starosnu strukturu, prosječnu porudžbinu, ali ne i onu neuhvatljivu nit ljudskosti, da prepoznaju kada vas nešto u umornom tijelu boli ili kad želite samo da ćutite. Emocionalno nedremano oko.

Našem junaku nije bilo teško da pita za druge članove porodice, za ljekara koji je u penziji, imovinskog advokata koji ne može da šeta dugo, djecu koja su migrirala u Kanadu ili starijeg sina koji studira mašinstvo u Novom Sadu. Mene je često pitao za oca koji je nedavno operisan, kao i za sinove koji su se povremeno ukazivali sa mnom u mesnici.

U naletu entuzijazma, dok bi mi sjekao juneća rebarca za supu, govorio bi – e moj Ognjene, da tvoja žena samo zna kakvog muža ima. Da vidiš čega sam se ja ovde nagledao. Ma nemaš ideju. Nisi svestan. Slabo danas ima garde odgojene kao ti. Propast. –

Onda bi naš dijalog meandrirao od tekuće politike uz tranžiranje svinjskih šnicli, do etičkih pitanja današnjice i inflatornih/cjenovnih strahota koje bi završavali junećim vratom za gulaš, a nekada i kanticom masti od svinja mangulica ili slajsanom suvom svinjskom pečenicom.

Diskusija bi najčešće završavala užurbano jer su gospođe iza mene u redu kašljucale ili diskretno coktale zbog reda koji zadržavamo. Subotom u velikom gradu, svi su negdje žurili. Moguće i na svemirski, masni burek kod Trpkovića. Morao se držati ritam, kao kod počivšeg Džeja – ritam da te pitam!

***

Radnja pored je Šicko i njegov koncept je malo ozbiljniji. Red je veći, ali je više i robe i zaposlenih. Prava mala manufaktura i proizvodna traka. Budno oko majstor Šicka ispod naočala uvijek ozbiljno skenira situaciju. Ispod se nazire lolinski osmijeh i ljudskost, oslobodivši se potpuno tek kad se posao privede ili približi kraju.

Ima suvih kobasica za prženje, janjeće glavuše, brizli, slajsane šunke i pečenice, ćevapa, ražnjića i čvaraka. Bogata ponuda i mnogobrojne zadovoljne mušterije. Tri odlične mesnice raštrkane po čitavom Beogradu.

Sve je u ovoj mesnici pod konac. Zna se ko šta i kako radi – ko siječe meso, ko pakuje, ko naplaćuje. Postoje dva reda, jedan za svježe meso, a drugi za suvotinju i spremne porcije. Efikasnost i kvalitet. Šicko ovom trenerskom postavkom potvrđuje da je ozbiljan, ali i dobar čovjek jer je mlađeg nećaka podržao na početku istog biznisa. Profi, nema šta.

Narod bi rekao – Pjevaj ujko, pjevaj rode, daj sestriću podrške i razonode!

***

U lokalu pored njih dvojice radi Zoki ribar, strašan laf i zajebant, sa kojim se često smijem kad benigno ogovaramo S. jer će ga tobož’ ostaviti žena zbog silnih sredovečnih gospoja što mumificirano nasrću na frćkavog, nemirnog kalfu. Trese se pijaca od grohotnog smijeha i sunčanih zraka što polute krotko pijačno dvorište. Tada nas nijemo posmatraju i odomaćene dušanovačke mačke što uživaju na jutarnjem suncu između tezgi, čekajući drob ili kakvu drugu otpadnu deliciju od zakrpanog, sirotinjskog puka što previre u danu.

Pored glavnih protagonista i Zokija, na važnoj pijačnoj sceni imamo Momu, drago biće iz Drvara što uvijek natovari više voća i povrća nego mu plate, pa se vazda prepirem s njim oko toga – stavim više novca, a on stavi još koju voćku. Neiskvareni osmijeh i duboke brazde na licu me nekad probodu pod rebrima i podsjete na pokojne đedove. Bilježim i divne, vrijedne supružnike Gorance, gdje pazarim svježe lješnike, pečene bademe, a nekad i orase, sjemenke golice i pasulj, te gospođu Ljilju i simpatičnog supruga što mi spreme pakovanje jaja, patlidžana, peršun i celer. Tikvice pride.

Beograd u malom, upakovan po mjeri duše.

Sunčana graja i subotnja lakoća života, gdje se pod omrklim svodom vrzma pješčana, životna oluja i razigrano nosi zlatnu nečistoću u prahu.

Samo sluteći ono što dolazi ..

Oguman, oktobar 2023.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije