Tanker je heavy metal bend oformljen je 2008. godine u Banjaluci. Bend je nastao udruživanjem članova drugih banjalučkih bendova – Monumenta, Revolta i Antidopea.
Do pojavljivanja njihovog prvog CD-a Sorrow Drives the Will (EP) jula 2010., Tanker je često bio pominjan kao bend koji je krenuo dobrim putem promocije domaće metal muzike. Veliki pokretač benda, pored dugogodišnje prisutnosti članova na lokalnoj sceni, njihove želje i volje bio je Nektar Demofest 2009. kad su iznenada prošli kroz cijelo takmičenje sve do samog finala i osvojili treće mjesto.
Dok žive i rade u Banjaluci, momci okupljeni oko benda Tankera ističu da svu energiju usmjeravaju prema održavanju heavy metal kulture i promociji scene u državi i inostranstvu.
Članove benda Tanker čine Ognjen Topić, vokal, Dejan Savić, gitara, Saša Rogić, gitara, Branko Stupar, bas gitara i Đorđe Stanivuković, bubanj.
O bendu Tanker, drugom albumu i o muzičkoj sceni za portal BUKA razgovarali smo sa gitaristom Sašom Rogićem.
Ime benda Tanker u posljednje vrijeme je sve prepoznatljivije. Nastupali ste na Exit-u, na najvećem metal festivalu “Wacken Open Airu“, ali i na drugim festivalim. Po čemu je Tanker postao prepoznatlji u regionu i šire?
Jednostavno, u bendu smo jednoglasno prihvatili sve izazove i žrtvu koje stoje na putu svakom muzičaru koji krene putem rock kulture. Nema svađe da li ćemo na kraju večeri zaraditi 10 ili 40 KM, ili potrošiti svojih 20. Nema odustajanja ako putujemo 1600 km u jednom smijeru da bi svirali 25 minuta. Mi smo jednostavno imuni na raznorazne „klopke za Tarzana” u koje momci često upadaju. Tanker je bend koji također dosta energije troši na tehničke stvari koje mnogi bendovi zapostavljaju. Naravno, osnova je muzika, tekst i fenomenalan odnos nas momaka u bendu, ali današnja muzika je apsolutno u zavisnosti od tehnike. Tu je na sceni i tehnička sekcija na čijem čelu je Ninoslav Dobrijević -Tiki naš tonac, a proširujemo je po potrebi, pa nas je na Wacken festivalu pratio Dario Gajić vrhunski gitarista i gitarski tehničar. Kako na Wackenu vole da kažu: „Bendovi su odlični, ali tehničari i ekipa za realizaciju svirke je briljantna“. I to je jako bitno, to bi svi muzičari trebalo da znaju.
Dokle je stigao rad na vašem drugom albumu? Po čemu će se on razlikovati od vašeg prvenca?
Već neko vrijeme radimo pjesme za novi CD. Dosta tih pjesama sviramo na našim nastupima, usavršavamo ih. Trebalo bi biti obrnuto, da ih snimimo, izdamo, pa uvježbavamo za nastupe i turneje, ali kod nas je sve obrnuto – obrnuti svijet. A razlikovaće se prvenstveno po zvuku. Prvi CD Tankera „Sorrow Drives the Will” iz 2010. je bio osmišljen kao promo materijal besplatan za download, slobodan za umnožavanje i emitovanje. Nismo imali budžet za snimanje, većina stvari izvedena je u „home made” produkciji. Ipak Demofest nam je obezbijedio dizajn i print omota, umnožavanje nosača zvuka, pa je završio u onom finom digipack izdanju koje su mnogi nahvalili. Sada smo u startu na višem nivou, imamo budžet „najperspektivnijeg banjalučkog benda”, a i iskusniji smo i pametniji. Pjesme i aranžmani su također zreliji, iako je teško ponavljati pogodke kao „Sorrow Drives the Will”, „Nothing But The Pride” ili „Broken”. Okušaćemo se drugi put, publika će reći, vi mediji ćete reći.
Koliko vam znači što imate podršku grada, sugrađana i ljudi koji se u Banjaluci bave muzikom?
Tanker postoji zahvaljujući velikoj porodici koja podržava nas i opstanak metal scene u Gradu. Bez svih ljudi koji su do sada pomogli bend i onih koji su sada sa nama za buduće izazove nebi bilo smisla baviti se ovim. Bez podrške bi bili u „hobi” kategoriji i bilo bi nam mnogo teže. Ne bi odustali, ali sigurno ne bi bili na ovom nivou na kojem smo danas.
Koliko je heavy metal žanr zastupljen na našoj muzičkoj sceni?
Metal je živio u Banjaluci oduvijek. I prije nesretnog rata u Banjaluci smo imali srčane metal, hard & heavy i rock bendove, snimanja, svirke, gitarijade. Ja sam bio klinac kada je moja starija sestra išla na na okupljanje metalaca Jugoslavije na Kozaru. Bez obzira što je 2011. godina i što na internetu možete da vidite kako su muzičke scene organizovane u svijetu, kako se može formirati odlična baza za velike zabave publike oko metal i rock muzike odnosno napraviti dobra scena, na žalost kod nas kao da nema niko zainteresovan za to do kraja. Čast izuzecima na pojednimim medijima, a i vodi me osjećaj da će se ubrzo sve promijeniti na bolje, ali scena trenutno zavisi isključivo od energije koju imaju članovi bendova. Na kraju je to par ljudi, brzo bi ih nabrojali. Šteta, Banjaluka je veliki grad, granice ne postoje, komunikacije sa svijetom su beskonačne. Moglo bi to biti utegnutije. Radimo na tome.
Po ocjeni Demofesta, proglašeni ste za najperspektivniji Banjalučki bend, koliko vam je to priznanje značajno?
Biti proglašen najboljim, najperspektivnijim, „naj-bilo šta” uvijek godi. Slagao bih vas kada bi rekao da sam se iznenadio ili da se nisam nadao tome. Ono šta je sigurno je da ćemo i taj momenat iskoristiti za unapređenje benda, scene i da ćemo pokazati svima koji su nas odabrali i onima koji misle da nismo zaslužili kako izgleda i zvuči jedan metal bend iz Banjaluke.
Kako biste okarakterisali banjalučku muzičku scenu? U posljednje vrijeme imamo bendove koji postaju sve prepoznatljiviji u zemlji i šire.
Za početak je bitno da scena, zapravo bendovi, uopšte postoje. Pored nas tu je naravno još boraca koji svakodnevno nesebično ulažu sve u muziku. Kad nabrajam bendove uvijek nekoga zaboravim, ali evo moram spomenuti imena poput As I Fall, Monument, Heaven Rain, Aurora, Neuro i bendove van rock & metal žanra poput Sopota. Na žalost nema medijske baze da možete kvalitetno pratiti scenu, znati ko šta radi, novitete. Kada treba da saznate nešto o nekom bendu iz Banjaluke istraga može potrajati satima dok nađete svježe podatke. Bendovi su sve kvalitetniji i sve prisutniji van granica, ali mora tu da bude još rada na promociji. Web stranice, štampa, radio i TV, audio i video izdanja, koncerti, top liste i festivali, sve to postoji ali nije sinhronizovano i nije pod kontrolom. To nije zdravo za bendove koji mogu da ponude dovoljno kvalitetne muzike i akcije da sve funkcioniše na pristojnom nivou i da se otvore čak i nova radna mjesta. Na primjer moj dobar prijatelj Dado Burbon ima fenomenalnu ideju za muzičku TV emisiju produciranu u Banjaluci, sa našim bendovima, svirka, zabava. Može proći vječnost dok neko kaže: „pa hajde da probamo i tu varijantu…” Ja znam da Tanker ne odustaje, idemo direktno prema svjetlu, van tunela.
Razgovarala Maja Isović
