Razgovarali smo sa Eugenom Jakovčićem, aktivistom u Documenta-Centru za suočavanje s prošlošću.Direktan povod za razgovor je nedavno istraživanje ove organizacije na temu neprofesionalnog informisanja HRT-a u slučaju presude hrvatskim generalima.
Za početak, Vi ste među pionirima na ovim prostorima koji su na kritički način počeli promišljati i obavještavati ljude o propagandnoj mašineriji u ,,svome dvorištu”. Koliko je to težak posao? Jeste li se suočavali sa problemima prilikom istraživanja, a pogotovo poslije iznošenja rezultata?
Kada govorimo o procesima suočavanja s prošlošću, kritičko promišljanje “vlastitog dvorišta” je najispravniji, najteži i jedini mogući put. No želim samo podsjetiti na knjigu Vukovarska tragedija 1991. u mreži propagandnih laži i oružane moći JNA, koju je 2007. pripremio Helsinški odbor za ljudska prava Srbije, pod vodstvom njegove predsjednice i ugledne proturatne aktivistice Sonje Biserko. Nedavno smo dobili i hrvatsko izdanje tog golemog i raznovrsnog materijala koji neposredno svjedoči o medijskoj pripremi razaranja Vukovara, njegovoj organizaciji i posljedicama.
Na tragu takvih projekata već duže vrijeme u Documenti promišljamo kako napraviti sličnu analizu onih medijskih sadržaja koji su tijekom devedesetih u Hrvatskoj poticali govor mržnje, širili netrpeljivost prema drugima i drugačijima i bili neizostavni dio režimske propagande. Nepotrebno je podsjećati zašto je to važno kada nam je svima poznato kako se rat na ovim prostorima najprije odvijao na stranicama novina i na televizijskim ekranima, a tek kada je ponavljanje došlo do zasićenja, počeo je i krvavi pir. To je, po nama, sve skupa jako važno, a kako bismo točno i jasno detektirali uzroke ovih posljednjih medijskih, i ne samo medijskih događanja, u Hrvatskoj, a nakon objave haške presude generalima Gotovini, Markaču i Čermaku. Problem je tim veći što su u ovoj posljednjoj priči o presudi generalima mediji odigrali najnegativniju ulogu. Odvjetnički timovi generala, pa čak i hrvatski političari, ponašali su se puno racionalnije, hladnije i sabranije od medija. Naš fokus prilikom ovog istraživanja analize sadržaja središnjih informativnih emisija HRT-a u periodu od 15. travnja (dan objave presude u Hagu) do 30. travnja 2011. bio je usmjeren isključivo ka javnoj televiziji jer u općoj pustoši hrvatske medijske scene predstavljaju onu posljednju liniju obrane profesionalno-etičkih novinarskih standarda i medijske zastupljenosti pitanja od interesa za cijelo društvo. Važno je propitivati tu odgovornost koju svi moramo imati pred javnošću i to svakoga puta iznova, bez prestanka, jer kako smo iskusili tijekom devedesetih, posljedice mogu biti tragične.
Problema tijekom istraživanja, a koje smo realizirali uz pomoć većeg broja volontera i naše vanjske suradnice mr.sc. Suzane Kunac, nismo imali, osim mučnine i ljutnje koja se javljala u trenucima pregledavanja i analiziranja svog tog medijskog “smeća”, uz tešku spoznaju kako je ipak moguć povratak u stare matrice devedesetih, bez suočavanja i odgovornosti.
Koliko mediji (u ovom slučaju HRT) svojim neprofesionalnim i pristrasnim izvještavanjem zapravo čine ,,medvjeđu uslugu” sebi i svom narodu u procesu suočavanja sa prošlošću? U slučaju presude Gotovini, Markaču i Čermaku, na sve strane se brujalo o ,,šoku i nevjerici”. Koliko su mediji svojim navijačkim stavom i poricanjem činjenica doprinijeli da se stvori javna slika kako će generali biti urgentno oslobođeni?
Ja sam kao bivši urednik medijskog projekta Cenzura, a i sada kao aktivist u Documenti ostao šokiran načinom na koji su novinari i novinarke javne televizije izvještavali o presudi. Manipuliralo se elementarnim činjenicama koje je sudac Alphons Orie iznio u obrazloženju presude, prevladavale su paušalne i politikantske interpretacije, mimo svih etičkih načela novinarske profesije, ali i Etičkog kodeksa HRT-a. U tv prilozima o presudi nagledali smo se izjava obuzetih strašću, nacionalnim interesima, haškom pravdom i nepravdom. Analizom sadržaja 141 minute posvećene presudi generalima od 385 minuta središnjih dnevnika, u dva tjedna nakon prvostupanjske odluke u Hagu. Utvrdili smo da rekonstrukcije događaja na kojima se proces zasnivao nije bilo, ali jest mnogo irelevantnih i netočnih informacija vezanih uz sam predmet suđenja. U potpunosti je izostao glas žrtava, kako u izvještajima o presudi, tako i tijekom vrlo tanašnoga i pristranoga izvještavanja o procesu suđenja. Javna televizija je u svojim rijetkim izvještajima sa samog suđenja trojici generala sve skupa tako koncipirala da je javnost očekivala oslobađajuću presudu. Po nama su time pridonijeli eskalaciji u znatnom dijelu hrvatskog društva očito duboko ukorijenjenog stava o negiranju /opravdavanju zločina počinjenih od “naše strane”.
Vi imate vrlo zanimljivu situaciju koju je detektirao urednik tjednika Novosti Ivica Đikić, a to je da je i odvjetnički tim generala Gotovine na kraju povjerovao da se presuda dobiva na ekranima HTV-a, a ne pred tročlanim vijećem haških sudaca.
Na jednom mjestu stoji kako je zapravo HRT, i ne samo HRT, primijenio taktiku ,,vox populi”, gdje nasumično izabrani pojedinci izražavaju javno svoj stav, osuđujući Haški tribunal i presude. Tako, zapravo, na neprofesionalan način, narod obavještava narod o nekom dešavanju, a televizija samo posreduje. Koliko je ta manipulacija jasna običnom čovjeku?
To je vrlo važan rezultat naše analize – spoznaja da se u nedostatku sugovornika koji bi što slikovitije i za gledatelje jasnije potkrijepili teze urednika/ca HTV-a o nepravednoj haškoj presudi, mikrofoni usmjeravaju pod “njuške” običnih građana i građanki. Ovo je zanimljiva upotrebe glasa javnosti u smislu ‘slučajnih’ anketa na ulici koje su korištene kao prenositelji poruka i više od stručnih sugovornika i sudionika zbivanja. Naime, građani su nakon samih novinara govorili više i od stručnjaka, odvjetnika, političara, politologa, sociologa. Vox populi je umjesto ilustracije različitih stavova javnosti služio kao gotovo uniformiran stav, pri čemu se često mogao čuti i govor mržnje. Za posljedicu smo imali da su neinformirani građani informirali neinformirane građane pred televizorima.
Ne znam da li u ovom dijelu intervjua treba spomenuti dobro nam poznatu rubriku beogradske Politike, Odjeci i reagovanja, kao udarnu ideološko-medijsku pesnicu Miloševićeve ratnohuškačke propagande.
Naprosto su korištene sve metode kako bi se pogrešnim interpretacijama, te jasno izraženim negativnim stavovima prema presudi, u kojima se navodilo “da je prvostupanjsko vijeće utvrdilo da je Hrvatska sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu”, da je “formulacija o udruženom “zločinačkom pothvatu” neutemeljena i teška uvreda hrvatskom narodu, kao i pravdi uopće”, poticalo nepovjerenje prema MKSJ-u.
Obrazloženje haškog suda u presudi trojici generala, da zajednički zločinački pothvat ne predstavlja odgovornost države, nego poseban oblik individualne kaznene odgovornosti, da je zločinačkom proglašena odluka državnog političkog i vojnog vrha da etnički očisti prostor tzv. Republike Srpske Krajine od srpskog stanovništva, ali ne i legitimna odluka hrvatskih vlasti da vojnom silom uguši pobunu srpskog stanovništva u tzv. RSK i povrati kontrolu nad svojim teritorijem, nisu pronalazili medijski prostor u programu HTV-a i na taj način nisu dopirali do šire javnosti.
Izjave potpore i suosjećanja s osuđenim generalima, koje su preplavile program u danima objave presude u potpunosti su potisnule informiranje javnosti o razmjerima zločina (ubojstava, nečovječnog postupanja, pljačkanja i uništavanja imovine) te masovnog egzodusa srpskog stanovništva. To smo do ovog istraživanja mogli tvrditi onako usput, ali sada imamo jasne pokazatelje koji na temelju analize sadržaja pokazuju jasnu dijagnozu izvještavanja javne televizije u periodu od 15.-30. travnja 2011. To je, nažalost, i dijagnoza stanja u kojem se po pitanju odnosa prema tom dijelu naše prošlosti nalazi i hrvatsko društvo generalno.
Stoga i ovo istraživanje Documente, kao i sve ono što radimo kroz naše projekte (snimanje osobnih sjećanja na rat, monitoring suđenja za ratne zločine, popisa ljudskih gubitaka u Hrvatskoj 1991.-1995., koordinacija regionalne Inicijative za REKOM u Hrvatskoj) ima za cilj sagledati tu cjelovitu sliku ratnih događanja, a kada govorimo o kolovozu 1995. uzeti u obzir sve aspekte različitih stradanja u jednoj zemlji u istim danima. Jedni su se nakon stradanja i teških dana u izbjeglištvu napokon mogli vratiti svojim spaljenim kućama, drugi su u izbjegličkim kolonama napustili svoje domove. Izazov je kako čuti i uvažiti jedni druge i to nije samo zadaća Documente, GOLJP-a ili beogradskog Fonda za humanitarno pravo, to je obaveza svih nas.
Ono što je možda i najvažnije je pitanje odgovornosti i sankcija. Poučeni iskustvom na ovim prostorima i pored očigledne konstatacije da je određeni medij radio neprofesionalno i pristrasno, nije se desilo apsolutno ništa. Šta Vi očekujete od ovog slučaja?
Kombinacija izostanka činjeničnog prikaza i glasa žrtava nasuprot iznošenju irelevantnih informacija i paušalnih ocjena pridonijeli su manipulaciji i propagandi kao u najgorim vremenima 90-ih, kad smo svjedočili neprofesionalnom ponašanju javne televizije i izobličavanju profesionalnih standarda u vidu dezinformiranja i manipuliranja. Zatim izostanak iskaza žrtava, bez opisa njihova stradanja, kao i dokumentarnih snimaka kojima se ono ilustrira, javna televizija je po nama grubo prekršila Etički kodeks HRT-a i sva postojeća pravila novinarske struke i to će nam biti polazna točka da raspravu o sankcijama usmjerimo prema odgovornima. Želja nam je da u skoro vrijeme, a kada u potpunosti završimo analizu ovog istraživanja, zajedno s odgovornima na HTV-u i analitičarima medija organiziramo javnu raspravu, problematizirajući u javnom prostoru ulogu i odgovornosti medija u procesima suočavanja s prošlošću. To će biti naš najveći doprinos promjeni one medijske prakse koja, kao u ovom posljednjem slučaju, vuče korijene iz mračnih devedesetih.
Novinari i urednici imaju pravo, i to je dio novinarskih sloboda, da činjenicama barataju tako da ih uklope u svoja viđenja, ali pri tom se ne smije zadirati u samo činjenično stanje, u ovom slučaju onoga što su vidjeli i čuli u haškoj sudnici. Jer, kako kažu kolege i koleginice iz haške novinske agencije SENSE koji prate sva suđenja pred tribunalom, “Nastojimo da biramo iskaze i slike kojima se rekonstruiraju događaji na kojima se proces zasniva, koji su relevantni za predmet suđenja i koji ističu ulogu optuženih. Težište je na iskazima žrtava, opisu njihova stradanja, dokumentarnim snimcima kojima se ono ilustrira i forenzičkim dokazima koji potkrepljuju njihovo svjedočenja”. Kako su u pitanju najviši novinarski standardi u praćenju suđenja, ja mislim da oni obvezuju sve novinare i novinarke. Za razliku od ostalih, javnim medijima smo kroz zakonsku regulativu ipak jasnije i preciznije ograničili prostor za manipulacije i laži i to će nam, kao što sam već istaknuo, i u buduće biti polazna točka u ocjeni medijskih sadržaja u kontekstu procesa koji nas suočavaju s prošlošću.
Na kraju, kada će rad vaše organizacije Documente-Centar na suočavanju sa prošlošću, i sličnih organizacija, zaista i početi donositi realne rezultate među običnim pukom, a to je odistinsko suočavanje sa proslošću?
Prije odgovora na vaše pitanje a u vezi prethodno izrečenih rezultata istraživanja koji su se odnosili na izvještaje HRT-a, želim istaknuti da HTV ima i ono drugo lice, to jest i one novinare i novinarke koji odgovorno rade svoj posao. Bez važnih priloga i reportaža o sudbini i stradanjima žrtava koje su u proteklim godinama pripremali novinari Saša Kosanović i Hrvoje Zovko, javnosti bi ostala uskraćena za važne činjenica o patnjama nevinih. Kroz emisije Denisa Latina otvarale su najbolnije rane iz naše prošlosti na način kako to nije učinila niti jedna javna televizija u regiji.
Kada govorimo o procesima suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj, sve skupa je još uvijek snažno kontaminirano lažima i obmanama koje su uslijedile kao reakcija na presudu generalima. Iz te perspektive govoriti o našim i rezultatima rada ostalih aktivista i aktivistkinja na procesima suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj je vrlo teško. Zaista, bar u mom slučaju, osjećaj je gubitnički i kao da nema izlaza. Možda o tome možemo nekom drugom prilikom.