Ta žena stoji uz ogradu nekoga drvenog mosta, pred tamnim obalama nekoga frojda, u kojem se naziru dva usidrena broda; iz pozadine joj se približavaju visoke, stroge ljudske prilike. Na prvi pogled ništa ne ukazuje na razlog koji bi mogao izazvati krik; prepušteni smo svojim nagađanjima. Krik, kao kreativna manifestacija bola, čini se zagonetnim, bar ga je moguće interpretirati: mogli bismo ga podjednako shvatiti kao zakašnjelu reakciju na neku zlokobnu vijest, kao i pojmiti ga kao izraz neke goleme nevolje koja je upravo postala prepoznatljivom. No slikar je krik obrazložio na svoj način. On, čija je religija bila očaj, ostavio nam je samo jednu mogućnost poimanja: hodajući jednom navečer pokraj frojda prepoznao je na nebu “vatrene jezike”, vidio oblake “kao zgrušanu krv”; sâm, kako se povjerio, i tresući se od straha, razabrao je “najveći krik prirode”. Nakon ove slikareve ispovijedi, sada kada smo upoznati s bolom njegova opažanja, odjednom biva jasno da nije samo ženin krik ono što razabiremo pri promatranju te slike; čak se čini da i boje kriče i da odražavaju užas i patnju što vladaju tim likom. A krik prirode: po svoj prilici odražava samo jednu dilemu koja obilježava naš život, dilemu o snu o vječnosti i o konačnosti života. Otkrivamo jedno samoodređenje bez nade, a bol koji nas snalazi je ne samo općevaljan, nego i sveprisutan. Bol biva egzistencijalnim doživljajem.
Svatko poznaje njegovo djelovanje, svatko zna do čega nas može dovesti. Kričimo, cvilimo i plačemo od bola, stenjemo i jecamo, kukamo i jadikujemo, drhtimo i tresemo se, bol nam oduzima moć govora i goni nas na poigravanje, goni nas na očaj i razdire nas, izobličuje nas i – Heinrich je Heine to rekao – pokadšto nas preobražava. Jasno, jedan osjećaj koji se, kao što dokazuje jezik, manifestira takvim bogatstvom varijacija ima mnogobrojne aspekte, senzorne ništa manje negoli emocionalne. Psihologija i neurologija, anestezija i klinička medicina naučile su nas pojmiti sustav funkcioniranja bola. U želji da ublaže ili otklone nastali bol, svoj su doprinos dale i farmakologija i fiziologija. Posebnom istraživanju bola imamo zahvaliti za znanje o receptorima i medijatorima, koji, čim ih uzbudi djelovanje živčanih i kemijskih podražaja, prosljeđuju informacije našem mozgu. One tamo dospijevaju putovima u našoj leđnoj moždini koji čine splet vlakana, živčanih vlakana. Senzibilne regije raspoređene po koži predaju impulse vlaknima, u mozgu se oni skupljaju i, nakon što pretrpe neke promjene, dešifriraju se.
No iako je istraživanje bola došlo do začuđujućih rezultata, znanstvenici priznaju da za neobičnu i raznovrsnu “spoznajnu kakvoću bola” još nema zadovoljavajuće pojmove odredbe. Odveć su komplicirane zamjedbe, odveć mnogoslojni uzroci i izazivači. Bol je kao doživljaj višedimenzionalan, on je, kako je ustanovio jedan istraživač, ne samo problem, nego i tajna. Bogatom spektru njegova djelovanja odgovara skala osjećaja što ih bol u nama izaziva. Jedan ga osjeća da bode, kida i udara kao čekićem, drugi da peče, pulsira i sječe, ovaj ga iskusi da kinji, iscrpljuje i paralizira, onaj pak da ga probada i da je ubitačan. I ovdje jezik pokazuje kako je varijabilna prijemčivost naših osjetila. Bilo kako da nam bol izgleda, poimamo li ga kao simptom ili sindrom, shvaćamo li ga kao opomenu ili kao napast, on je pra-fenomen, vezan je za čovjeka, jednostavno zato što nam je život povrediv. Ne možeš podnijeti misao – kaže se kod Williama Faulknera – da te jednom više neće boljeti – a time nije rečeno ništa drugo nego da je bol ono što nam omogućuje proniknuti u život.
Dok suvremeno istraživanje nastajanje bola određuje kao “visoko diferencirane procese u pravilnom ciklusu”, narodni je jezik našao imena za druge uzroke nastajanja. Znamo za bol zbog rastanka i bol razočaranja, poznat nam je ljubavni bol i duševni bol a, potpomognuti imaginacijom, iskusili smo i singularni bol koji nam donosi sjećanje, koji nam donosi povijest. On izrasta iz iskustava kojima u osnovi ne leži neka fizička povreda, povreda tkiva; a ipak mu je silina tako velika da je doživljavamo i fizički. Strepnja od čovjekovih mogućnosti može ugroziti cijelu jednu egzistenciju.
Kao piscu misli mi je vazda zaokupljao onaj bol koji nastaje zbog jezične nedostatnosti, zbog nedostatnosti sporazumijevanja. Dovedeni u neku ekstremnu situaciju, odjednom konstatiramo da nismo dorasli svijetu zato što ne možemo postići da nas razumiju. Odjednom nismo više kadri objasniti svoje želje, svoje nesreće, svoje molbe, ne možemo se ni pravdati niti svjedočiti. Tko je iskusio gorčinu egzila, zacijelo će se sjetiti trenutaka kada ga je zahvaćao neki egzemplarni osjećaj tuđosti, nezaštićenosti i čak poniženosti. Spreman dati svako očekivano obavještenje, egzilant mora konstatirati da se ne može priopćiti. A tko sam sebe može objasniti, taj u očima svijeta gubi svoju individualnost: biva bespomoćnim, biva kao onaj Gregor Samsa u Kafkinoj noveli Preobražaj, koji, postavši insektom, predočava medijalnu spoznaju da je izručen anonimnim instancama. Podčinjavanje bez riječi i depresija posljedica su toga. Sve je bilo zaludno; život se – kako je rekao Alfred Polgar- naposljetku svodi na pokušaj da se uzore more.
Do kojega doživljaja bola može dovesti jezična nedostatnost: to smo iskusili i u nekim sudskim procesima u kojima su svjedoci pozivani potvrditi mučenja koja se pretrpjeli od ljudi. Godinama i desetljećima nakon svojega hoda kroz pakao, često suočeni i sa zlikovcima, trsili su se svjedočiti o onome što su vidjeli, čuli, iskusili na samima sebi. Pa spominjati se znači i uživljavati se, a nisu svi koji su se pokazali spremnima dati iskaze bili i pripremljeni da bi se pri novom buđenju prošlosti pretrpljeni bol mogao povratiti s neočekivanom žestinom. Sa svakom riječju, sa svakim opisom, otvarao se neki stari bol, koji je rastao i očitovao se i tjelesno i psihički. Jezik je zatajivao; nije ga bilo dosta da primjereno reproducira doživljeno, iako je prateća svijest za to bila spremna. Nastajala je nesigurnost. U sigurnom posjedu svih dokaza, a ipak nesposobno ih artikulirati, nestajalo je samopouzdanje, i ne samo to: javila bi se iznenadna sumnja da li bi se užas koji je čovjek preživio ikada dao prikazati tako da se pojavi u svojoj ukupnosti i da pritom još bude vjerodostojnim. Primo je Levi citirao jednog zlikovca koji je u bezdanom cinizmu savjetovao svojoj žrtvi da slobodno ode i ispriča sve što je doživjela – svijet joj neće povjerovati. Upoznali smo reakcije na ovu jezičnu nedostatnost: svladane bolom zbog onoga što se ne da iskazati, one su se očitovale u slomovima, u grčevima plača, pokadšto u povlačenju u skamenjeno opstojanje.
Budući da je svaka zamjedba povezana s nekim čuvstvom – ili barem u nama izaziva čuvstvo – neki osjećeni bol ima i jednu afektivnu dimenziju. Nipošto ga ne doživljavamo samo preko kože. Očitovati čuvstvo prema nekom događaju, nekoj situaciji, nekom čovjeku znači ponajprije da svijest ne reagira s ravnodušjem. A tada nas nastajući interes dovodi do bliskosti ili sudioništva, vodi do vlastita prebacivanja u položaj drugog: iz čuvstva izrasta spoznaja da smo i mi drugi. Možda je to samo spoznaja koja ponajprije počiva u osjetilnom mišljenju, a ipak ono u nama nešto izaziva, daje povoda tuzi, ogorčenju ili sućuti. Motivirani smo. Udubljujemo se, primjerice, u posljedice neke svađe zbog jezika ili nekog vjerskog rata u današnjoj Europi i dolazimo do zaključka da se tu isključuje razum. Postajemo suznalci jedne nemilosrdne etničke nasilne akcije i priznajemo sebi da se tu izigrava ruglu duh humanosti. Ali istodobno ćutimo neki osobiti bol koji je nemoguće lokalizirati, koji nas postupno podilazi i zbog kojega se ukočimo od zaprepaštenosti: zamjećujemo da je to neki bol zbog nas samih, bol zbog razočaranosti čovjekom. Njegova je jačina, koja se potvrđuje u središnjem živčanom sustavu, ovisna od naše vlastite situacije, od naših kognitivnih sposobnosti i spremnosti da ono što ljudi čine učinimo svojom stvari – a napose ono što jedni drugima nanose. Od toga nam se srce steže. Još se jednom pokazuje signalni karakter bola, a tko potom pozorno razmisli, možda će prepoznati i karakter apela koji bol ima.
Kako su kompleksni mehanizmi bola i kako zagonetni: literatura nam sa svojim neiscrpnim fundusom prikazane spoznaje svijeta dostatno to pokazuje. Nema patnje koja u njoj nije pohranjena, nema nevolje koja u njoj nije sačuvana, nema doživljaja bola koji u njoj nije tradiran. Sramni činovi i uzaludni snovi, hude sudbine i trajne povrede, zablude i tragične zasljepljenosti: u literaturi je akumulirano ono što nam daje posljednju obavijest o čovjeku. A možda je njezina najvažnija zadaća i njezina nezgodna privilegija ovo: sačuvati pretrpljeni bitak od zaborava, iako se pritom zamračuje slika čovjeka. Sačuvati u literaturi također, naravski, znači nekom karakteru ili nekom problemu dati premostivu kakvoću. Doduše, spremni smo svaku stvar poimati iz njezina vremena, ali nehotice otkrivamo da ima pojava i problema koji ne stare, koji nas stavljaju na probu i koji nam omogućuju prepoznati svoju situaciju kao što su ljudi prije dvije tisuće godina prepoznali svoju. Tradirani arhetipski konflikti literature ukidaju vrijeme. Obraza priljubljena uz kamen, Sizif će se vazda upinjati da ga izgura na vrh i, kako kaže Camus, osjetit će kratku sreću kada pođe za skotrljanom stijenom. Hamlet nikada neće prestati legitimirati oklijevanje pred dalekosežnim odlukama. Bezobziran prema svojoj posadi, kapetan Ahab će nam za sva vremena iznositi pred oči koje se sve žrtve moraju podnijeti da bi se ulovio Bijeli kit snova. A i ona, poslušna Tony Buddenbrook, koja nam demonstrira nemilosrdnost u konvencijama građanskoga svijeta, zauvijek će personificirati klasični konflikt između obveze i nagnuća.
I ako spomenute likove ugledamo u vremenskoj distanci: u munjevitu ćemo bolu spoznaje spoznati da su njihova pobuna, njihovo sudbinsko kolebanje, da su uzaludni san i poslušnost spram konvencije dio čovjeka i stoga nas se tiču. Možda će zvučati začuđujuće, ali modeli života koje nam nudi literatura nisu veoma brojni; a ipak možemo biti sigurni da su naši vlastiti problemi i konflikti već prikazani. Oni su prikazana istina, a da bismo određene istine preuzeli na sebe – primjerice besmislenost neke koalicije protiv smrti – moramo biti spremni na bol. Čin otvaranja očiju može biti razlog za patnju: sa svjetlošću u nas upada bol, i to ne tjelesni bol, koji potresa našu egzistenciju. Stigli smo do jednoga stanja tragične jasnoće, problematičnosti naših planova postajemo podjednako svjesni kao i uloge koju igramo. Spoznaja dovodi i do toga da se osjećamo obmanutim u pogledu nada: ako bismo nakon lekcija povijesti još vjerovali da će se na obzorju ukazati jedan preobraženi čovjek, tada danas pokajnički moramo sebi priznati da je ta nada bila zaludna: još smo uvijek mi ti koji sebi ravnima priređujemo sudbine, nesnosne sudbine.
Literatura nam ne samo omogućuje prepoznati opsežno domaćinstvo čovjekovih problema, ona nam – za divno čudo – prenosi i bol koju su osjećali autori svih vremena. Taj bol, koji je Dostojevski osjetio kada je kneza Miškina opremio njegovom porukom ljubavi prema bližnjemu – on još uvijek stiže do nas, mi ga primamo. S bolom u srcu gledamo kako idiot kao čisti misionar samilosti nailazi na jedno društvo koje u grubom egoizmu pretendira jedino na vlast i silu novca. Njegova poniznost, njegova bratskost, njegova sklonost okrivljavanju sebe sama donose mu samo porugu i omalovažavanje. Budući da ne prestaje u svakom čovjeku nalaziti samo dobro, smatraju ga abnormalnim. Mi to primamo znanju, dižemo pogled i moramo sebi reći da će svijet u svako doba biti sumnjičav spram savršena čovjeka – jer Dostojevski u Idiotu nije želio ništa manje nego stvoriti savršena čovjeka – zato što se boji podilazeće snage njegove kreposti.
Čak Don Kihot, taj besmrtni borac protiv vjetrenjača i stada ovaca, ostavlja u nama čudan bol. On, koji teži viteškim častima, dokazuje nam za svagda da imamo urođenu slabost za sve što nas uzdiže, uzvišava, ističe. Da bi udovoljio toj slabosti, on previđa realitet i izlaže podsmjehu ne samo sebe sama, nego i svoj stalež. Ali smiješan će čovjek vazda nalaziti sućut, a pouke spoznaje koje je natjeran utuviti ne ostavljaju ni mene bez bolnog sudioništva.
Bol kao životni pratitelj (Lebensbegleiter) prisiljavao je ljude u sva vremena da se njime bave; ne samo književnici i filozofi, nego i teolozi i likovni umjetnici pokušali su ga, pod dojmom njegove spopadajuće moći, odrediti. Ne iznenađuje da je tijekom stoljeća različito određivan i da izražaj koji je bolu davan u jednoj epohi nije vrijedio zauvijek. Gotovo se može reći da ophođenje s bolom ima vlastitu povijest.
Sjećamo se svojega čitanja Homera, prizivljemo još jednom u pamćenje junake i ratnike koji su dali toliko primjera luđačke hrabrosti. Koji grubijani, koji ljuti tučaroši! A ipak, kada bi te reklamne sličice smjelosti same zadobile neku ranu, nisu nijemo, prešućujući stisnutih zuba svoj bol, kliznule na zemlju. Za razliku od očeličenih Germana, koji su se sramili kukanja i nasilno potiskivali ono što ih je boljelo, grčki je junak slobodno očitovao svoju bol. Kukao je i zapomagao, plakao i kričao, a povrh toga vrijeđao i proklinjao one kojima je za taj bol imao zahvaliti. On, čija bi blistava biografija mogla dati materijala za legende, u času patnje nije potvrđivao ništa drugo do ljudsku prirodu: bio je jedan od svih. Ni očajničko samosvladavanje, ni bezosjećajno discipliniranje, ni podsmješljivost prema smrti, nego otvoreno priznanje: bol me svladao.
Stoga ne čudi što se i na sceni antičkog teatra cvililo i kukalo i što su se teatrom orili krici bola. Sofoklo je paćeniku davao njegovo pravo nalažući glumcu najelementarnije reakcije. Njegov Filoktet, koji se zlopati od ugriza zmije, i njegov umirući Heraklo gledateljevu samilost nalaze, eto, i time što se iskazuju ne svladavajući se, što se iskazuju ljudski.
Zacijelo, mnogo interpretirani Laokoon pokazuje i jedan drugi stav spram bola. Pod zadavljujućim obmotajima zmije, prenapregnutih mišića i vjerojatno već osjećajući utjecaj otrova, Laokoon otvara usta. No, ono što iz njega dopire, ono što mu uspijeva u njegovoj patnji, jest samo – Lessing je to uzorno pokazao – uzdisanje, ječanje, u svakom slučaju ne krik koji potvrđuje njegovu patnju. A Lessing je obrazložio zašto se očekivani krik bola u ovom slučaju nije smio očitovati na Laokoonovu licu. Ukazao je na ideal ljepote grčkog skulptora u antici, argumentirao je estetski. Pokazati oku samu krajnost, rekao je, znači vezati krila mašti. Laokoon, dakle, smije samo uzdisati, da bismo mi u svojoj mašti čuli njegove krike. Samilost se na njega može samo javiti ako se istodobno očituje bol i ljepota; krik bi mu i odveć unakazio i potakao nešto što umjetnik nije htio izazvati: gnusnost.
A ipak: koja li razlika između iskrenih očitovanja bola ljudi staroga vijeka i stava koji je jedno takozvano prosvijećeno društvo imalo spram bola. Sa zaprepaštenjem doznajemo da je, na primjer, u XVIII stoljeću pokazani bol vrednovan kao neučtivost, bar u stanovitim krugovima. Pokazivati čuvstva već je držano kao neučtivo, i tko nije sputavao svoje osjećaje, okrivljavan je za grubijanstvo. Adam Smith je čak dekretirao da javno pokazan bol vrijeđa učtivost. U svojoj Theory of Moral Sentiments tvrdi: “Iz ovoga razloga nije neučtivije i nedostojnije čovjeka nego kada ne može strpljivo podnijeti bol, i onaj najžešći, nego plače i kuka”. Ne zanima me u kojoj je mjeri Adam Smith svoje suvremenike koji su se slagali s njegovom tvrdnjom lišio ublažavanja bola. A podjednako malo me zanima kako je na normirane samosvladavatelje djelovao jedan poremećaj koji je Sigmund Freud nazvao “povratak potisnutog”. Negirati bol, maskirati ga i skrivati pod svojim držanjem nije, dugoročno gledano, još nikada dovelo do toga da on bez posljedica bude prognan iz života. On će se, kao što je Horacije slično rekao o prirodi, ponovno vratiti na mala vrata. Neovisno o tomu: nitko tko prizna svoju bol neće u mojim očima izgubiti ono što se podrazumijeva pod dostojanstvom.
Naše doba, koje za sebe može polagati pravo da je pronašlo čak i kozmetiku smrti, očituje, bar što se tjelesnoga bola tiče, navlastito ponašanje. Ne mislimo pri riječi bol na volju sudbine, ne sjećamo se njezinih etimologijskih korijena – poena/Pein – umjesto toga osjećamo bol kao nedobrodošlo sužavanje našega čuvstva života. Poneki liječnici mogu potvrditi da mnogi pacijenti bol smatraju napašću, barem onda kada on još nema signalnu vrijednost koja izazivlje strah. Brzo ga otkloniti da bi se došlo na iskušanu funkcionalnu visinu jest stoga pojmljiv cilj. Kao dobro upućeni korisnici farmaceutske industrije dostatno često znamo pomoći sebi samima: u očekivanju nastupajućih bolova medikamentiziramo se prema vlastitom nahođenju. Ali i kada nam uspije izbjeći bol ostaje strah od njega, ostaje algofobija.
Karakteristično za naše vrijeme jest nastojanje da se osobna patnja sakrije, da se dopusti da se ona događa samo iza paravana, u anonimnosti bolnica ili u pritajenosti liječničkih ordinacija. Gotovo se čini kao da bi društvo trebalo biti pošteđeno onoga što ga podsjeća na nešto nepodnošljivo: pretrpljena muka koju primamo znanju mogla bi nas bolno taknuti. Osobni doživljaji bola javnosti se ništa ne tiču; ako bi se slučajno objelodanili, mogli bismo – budući da većina nas ima tržišnu vrijednost – izgubiti svoju cijenu. Već je jedan Slavni sud odlučio da je neprimjereno očekivati od nekoga poduzeća zapošljavanje čovjeka koji duže vrijeme pobolijeva. Neizgovorena ali valjana parola zahtijeva bezbolna čovjeka, i toj iluzornoj paroli mi pokušavamo udovoljiti.
Promatra li se raznolikost uzroka koji nam danas donose doživljaje bola, tada se zamjećuje u kakvom to vremenu živimo, pa čak bih rekao da sadašnjost i učimo poimati baveći se njezinim vrelima bola. Brojni su napose duševni činitelji zbog kojih nastaju kronični tjelesni bolovi; oni ukazuju na životne probleme najobuhvatnije vrste. Tu svijet rada igra ulogu baš kao i obiteljska veza, tu egzistencijalni strahovi ne djeluju ništa manje od konflikata savjesti. Ali se sa zaprepaštenjem također spoznaje da uz bol koji donosi istina postoji i nacionalni bol koji, kako kaže znanstvenik, posve može naći “somatski izražaj nekog neriješenog psihičkog bola”. Ta patnja nastaje, primjerice, kada je pojedinac spreman identificirati se sa svojom nacijom – sa svim što mu nameću povijest i sadašnjica. Tuga i nepomirljivost, razočaranje i shvaćena nemoć i nemogućnost da se branimo mogu ovdje izazvati jedno čuvstvo bola koje postaje trajnim životnim problemom. To navlastito čuvstvo bola ne dovodi samo do jadikovanja i depresije, nego i do agresije: bivamo svjesni svoje nemoći i podliježemo izazovu mržnje – jednostavno stoga što moramo iskusiti s kojim ravnodušjem vrijeme prelazi preko patnji žrtava i kako mu naizgled lako pada ne osvrtati se na načela ljudske pristojnosti. Nepomoreni, prihvaćamo bol kao činjenicu.
A budući da, eto, stanoviti bol svakoga očekuje, posve je razumljivo da smo se sveudilj posvećivali cilju svladavanja bola. Zadivljuje što je medicina postigla u svladavanju bola, instruktivno je pred kojim je iskušenjima popuštao pojedinac da bi umakao svojim patnjama; mislim, primjerice, na komforne svjetove u koje se odbjegava u istočnoj filozofiji. No da u svladavanje bola može spadati i priprema za njegov neizbježni nastup, pripadnici takozvanih primitivnih naroda dali su za to raznovrsne primjere. Da bi dokučili granice izdržljivog – i da bi se upoznali s doživljajem bola – oni su sebi dobrovoljno zadavali rane. Bušili su sebi obraze i usne, zabadali sebi željezne kuke u leđa, prolazili kroz žive vatre i žrtvovali jagodice s prstiju. Celebranti bola koji su s ekstatičnom omamljenošću željeli dati dokaz stečene neosjetljivosti. Poštovali su ih. Slavili ih; a kao kod jednog indijskog ceremonijala, molili su za blagoslov onoga koji bi vidno odolio bolu. On je demonstrirao da je ono što je život imao ponuditi bilo ako već ne ugodno, a ono izdržljivo: pošao je pred drugima nekim via dolorosa i pokazao koliko je korisna priprema za bol, za jedan događaj koji utječe na naše zamjećivanje svijeta. Schopenhauer je to formulirao kao promišljanje: “Kada bi nam život bio beskrajan i bezbolan, možda ipak nikome ne bi padalo na pamet da pita zašto svijet postoji, i to baš ovakav kakav jest”.
I zbilja, bol je primjeren i da oštri naše zamjedbe, a pokadšto njemu imamo zahvaliti za uvećanje spoznaje. I ne samo to: preko bola otkrivamo drugoga, supatnika, zamjećujemo da nismo sami, da je svatko samo tuđinac koji se nalazi u suprotnosti spram svijeta. Naša se svijest širi: spremni smo priznati mudrost Johna Donna i složiti se s njim da kada pogrebno zvono zvoni za jednoga, ono to istodobno čini i za svakoga od nas. Pod bolovima nismo spremni sva iskustva držati jednako vrijednim: čak dospijevamo u posjed jedne istine koja čini da puno toga drugoga izgleda nebitno. To je istina jednog oročenog biti-na-svijetu. A biti-na-svijetu znači živjeti ususret mnogostrukim patnjama.
Ima ljudskih zajednica u kojima vrijedi kao pravilo da kada žena rađa dijete muž legne u postelju u želji da podjeli porodiljske bolove. On cvili, stenje, previja se, njegovo ga uživljavanje dovodi do toga da budi i osjeća bolove, a oni mogu postati toliko nepodnošljivima da on čak izgubi svijest. Kakvo držanje, koje ne samo da pokazuje jednu duboku solidarnost u bolu, nego omogućuje da i bljesne istina da biti-na-svijetu znači morati izdržati život. A koliko se obuhvatno to može shvatiti, iskazao je Zvi Kolitz, rekavši: “Uzmi dnevne novine – svaki je dan rana”.
Nesklon pod svaku stvar, svaki događaj prostirati smisao, skeptičan spram mistifikacija, sumnjičav spram jednog svečanog idealizma koji govori o plemenitosti patnje, htio bih jedino reći da je bol prirodom dan. On je događaj bitka koji pripada čovjeku, i što duže o njemu razmišljamo, to nam um odlučnije savjetuje da ga ne držimo samo nedaćom. Odredimo li ga sa spokojnom pozornošću, pokazat će se samo da on ima i karakter otkrivenja: otkriva nam ne samo našu nemoć i povredivost, nego nam omogućuje uvidjeti i jednu utješnu stranu egzistencije – mogućnost bratstva u bolu.
Siegfried Lenz, “Über den Schmerz”. Essays. Hoffmann und Campe Verlag, Hamburg 1998
Preveo s njemačkog Mario Kopić
preuzeto sa prijateljskog portala www.pescanik.net