Istovremeno, s druge strane, što je naime nebitno, u bratskoj i sestrinskoj Hrvatskoj – ne znam može li se to sa sigurnošću tvrditi bez dubljih refleksijskih uvida – spremaju se za veliki iskorak prema ulasku u takozvanu Evropsku uniju. To se, naime, treba zbiti 1. jula/српња 2013. Svečano, naravno. Tamo je sve otpočelo u pripremi kojom ta svečanost predstavlja već sadašnji momenat koji, do ulaska, traje, ni dulje ni kraće, do pune i kratke dvije godine.
Vjerojatno su Srbe, s one strane Dunava, što samo mašta može sebi pribaviti, zajebali, jer će prije pokazati i dokazati punoću nekakvog svog hrvatskog prava da budu u toj evropskoj prestižnoj zajednici. Gdje će opet, naravno, hrvatski jezik biti institucionalni jezik te zajednice, koji će, opet, naravno, Srbima omogućiti da se preko njega, s prijevodom ili bez, bolje i lakše integriraju u tu zajednicu, i u čemu će se pokazati ko je pravi zapad, a ko je pravi istok. Tačno će se tada ocrtati kome je gdje mjesto. Ono spornoga neosporno će se ukinuti. Istok i zapad.
Bosna, a naravno i Hercegovina je u stanju mirovanja. A šta bi i drugo tu radili, ako šta rade. Jer Bosna je i Hercegovina mjesto (ako je mjesto) gdje se ništa (ne) odvija. Tamo je to pravo života. Lamentiranje nad svojim gradovima i selima, za koje zapravo i ne znamo otkuda i kako (su) tu. Jednostavno smo ih nekako u zastoju naslijedili. Zatekli se u bogobojažljivim mjestima. Mjestima gdje nema čovjeka. Možda pokoji muškarac i valjda nijedna žena. Žena koje nema ili ima je zaštićena muškim pokroviteljstvom. Patrijarhat, naravno.
Tamo boravimo da bismo promatrali svoje sijede vlasi u njihovom brojčanom nadjačavanju, i konačno, čekamo da bi se svijet promijenio. Što ćemo mi uraditi u vezi toga, pitanje je koje se nikad ne postavlja, ili se na njega već odavno zna odgovor, pa čemu onda, zar ne, postavljati i samo pitanje.
Ekskurzivno, čekat ćemo da se svijet, nekim čudom koje postoji u našim zamagljenim umovima, promijeni na bolje, pa da nas on – Bosance i Hercegovce – primijeti, seveda, kao izvorište svog altruizma. Da nas prizna u našoj bitnosti i ljepoti, da prizna našu arhaičnost i nemodernost, kao svjedočanstvo još neotkrivenih težnji zapadnih ideala.
Bosna, a time i Hercegovina države nema. A i šta će im država. Da se moraju takmičiti sa susjedima. Taj užas kompeticije, u kojem se mora upotrijebiti razum, napeti se i biti vješt ili vješta. Sračunati sve smicalice kojima se umanjuje interes Bosne i Hercegovine za svojim dobrom, za svojim položajem. To je, naime, tako okrutno, a Hercegovci i Bosanci nenaviknuti da ulaze u konflikte sa svojom braćom i sestrama u susjedstvu.
Doduše, ratovati nije problem, sve su to u nekim crtama bratski i sestrinski ratovi. A to se nekako da i filozofski objasniti. Ako me ko želi ubiti, ugasiti u životu, imam potrebu braniti se. Eto, možda, reći ne mene ubistvu. Ali, ne daj bože da se u miru borim za bilo što. Ne daj bože da iskažem svoju zamisao, svoju potrebu. Ne daj bože da Hrvatima i Srbima kažem što loše. Pa, oni su moja prva braća i sestre, pored onih daljnih i bližih rođaka Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca i Albanaca, i tu i tamo ponekih manjina. A braća i sestre valjda, po nužnosti rodbinskih veza, već znaju šta je za mene dobro.
Pitajmo se, na primjer, šta radi Bosanac i Hercegovac u Hrvatskoj kad je kojom zgodom tamo. Vjerojatno se osjeća usamljeno. Gleda tu harmoniju koju ne može naći u Bosni i Hercegovini. Naravno, ta harmonija je laž, ali ta vještina kako uspostaviti laž u neproturječnost opčinjava Bosanca rezignacijom i ostavlja ga osamljenog, jer nema sa kime da razgovara, da potvrdi svoje misli, da obznani svoju nesrećnost i svoju, već umirenu, ontološku razbijenost.
Vazda u nepoziciji on sebe shvaća i razumijeva u onim kategorijama Mi. Shvaćajući to kao istodobno slovenstvo, hrvatstvo, bosanstvo, makedonstvo, srpstvo, jugoslovenstvo, crnogorstvo i t.d. Njegova zemlja razara se po metafizičkim osnovama, i on je upoznat, bilo promišljajući ili ne, sa svim nestalnostima društvenog i biološkog života. On ili ona zna da trajne vjere u bilo što ne može imati. Uvijek je usred zemljotresa, na kojima on ili ona, ne može (ili, pak, jebiga, oni ne mogu) sagraditi ozbiljnu zgradu, jer život je neumitan. Vazda su tu oko njega njegova braća i sestre u zamišljenom skrbničkom odnosu.
Kod njega ne samo da pomenuti zemljotresi imaju svoju predvidljivu perpetualnost, nego se oni produbljuju i u nemogućnosti. U one nemogućnosti koje postaju živa zbilja, aktualnost. Poslije šokantnog iznenađenja onog nemogućeg unutar diskursa mogućeg, slijedi opet navika nestalnosti, kretanje povrh svih tih nestabilnosti, ovih i onih procijepa, i svih ovih i onih podjela.
Doduše, najgori neprijatelj Bosne, a time i Hercegovine je čovjek Bosne. Ne onaj fluidni koji mari, koji je izvođen pred strelišta, nego onaj iracionalni divljak naoružan iracionalnom voljom, koji bi da ruši svaki poredak. Naoružavanje razumom njemu je problem. On bi da ruši, jer urediti dom/kuću, urediti BiH njemu je to kivno. Njegova volja je njegov način života, ona postaje opterečavajuće pravilo koje isključuje normalan život. Ona je quasi hijerarhija konformizma, ali je konformizam. On bježi od svog doma i u njemu pravi pakao. U njemu pravi diktaturu svog anti-razuma, svog anti-urbaniteta. I u tom svom smislu on nalazi poredak anti-kozmosa, svijeta, u kojem nikakav trud nije potreban – nikakva pregnacija razuma. Haos ili kaos mu je nepoznat jer je to već umna diferencija. Stvari su već zadate, odveć gotove. On ukida slobodu prevodeći je u predmete potrošnje. To je život koji je za njega biran. Muk.
Tu, pomenutu, tamnicu su sebi nametnuli, zatočili se u nekakvim me(n)talnim konstrukcijama, iz kojih ne možemo izaći. Mada to jeste prevara da ne možemo izaći. Varamo se i lažemo i od toga pravimo svijet. Svijet perpetuiranog iracionalnog nasilja i rascjepa Bosne i Hercegovine. Svijet potpunog iracionaliziranja naše budućnosti. Tačno je to da, ukoliko mi, nažalost Bosanci i Hercegovci, ne budemo ujedinjeni zajedničkim interesom, makar minimalnim u njegovoj izgradnji, nećemo ni živjeti do kao ontološki otpadak. Uvijek zatočeni u predivnim zajebancijama u kojima je kulturno jugoslovenstvo smještalo bosanca.
Nećemo živjeti politički uspravljeni, kao bića sa svojim interesima u savremenom svijetu, već kao kakvi kolonizovani subjekti. Vrlo rudimentarno. U odvojenosti našeg političkog bića od biološkog, u kome naše političko biće otuđeno robuje dvama apstraktnim autoritetima: bezsadržanoj i, istovremeno, neproturječnoj apstraktnoj ideji zapada kao neprikosnovenog autoriteta i apstraktno regulatornim idejama etno-nacionalističkih kolektiviteta i njihovim personalizacijama u osobama koje „zastupaju“ i „interpretiraju“ takozvanu nacionalno-mitsku sudbinu, i koje rukovode društveno upotrebljivim bogatstvom. Tu se služi, dakle, idejama etno-nacionalističkih kolektiviteta čiji je osnovni kolektivni sadržaj zločin i indulgencija (oprost).
Otuda borba metodski nalazi svoje mjesto u emancipaciji od feudalno-klerikalnog ropstva i, paralelno, nadograđenog sistema nacionalno-kapitalističke eksploatacije, protiv sijanja minucioznih podjela i zemljotresa, i političke i ekonomske žetve ovakvih plodova. Kao praksa, suprotno ovome, zahtijeva se i isporučuje politika!
Jadno je narodu kome je uskraćena giljotina u svojoj borbi za demokraciju, jer ona vjerojatno najbolje otrežnjuje zahtjeve (čini ih stvarnim) za jednakošću, i obratno. U ovom smislu, izbori su stvarni okovi ropstva, sužanjstvo! Očekivati da će poredak koji se nasladio krvi, u kome ne da se svrgava tiranija, nego uspostavlja, koji se u krvi i opsjenarstvu grca, i koji je bez kompasa, očekivati da će on imati uvide o oslobođenju a ne o ropstvu, da će imati emancipatorske zalete, samo su zablude umornih i iscrpljenih. Politički despotizam, prema pravilu, završava se na trgovima odnosno grobljima, ne na biralištima. Nije riječ o tome da se promijeni politička partija, nego da se ukaže na strukturu sužanjstva.
Osnove borbe nalaze se u radikaliziranju stvarnosti, u otvaranju vrata koja su nam ideološki zaključana, u potpunom prekidu sa normativima postojećeg i objašnjenog i uspravljanju političkog subjekta koji/koja kida lance ustanovljenih odnosa i svog etno-humanističkog položaja. Ono što važi, može biti samo ono što se mora sprovesti. Ono što jest netačno je. Ustanovljavanjem baznih interesa, ta borba uključuje sve, uključuje subjekte koji su se vratili k sebi. I tad su jednaki. Bez moći jedni nad drugim, ali s moći da se odupre i govori. S moći da se nametne razum ovom svijetu, makar i s političkom elitom na trgovima.
Svako se osjeća bolje kad pobijedi svoje zatočenosti (nutarnje i spoljnje), kada novim, oslobođenim pogledom, ponovno, može gledati na isti svijet. Kad mu se ili kad joj se svijet otvara. Ali treba zapamtiti i da promjena boli, ali i da poslije boli dolazi užitak. Na žalost ili ne, tek smo iščašeni začetnici, koji od našeg neprohodnog hercegovačko-bosanskog krša, moraju ili trebaju, a i mogu, napraviti prohodne i široke puteve. A neko će od nas u tome postati i biti i pijun i pijunka – ili već jeste – u dugoj partiji šaha. Makar je, ako ništa drugo, to partija šaha koju mi preuzimamo i igramo za oslobođenje. Partija u kojoj na kraju nema ni kralja i kraljice, ni političkih idola ni politički nedodirljivih. Politiku, teškim uzdama, vraćamo u dvorište društva.