Ako stvari posmatramo iz uskog ugla, onda bi zaista bilo teško u roman uvrstiti poetsku prozu Vladimira Pištala, a posebno njegov poslednji tekst Venecija (Agora, 2011). Jedino što ga nedvosmisleno priključuje žanru je podnaslov knjige koji kaže da se radi o Bildungs, odnosno obrazovnom romanu. Da li je to dovoljno, o tome bi vredelo raspravljati, ali definitivno se radi o ličnom i odličnom tekstu, tekstu koji je, pravilno izabravši metaforu, uspeo da se održi i da progovori o nečemu od značaja za svakoga, da dotakne onu neuralgičnu tačku u kojoj se vrši danteovsko preispitivanje do sada pređenog puta i postavlja pitanje o njegovom smislu.
Nije teško pogoditi da je metafora koja funkcioniše upravo Venecija, grad koji ima dovoljan simbolički potencijal u književnosti i umetnosti – i svetskoj i ovdašnjoj – da nije potrebno trošiti previše teksta na objašnjavanja i motivacijske sklopove. Dovoljno je, na primer, prizvati Tomasa Mana, Brodskog ili Lazu Kostića i neke stvari se već podrazumevaju. Ipak, početak i kraj romana su motivisani kroz jedan drugi medij, odnosno uz pomoć izvanredne Felinijeve filmske stilizacije biografije jednog od najpoznatijih Venecijanaca – Đakoma Kazanove. Put koji narator prelazi od gledanja filma na Festu negde u zimu 1977. godine pa do današnjih dana, fasciniran pri tome Venecijom, u stvari je ono što se nekada nazivalo Grand Tour, a što je podrazumevalo da obrazovaniji mladići iz Evrope, pre svega Engleske, krenu na put Evropom da bi stekli dodatno obrazovanje, da bi nešto doživeli i da bi se na koncu smirili kod kuće. Ne govori knjiga o tom Velikom putovanju, a moguće je da ga narator nije ni poduzimao, ali to stvarno i simboličko putovanje u čijem se središtu nalazi Venecija kao mesto na kojem se stiču sasvim posebna znanja – ona koje simbolizuje upravo Kazanova – jeste motiv za pogled unazad, za obračunavanje sa sopstvenom prošloću kroz priču o „sestri, opatici, madoni, ćerki, trovačici, kurvi…“
Moguće je, čitajući Veneciju, rekonstruisati i sasvim logičan i dosledan narativ koji ima i svoju motivacijsku, uzročno-posledičnu strukturu, a u kojem se može nazreti potresna ljubavna priča o susretu nakon velikog broja godina, ponovnom spajanju ljubavnika koji su se zavoleli u gradu gondola, na Lidu, a zatim se rastali i, što mladošću, što nepovoljnim životnim okolnostima, bili sprečeni da se vide, da ovaplote svoju žudnju. Verovatno da su i vraćanja naratora Veneciji i njegova opsesija ovim gradom posledica upravo tih događaja iz rane mladosti, iz studentskog putovanja koje je započelo buđenjem na železničkoj stanici, a završilo se u Njenom zagrljaju. Međutim, roman (priklanjam se autorovom tumačenju i pristajem Veneciju da zovem romanom) pored ovog ljubavnog zapleta u sebi nosi i nešto iskonski tužno, a savremeno. Pištalo je, čini mi se, uspeo da prikaže ono stanje subjekta u sumnji, onaj trenutak koji nas natera da se zapitamo ko u stvari jesmo i da li je ono što smo bili, zaista ono što smo i sada. Naravno da nije samo savremeni čovek/savremena žena izložen/a ovakvoj vrsti pitanja. Međutim, ubrzani protok vremena, činjenica da smo se rodili u jednom sasvim drugačijem svetu, a da ćemo umreti u svetu čije granice ne možemo u ovom trenutku ni da zamislimo – da se svet promenio politički, ideološki, kulturno, tehnološki i da te promene nisu ni izbliza završene, već da su one neprekidne – savremenim ljudima kao da više daje za pravo da postavljaju pitanje o sopstvenom identitetu često, gotovo neprestano i da se u jednakoj frekventnosti iznenađuju odgovorima koje na ta pitanja dobijaju. Venecija je moguća metafora tog stanja, ona je grad koji se nalazi ni tamo ni ovamo, ona je tradicionalno u evropskoj kulturi bila mesto susreta Istoka i Zapada, mesto razdevičenja iluzija i sticanja trome poročnosti, ona je, naposletku, bila grad u kojem se moglo živeti, voleti i umirati pod maskama. Ona je, za naratora, bila i ostala mesto beskrajne slobode, mesto na kojem je uvek moguće biti i ne biti ja, po potrebi iznajmiti identitet, ona je, na koncu, mesto žudnje, mesto kojem se kao fiksacijskom objet petit a on uvek vraća.
Iskren da budem, ima u Veneciji Vladimira Pištala i popriličan broj slabih mesta. Ona se, pre svega, tiču Mediterana i nizanja antitetičkih stavova o njemu. Ovi pasusi bi trebalo da šokiraju ili iznenade svojom gotovo oksimoronskom strukturom, međutim, u tome ne uspevaju. Isto važi i za povremen bedekerski pristup Veneciji. Svaki put kada iz lične priče, iz dakle, lirskog subjekta i sopstvenog doživljaja grada sklizne u perspektivu posmatrača, kad iz onog što su anglosaksonski kritičari zvali showing (prikazivanje) pređe u telling (pripovedanje), Pištalo postaje riznica opštih mesta, doksi koje je književnost prerasla odavno. Nekada je njegova stručnost prepreka predmetu kojim se knjiga bavi jer ma šta ona bila, definitivno nije monografija o gradu, nije vodič za zalutale turiste. Oni koji u ovu knjigu zabasaju moraće da postave sebi mnogo važnija pitanja na koja im odgovore ne može ponuditi nijedan bedeker.
Dijalog koji se kroz tekst vodi sa Felinijevim remek-delom, lajtmotivska struktura teksta, njegova naglašena liričnost, odsustvo odnosno zamena uzročno-posledičnih veza i klasične narativne logike logikom sna i slobodnih asocijacija i skokovito kretanje kroz vreme, sve su to elementi zbog kojih se Venecija čita kao poema, kao spev u kojem obrazovanje igra nekakvu ulogu, ali svakako ne pomaže kada su u pitanju ključna pitanja ljudske egzistencije. Neke stvari se jednostavno ne mogu izreći a da se ne koristimo metaforama. Venecija je jedna od njih – i kao stilska figura i kao istina.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala www.e-novine.com