Kockice se polako, ali sigurno slažu: Holandija je upravo osuđena, Mladić je u Hagu, Srbija brže nego ikad hita ka Evropskoj Uniji, a pravde nema i nikad je neće biti. Koliko god riječ «pravda» neki pisali velikim slovom, svima je jasno da mnogi izašli iz ovog rata, i krvlju uprljani, nikad ne mogu dobiti zaslužene kazne. Haški zatvori imaju apsolutno sve uslove za normalan život, od internet konekcije, pa do raznih drugih mogućnosti, zanata, knjiga, i svega ostalog što je potrebno jednom zlotvoru da ponovo pripremi zlodjelo, ako ikad iz zatvora izađe. Štaviše, moguće je asistirati i iz samog zatvora, te komunicirati sa cijelom svojom kriminalnom mrežom, mada je to manje vjerovatno, jer u doba Velikog Brata, praćenje interneta jednog zatvorenika je više nego lako.
Svi su od Haškog tribunala očekivali mnogo. Ideja jednog međunarodnog suda za ratne zločine je i veoma humana, ali bi sigurno bila još humanija kada bi za sve vrijedila jednako. Ipak, da su neki jednakiji od drugih, mogli smo vidjeti u posljednjih mjesec dana, kada niko iz NATO-a nije pozvan ni na informativni razgovor, iako je NATO direktno odgovoran za smrt mnogih ljudi u Libiji, a nekad davno u Iraku. Zato je optužen Muamer Gadafi, dok niko iz NATO-a nikad neće odgovarati za ubijene nevine ljude u tim zemljama. Takođe, vrlo je lako pobrojati sudije Haškog tribunala, koji dolaze većinom iz zapadnih zemalja, istih onih iz kojih, eto sasvim slučajno, nema nijedan optuženi za bilo kakav ratni zločin. Generalni sekretar NATO-a, Anders Fogh Rasmussen je bio i jedan od najžešćih zagovornika rata u Iraku, a kako je sve tamo završilo, svima je poznato. Iračani su toliko sretni da su ih Amerikanci morali plaćati da sruše Sadamov spomenik u centru Bagdada. Šta će biti u Libiji, tek ćemo da vidimo, da li novi Vijetnam, ili novi Irak, zasad ne možemo tvrditi.
Sa Bosnom i Hercegovinom ova velika svjetska dešavanja nemaju velike veze, ali su izvrstan pokazatelj da naši zločinci i optuženici Hagu vrlo lako mogu pobjeći. Sami Bog zna koliko ubica i danas hoda našim gradovima, a da niko ne zna o njima apsolutno ništa. Oni koji su odgovarali su mahom njihovi predodređeni, ali npr. kako ikad možemo očekivati da bude uhapšen jedan snajperista, koji ispod svog obarača ima stotine, možda i hiljade nevinih. Takav jedan možda pije kafu sa svima nama, dok radimo recimo u zajedničkim institucijama.
Od Haškog tribunala se, konačno, prestalo očekivati mnogo. Srbi će zauvijek govoriti kako je ovo sud samo za Srbe, Hrvati će se kleti u svoje heroje poput Ante Gotovine i drugih, bošnjački zločinci su predani, ali ostaje takođe nepoznanica kako je moguće dobiti za ratni zločin samo dvije godine, kao što je dobio Naser Orić. Tih dana, kada je Orić osuđen, Senad Pećanin je u uvodniku magazina Dani izvrsno primijetio da je presuda potpuno nelogična; jer ako se radi o ratnom zločinu, onda je dvije godine premala kazna, a ako se pak ne radi o zločinu, zašto je Orić uopšte osuđen? Slično tome, pamtimo slučaj Dražena Erdemovića, koji je uspio dokazati kako je «morao ubijati», po naređenjima svojih šefova, te je dobio samo pet godina, izašao 2000. godine i već je jedanaest godina slobodan čovjek. Oni koji su najviše očekivali od Haga su ljudi iz Srebrenice, tačnije žene koje su preostale iz ovog malog istočnobosanskog grada, a one su utoliko i najviše razočarane u samo postojanje ovog suda. Njihovu bitku će voditi one same, dok redom ne umru, a nakon toga će sve polako odlaziti u zaborav. Mrtve im niko neće vratiti, one će ostati istraumirane do kraja života, te bez ikakve materijalne, a kamoli moralne satisfakcije. Sud će i ovog puta napraviti cirkus od suđenja, kao što je napravio tokom procesa protiv Miloševića, Šešelja ili Karadžića, dopuštajući im da razvuku proces što je moguće više. Vojislav Šešelj se, ne samo šprdao s njima, nego ih je i otvoreno vrijeđao, nazivajući najpogrdnijim imenima, psujući u ekran i ispirajući mozak svima, tražeći da piše isključivo rukom, i to ćiriličnim pismom. Znamo kako je Milošević završio, a da ima imalo pravde, svi ovi procesi bi počeli mnogo prije njihovog hapšenja, ili bi bili završeni nakon njihove smrti. Ovako će u istoriji ostati zapisano da Milošević nije osuđen, da Srbija nije učestvovala u bosanskom ratu, te možda i da Karadžić i Mladić nisu krivi, ukoliko umru prije kraja procesa. Sve moguće instrumente će ovi ljudi iskoristiti da se suđenje ne bi završilo, te da bi njihova misija uspjela. Tako je takođe i Biljana Plavšić matematički izračunala da joj se isplati slagati kako se kaje, te nakon nekoliko godina je sve to porekla. U zagrljaj joj je nakon toga prišao Milorad Dodik, veliki socijalista i neimar, otišavši po nju avionom građana ove zemlje i potrošivši koji miliončić da ratnog zločinca dovede u otadžbinu.
Danas više naši narodi od Haga ne očekuju ništa, osim možda da se cijeli cirkus konačno završi, i da počnemo graditi neke normalne živote. Jedni tvrde da tih normalnih života ne može biti dok istina ne izađe na vidjelo, a drugi da svi moraju jednako odgovarati. Sasvim je jasno da krivica nije podjednaka, ali je jasno i da ne možemo likovati kada Mladić ne dobije priliku za svog advokata, i to upravo zbog toga što će jednog dana, ako ovaj kojim slučajem bude osuđen, neko moći reći kako on nije imao priliku da se brani. Teoretski neće mnogo pogriješiti, a opet s druge strane, da pravda (ili možda Pravda) postoji, ovog smiješnog suđenja ne bi bilo nakon šesnaest godina, nego mnogo ranije, jer su mnogi znali gdje se ovaj čovjek krije, a Slobodna Bosna o tome pisala još prije nekoliko godina, kada je tačno napisano gdje se Mladić nalazi.
Kada sve račune svedemo, ničija očekivanja nisu ispunjena. Bošnjaci su mislili da će se Hag iživljavati nad srpskim zločincima, što se nije desilo. Mislili su i da će svi procesi biti završeni u njihovu korist, pa se ni to nije desilo. Dio srpske elite je pokušao, i dalje pokušava, relativizirati zločin i izjednačiti sve strane, što se takođe nije desilo, pa se samim tim prebrojavanje godina koje Mile Dodik sprovodi može okrenuti i na njegovu štetu. Hrvati su opet mislili da će čišćenje nehrvatske populacije proći nekažnjeno, pa su se i oni prevarili, a svi su se prevarili u tome da će svaki zločinac odgovarati. Svi smo bili u krivu, i tako će ostati zapisano u istoriji. Svi ovi koji su danas u zatvoru više nisu bitni. Bitni smo mi, a mi ćemo zauvijek imati posljedice, što zbog svega što nam se desilo, što zbog činjenice da ništa nismo naučili.
Ipak, možda jednog dana shvatimo. Cirkus u režiji velikih sila je prošao, kako su započeli, tako su i završili, svojim remek djelom, od razvaljivanja Jugoslavije, do raspodjele fotelja i krivaca. Samo oni ništa nisu krivi, i to, gle čuda, nigdje u svijetu. Holandija će platiti odštetu za ove familije koje su oštećene, a da su oni još davno bili svjesni svoje odgovornosti, govori i podatak poslatih donacija za Srebrenicu. Konkretno, kada su ove godine, usljed krize, smanjili sve donacije za BiH, ostavili su samo onaj dio novca koji je namijenjen za žrtve Srebrenice. Sada je i crno na bijelo poznato da snose krivicu, mada se postavlja pitanje, kao i kod slučaja Nasera Orića, kako je moguće da su odgovorni za smrt samo troje Bošnjaka? Ili su, dakle, pustili da se pokolj desi, ili nisu; ili su sve učinili da do toga ne dođe, ili ih nije bilo briga. Ovako se lakrdija nastavlja, ali je ipak bolje da je holandska država osuđena i za ovo troje, nego ni za jedno. Kakvog će profita od toga imati oštećene familije, vidjećemo u narednim danima, a mi ćemo valjda jednog dana prestati očekivati čuda od Haškog tribunala. Čuda nema i neće ih biti.