1.
Iskustvo koje je odredilo moj život je njemačka okupacija Mađarske 1944. godine. Bio sam Židov i nisam još bio napunio četrnaest godina. Moglo se lako desiti da nestanem u Holokaustu ili da imam trajne psihološke posljedice da nije bilo mog oca koji je shvatao opasnosti i nosio se sa njima bolje od većine ostalih. On je prošao donekle slično iskustvo u Prvom svjetskom ratu, koje ga je pripremilo za ono što će se desiti u Drugom svjetskom ratu.
Kada su Nijemci okupirali Mađarsku 19. marta 1944. godine, moj otac je znao tačno šta treba uraditi. Shvatio je da su to abnormalna vremena i da su ljudi koji su poštovali normalna pravila bili u opasnosti. On je obezbijedio lažne identitete ne samo svojoj bližoj porodici, već i širem krugu. Naplaćivao je, ponekad i veoma skupo, onima koji su to mogli priuštiti, dok je drugima pomagao besplatno. Nikada ranije ga nisam vidio da tako mnogo radi. To je bio njegov najsvjetliji trenutak. I njegova bliža porodica i većina onih koje je savjetovao ili im pomagao, uspjeli su da prežive.
Umjesto da se predamo sudbini, mi smo se suprotstavili zloj sili koja je bila mnogo jača od nas – ali smo ipak pobijedili. Ne samo da smo preživjeli, već smo uspjeli pomoći i drugima. To me je trajno obilježilo, pretvarajući katastrofu nezamislivih razmjera u uzbudljivu avanturu. To mi je dalo apetit za preuzimanje rizika, a slušajući očeve mudre savjete, naučio sam kako da se nosim sa rizikom – da istražujem granice mogućeg, ali da ih ne prelazim. Uživam da se suprotstavljam okrutnoj stvarnosti, i privlači me rješavanje naizgled nerješivih problema.
Ja sam u izuzetnoj poziciji. Moj uspjeh na finansijskom tržištu dao mi je veći stepen nezavisnosti nego većini drugih ljudi. To me obavezuje da zauzmem stav o kontroverznim pitanjima kada drugi to ne mogu, a to mi pričinjava zadovoljstvo. Ukratko, moja filantropija me čini sretnim. Šta više tražiti? Međutim, ne mislim da imam pravo nametati svoje izbore drugima.
Moj princip je da se vodim svojim ličnim interesom u poslu, poštujući zakonske i etičke granice, i da se vodim javnim interesom kao javni intelektualac i filantrop. Ako se ova dva interesa sukobe, javni interes treba da pobijedi. Ne oklijevam da zastupam politiku koja je suprotna mojim poslovnim interesima. Čvrsto vjerujem da bi naša demokratija bolje funkcionisala kada bi više ljudi usvojilo ovaj princip. I ako im je stalo da demokratija dobro funkcioniše, treba da se vode ovim principom čak i kada drugi to ne čine. Čak i mali broj ljudi koje se brinu za javno dobro mogli bi postići velike promjene.
U više od trideset godina, dao sam preko 8 milijardi dolara svjetskoj mreži fondacija Otvoreno društvo, koje su zatim podržale druge globalne i lokalne organizacije. Pored mnogih drugih stvari, ove fondacije i grupe bile su u mogućnosti da promovišu slobodu govora i civilno društvo pod komunističkim i drugim autoritarnim režimima; da razotkriju korupciju u državama bogatim naftom i rudama; pruže podršku demokratskom otporu u Burmi i drugim represivnim zemljama, i rade na smanjenju siromaštva i ovisnosti o drogama, i poboljšaju obrazovanje u mnogim mjestima, od Haitija do Baltimora.
U cjelini sam zadovoljan, ali dvije stvari me brinu. Prvo, šta će se desiti sa fondacijama Otvoreno društvo kada predsjednik Aryeh Neier i ja više ne budemo među živima? Drugo, i važnije, šta bismo još mogli postići dok sam ja živ? Kada sam osnivao fondacije Otvoreno društvo, nisam želio da me one nadžive. Sudbina drugih institucija me je naučila da se one uglavnom mnogo udalje od namjera osnivača. Ali kako su fondacije Otvoreno društvo dobile čvršću formu, promijenio sam mišljenje. Shvatio sam da bi ukidanje mreže fondacija kada ja umrem bio veoma sebičan čin. Veliki broj veoma sposobnih ljudi posvećuju svoj život radu fondacija Otvoreno društvo, a ja nemam pravo da im izmaknem tlo pod nogama.
Još važnije je to što smo identifikovali sferu aktivnosti koja se mora nastaviti i poslije mog životnog vijeka i za čiju realizaciju zapravo i nije potrebno Aryehvo ili moje prisustvo. Ta niša se odnosi na osnaživanje civilnog društva da zahtijeva odgovornost od vlada. U Sjedinjenim Američkim Državama postoji veliki broj institucija, kao što je Američki savez građanskih sloboda, koje se brinu da vlada poštuje prava svih ljudi i da se pridržava svih ograničenja kada su u pitanju ovlasti države date Ustavom. U mnogim drugim državama ne postoje takve institucije, a prijeko su potrebne. U mnogim državama bogati ljudi su isuviše ovisni o vladi da bi bili u poziciji da pruže takvu podršku, a u zemljama u razvoju nema dovoljno bogatstva. Stoga je ovo niša za djelovanje fondacija Otvoreno društvo. Takođe sam identifikovao neke druge aktivnosti, kao što je pružanje pravne zaštite siromašnima, koje spadaju u istu kategoriju kao i podrška osnovnim pravima. To su ciljevi za koje se vrijedi boriti i mreža fondacija će biti u mogućnosti da im služi i poslije mene.
Ono što će nedostajati kada mene ne bude jeste preduzetnički i inovativni duh koji je karakterističan za Fondacije otvoreno društvo. Ja sam nastojao da rješavam probleme kako su se javljali procesom pokušaja i pogrešaka. Mogao sam brzo djelovati i preuzimati velike rizike. Upravni odbor koji će me naslijediti neće moći slijediti moj primjer, jer će imati teret odgovornosti koja im je povjerena. Neki njegovi članovi će nastojati ostati vjerni namjerama osnivača, a drugi neće biti spremni rizikovati.
Želio bih imenovati šest do osam potpredsjednika koji bi bili zaduženi za zasebne dijelove organizacije, a odgovarali bi budućem predsjedniku – što bi njemu ostavilo dovoljno vremena da formuliše strategiju i razmatra nove inicijative. Međutim, moramo izbjeći centralizovanu strukturu po svaku cijenu. Trenutno većina inovativnih ideja dolazi iz mreža koje sponzorišemo, ne sa vrha. Najbolji ljudi koji rade u Fondacijama otvoreno društvo pokazuju ličnu zainteresovanost u svojoj sferi aktivnosti i uvijek se iznenadim koliko su uspješni. Ne želim da se daj duh izgubi.
To je glavni razlog što sam odlučio da osnujem Školu javne politike na Centralnom evropskom univerzitetu (CEU) u Budimpešti. Obrazovna institucija može pratiti razvoj i identifikovati i probleme i rješenja kako se budu javljali na način na koji odbor fondacije to ne može. Ja polažem velike nade u Školu javne politike. Ona ima potencijal da postane vodeća ustanova te vrste. Ona može kombinovati praktično iskustvo mreže fondacija, koja je uključena u praktično sva centralna pitanja našeg vremena, sa teorijskim saznanjima do kojih se može doći na univerzitetu. Trenutno naš praktični angažman u vezi sa ovim gorućim pitanjima prevazilazi naše teorijsko poznavanje materije. Drugim riječima, imamo više novca nego ideja. Moramo imati više ideja kako bismo efektivnije koristili naš novac.
Kao i većina sličnih projekata, i ovaj ima manu. Najbolja razmišljanja se ne mogu sva naći na jednom mjestu. Zbog toga škola mora ići tamo gdje su ideje. To mora biti nova vrsta globalne institucije koja se bavi globalnim problemima. Ona mora imati kritičnu masu u Budimpešti, gdje je smješten CEU, ali mora imati globalno prisustvo. Kombinacija teorijskog znanja sa praktičnim iskustvom bi onda mogla ponuditi odličnu osnovu onima koji žele da uđu u polje javne politike. Da bi ispunila moja nadanja, škola bi morala da institucionalizuje preduzetnički i istraživački duh koji trenutno karakteriše Fondacije otvoreno društvo. To bi zahtijevalo kritički osvrt na naša postojeća uvjerenja i prakse.
Mi u svakoj zemlji započnemo podrškom kritičkom razmišljanju ili disidentskoj aktivnosti, i brzo se uselimo kada nova vlada dođe na vlast i ima dobre namjere, ali joj nedostaje kapaciteta da ih ostvari. To se desilo, na primjer, u nekoliko zemalja Istočne Evrope. Mi smo bili uporniji od zvaničnih humanitarnih organizacija, održavajući naše prisustvo dugo nakon što su oni otišli dalje. Isto važi i za pitanja globalnog upravljanja: mi nismo uvijek prvi koji ih prepoznaju, ali kada ih postanemo svjesni, ostajemo posvećeni, bilo da se radi o Globalnom fondu za borbu protiv SIDE, tuberkuloze i malarije, politici u vezi sa drogama ili mjerama u vezi sa klimatskim promjenama.
Naša glavna teškoća je bila da spriječimo da naša mreža nacionalnih fondacija i programi postanu učmali jer to zahtijeva gotovo jednak napor kao i započinjanje novih. Ipak, ja sam lično bio za fokusiranje na pomijeranje granica. U tome tražim pomoć od Škole javne politike. Ona bi trebalo da istraži nove granice, zbog čega bi trebalo da škola može da osigura da tekući programi idu u korak s vremenom u mom odsustvu.
Tražim nova rješenja kako bi se moglo upravljati neurednom srukturom. Na primjer, mi eksperimentišemo u zemljama kao što su Tajland i Malazija formiranjem lokalnih savjetodavnih odbora, bez uspostavljanja pravih fondacija. Odbori bi mogli pružati savjete u vezi sa lokalnim uslovima, a programi bi bili sprovedeni od strane nezavisnih organizacija koje dobiju grant ili putem jednog od programa iz mreže koji već postoji unutar i van ovih zemalja. Na taj način, kombinacija lokalnog znanja i znanja stečenog u okviru programa bi se sačuvala bez održavanja skupih lokalnih organizacija, koje uglavnom postanu prezauzete distribucijom novca klijentima. Kada bi to uspjelo, mogli bismo preinačiti postojeće nacionalne fondacije u novi format. Druga opcija je da se oni pridruže mreži organizacija Otvoreno društvo, naročito ako mogu prikupiti novac iz drugih izvora.
Pošto sam odlučio da će me fondacije Otvoreno društvo nadživjeti, uradio sam sve što sam mogao da ih pripremim za svoje odsustvo. Ali da sam u potpunosti u tome uspio, to bi bilo suprotno mom vjerovanju da nijedno ljudsko djelo nije savršeno. Zbog toga svojim nasljednicima ostavljam u zadatak da preispitaju odluke koje će ostati iz mene u istom duhu u kojem sam ih ja donio.
2.
Moje mišljenje je da ljudska sposobnost da razumijemo i kontrolišemo sile prirode daleko nadmašuje našu sposobnost da vladamo sobom. Naša ekonomija je postala globalna, ali naše upravljanje nije. To važi za mnoštvo oblasti: globalno zagrijavanje i nuklearna proizvodnja su najočiglednije, ali to važi i za prijetnje terorizma i zaraznih bolesti, kao i za globalna finansijska tržišta. Nakon finansijske krize 2008. godine nije dovoljno stabilizovati i ponovo pokrenuti finansijska tržišta, već moramo iznova izumiti globalni finansijski sistem koji se pokvario. Pošto sam to shvatio, ne mogu a da se ne osvrnem na ova pitanja.
Ja imam dva glavna prioriteta. Jedan je lični, a drugi se tiče mojih fondacija. Na ličnom nivou, moj primarni interes je da razvijem svoj konceptualni okvir. Teorija refleksivnosti koju sam razvio tokom godina bila je potpuno ignorisana ili odbačena od strane akademskih ekonomista i u manjoj mjeri od strane finansijskih regulatora. Mervyn King, guverner Bank of England, odbacio ju je. Međutim, to se sve promijenilo s finansijskom krizom. King je radikalno promijenio svoje mišljenje: shvatio je da je nestabilnost finansijskih tržišta, kao što sam tvrdio, uglavnom njima svojstvena, a ne izazvana spoljnim faktorima. Lord Adair Turner, šef Britanske agencija za finansijsku stabilnost, javno je prihvatio teoriju refleksivnosti. Isto je učinio i Alan Greenspan, ali samo u privatnom razgovoru. Paul Volcker je bio moj prijatelj i podrška i ranije, a sada smo postali još bliži.
Izrazio sam oštro neslaganje sa planom Sekretara finansija Hanka Paulsona da spasi banke tako što će iskoristiti javni fond koji se zove Troubled Asset Relief Program (TARP) kako bi pomogao bankama da se riješe štetne imovine sa svojih bilansa uspjeha. Tvrdio sam da bi bilo mnogo bolje usmjeriti novac tamo gdje postoji rupa, a da banke same dopune svoj kapital. Blisko sam sarađivao sa demokratskim vođama u Kongresu na izmjenama TARP zakona kako bi bilo dozvoljeno koristiti novac za kupovinu udjela. Imao sam mnoštvo drugih ideja za koje sam se nadao da će biti sprovedene u praksi kada Obama postane predsjednik, uključujući korijenitu reformu hipotekarnog sistema, ali to se nije desilo. Objavio sam seriju članaka u Financial Times na tu temu, ali gotovo da nisam dobio odgovora od Obamine administracije. Imao sam mnogo više razgovora sa Larryem Summersom prije nego što je postao Predsjednikov ekonomski savjetnik, nego poslije toga. Moje najveće razočarenje je što nisam uspio uspostaviti nikakav lični kontakt sa samim Predsjednikom Obamom.
Promjena stava među akademskim ekonomistima je bila mnogo veća satisfakcija. Mnogi su shvatili da vladajuća paradigma nije bila uspješna i pojavila se spremnost da se preispitaju njene osnovne pretpostavke. Na inicijativu Anatolea Kaletskyja, pristao sam da postanem sponzor Instituta za novo ekonomsko razmišljane (INET), čija je misija razbijanje monopola koji vladajuće tržišne hipoteza i teorije uživaju u akademskim i zvaničnim krugovima. Pozvao sam grupu istaknutih ekonomista, uključujući nekoliko dobitnika Nobelove nagrade, i oni su entuzijastično prihvatili poziv. Formiran je odbor kojim predsjedava Joe Stiglitz. Moj prijatelj i bivši kolega Rob Johnson postao je predsjednik INET-a i inspiracija drugima. Prva radionica na Kraljevskom koledžu u Kembridžu bila je veliki uspjeh.
Našao sam kosponzora u Jimu Balsillieu, iz BlackBerryja, i na putu smo da postignemo 2:1 odnos sredstava. Smatram da je to ključno da bi se obezbijedila nezavisnost INET-a, pošto sam ja neko ko zastupa alternativnu paradigmu, a istovremeno sam i sponzor. To će mi pružiti odličnu priliku da dalje razvijem svoj konceptualni okvir, mada vidim granice do kojih mogu ići. Isuviše sam star da bih učio o ekonomskim modelima, naročito zato što nisam bio dobar u matematici ni kao mlad. Takođe me interesuju pitanja globalne regulative i reforme međunarodnog monetarnog sistema. Međutim, što se više udubljujem u ove teme, shvatam da bi bilo gubljenje vremena i energije da se upuštam u detalje. Mogu biti produktivniji ako se držim šire teme. To me dovodi do mog glavnog prioriteta za Fondacije otvoreno društvo.
Sjedinjene Države su demokratija i otvoreno društvo od svog osnivanja. Ideja da će one to prestati da budu je, čini se, nezamisliva, pa ipak sasvim je moguće da će se to desiti. Nakon 11. septembra, Bušova administracija eksploatisala je strah koji je proizveo teroristički napad, i, objavljujući “rat terorizmu”, uspjeli su da ujedine naciju iza glavnog komandujućeg, koji je izvršio invaziju na Irak lažnim predstavljanjem situacije i prekršio ustanovljene standarde ljudskih prava tokom gonjenja i ispitivanja terorista.
Rat protiv terorizma me je prisilio da preispitam koncept otvorenog društva. Moje iskustvo u bivšem Sovjetskom Savezu me je već naučilo da slom zatvorenog društva ne dovodi automatski do otvorenog. Može se činiti kao da je to pad bez dna, da bi zatim uslijedila pojava novog režima koji više liči na režim koji je pao, nego na otvoreno društvo. Morao sam dublje promisliti koncept otvorenog društva koji sam usvojio od Karla Poppera dok sam bio student, i otkrio sam mu manu.
Popper je tvrdio da sloboda govora i kritičko razmišljanje dovode do boljih zakona i boljeg razumijevanja stvarnosti nego bilo koja dogma. Shvatio sam da u ovoj njegovoj tvrdnji postoji prećutna pretpostavka, naime da je svrha demokratskog diskursa da se dobije bolje razumijevanje stvarnosti. Sinulo mi je da moj koncept refleksivnosti dovodi Popperovu skrivenu pretpostavku u pitanje. Ako mišljenje ima manipulativnu funkciju kao što ima kognitivnu, onda nije neophodno steći bolje razumijevanje stvarnosti kako bi se dobili željeni zakoni. Postoji prečica: “spinovanje” argumenata i manipulisanje javnog mnijenja da bi se dobili željeni rezultati. Danas se naši političari prvenstveno brinu samo o tome da dobiju izbore i ostanu na vlasti. Popperova pretpostavka da će sloboda govora i mišljenja proizvesti bolje razumijevanje stvarnosti validna je samo u izučavanju prirodnih fenomena. Njena primjena na ljude je dio onog što ja zovem “zabludom prosvjetiteljstva.”
Ono što se desilo je da su politički operativci Bušove administracije postali svjesni zablude prosvjetiteljstva mnogo prije mene. Ljudi poput mene, obmanuti tom zabludom, vjerovali su da propagandne metode opisane u Orvelovoj knjizi 1984 postoje samo u diktatorskim režimima. Oni su znali bolje. Frank Luntz, poznati desničarski politički konsultant, ponosno je priznao da je koristio 1984 kao udžbenik kada je osmišljavao svoje pamtljive slogane. A Karl Rove je navodno tvrdio da ne mora izučavati stvarnost, već da je može kreirati. Usvajanje orvelovskih tehnika dalo je republikanskoj propagandnoj mašini konkurentnu prednost na izborima. Druga strana je pokušala da održi korak s njima, ali joj je to otežavala trajna odanost traganju za istinom.
Smišljene radi obmane, propagandne tehnike mogu uništiti otvoreno društvo. Metode nacističke propagande bile su dovoljno snažne da unište Vajmarsku Republiku. Drugačije, ali na neki način slične metode koriste se, a i dalje se usavršavaju, u Sjedinjenim Državama. Iako demokratija ima mnogo dublje korijene u Americi nego u Njemačkoj, ona nije imuna na namjerne obmane, kao što je to pokazala Bušova administracija. Ne može se voditi rat protiv apstrakcije, pa ipak rat protiv terorizma ostaje široko prihvaćena metafora čak i danas.
Kako se otvoreno društvo može zaštititi od opasno zavodljivih argumenata? Samo tako što će ih prepoznati i što će shvatiti njihovu moć da utiču na stvarnost tako što utiču na percepciju ljudi. Ljudsko mišljenje je sastavni dio stvarnosti koju ljudi treba da shvate, i zbog toga je mnogo teže razumjeti stvarnost nego što su filozofi prosvjetiteljstva to zamišljali. Oni su shvatali razum kao nešto odvojeno od stvarnosti, što djeluje kao svjetiljka koja je rasvjetljava. To važi u prirodnim naukama, ali ne kada su ljudi u pitanju. U političkom diskursu moramo naučiti da damo prednost shvatanju stvarnosti. U suprotnom, rezultat neće ispuniti naša očekivanja. Karl Popper je uzeo zdravo za gotovo da je primarni cilj političkog diskursa traganje za istinom. To sada nije slučaj. Zbog toga mi moramo učiniti da to bude tako. Pretpostavka u Popperovoj tvrdnji mora biti preinačena u eksplicitan zahtjev da bi otvoreno društvo pobijedilo.
Ja sam mislio da imam ubjedljiv argument u korist istine. Pogledajte rezultate Bušove politike: ona je osmišljena da demonstrira nadmoć Amerike, a postigla je upravo suprotno. Moć i uticaj Amerike su strmoglavo opali. To pokazuje, kao što sam tvrdio, da nije dovoljno manipulisati percepcijama, važno je razumjeti kako svijet zaista funkcioniše. Drugim riječima, kognitivna funkcija mora prevagnuti u odnosu na manipulativnu funkciju. To je dodatni uslov koji sam stavio u svoju definiciju otvorenog društva, ali očigledno to nije imalo efekta na javnost koja je izabrala Buša 2004. godine.
Izborom Predsjednika Obame 2008. godine poslana je snažna poruka svijetu da je Amerika sposobna da radikalno promijeni kurs kada uvidi da je na krivom putu. Ali promjena je bila privremena: njegov izbor i inauguracija su bili najviše tačke njegovog predsjednikovanja. Još me je ponovni izbor Predsjednika Buša uvjerio da bolest u američkom društvu seže dublje od nekompetentnog vodstva. Američka javnost nije bila spremna da se suoči sa surovom realnošću i htjela je da bude zavarana tražeći jednostavne odgovore na teške probleme.
Sudbina Obaminog predsjednikovanja učvrstila me je u tom uvjerenju. Obama je preuzeo predsjednikovanje usred finansijske krize čije dimenzije malo ljudi uviđa, a on nije bio neđu tom nekolicinom. Ali on jeste shvatio da američka javnost ima otklon prema suočavanju sa surovom stvarnošću i imao je veliku vjeru u svoju vlastitu harizmu. Takođe je htio da se izdigne iznad stranačke politike i postane —kako je rekao u svojim predizbornim govorima—predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Zbog toga se ustezao da direktno okrivi odlazeću administraciju i trudio se da izbjegne kritiku i konflikt. Pribjegao je onome što su George Akerlof i Robert Shiller nazvali “multiplikator povjerenja” u svojoj uticajnoj knjizi Animal Spirits. U skladu s tim, u nadi da će ublažiti recesiju, naslikao je ružičastiju sliku ekonomske situacije nego što je bilo opravdano.
Njegova taktika je uspjela da učini recesiju kraćom i plićom nego što bi u suprotnom bila, ali je imala katastrofalne političke posljedice. Pozitivan uticaj na percepciju ljudi može se pozitivno odraziti n ekonomsku stvarnost. Ali ako stvarnost, recimo na primjeru stope nezaposlenosti, ne ispuni očekivanja, povjerenje se pretvara u razočarenje i ljutnju, i upravo to se i desilo.
Glasačko tijelo je pokazalo malo zahvalnosti Obami što je ublažio recesiju jer jedva da je bilo i svjesno toga što je on učinio. Izbjegavajući konflikt, Obama je prepustio inicijativu opoziciji, a opozicija nije bila voljna za saradnju. Republikanska propagandna mašina uspjela je da ubijedi ljude da je za finansijsku krizu kriv neuspjeh vlade, a ne neuspjeh tržišta. Prema republikanskoj priči, vladi se ne može vjerovati i njena uloga u ekonomiji – i regulisanje i oporezivanje – trebalo bi da bude svedena na minimum.
Republikanci su imali dobar razlog da idu ovom linijom: to je poluistina koja je pogurala njihov politički dnevni red. Ono što iznenađuje je razmjer njihovog uspjeha. Objašnjenje leži u moći orvelovskog novogovora i djelimično u averziji javnosti prema suočavanju sa okrutnom realnošću.
S jedne strane, novogovoru je veoma teško proturječiti jer on sadrži, i time sprječava, vlastitu kontradikciju, kao kada Fox News kažu za sebe da su fer i nepristrasni. Drugi trik je optužiti svog protivnika za ponašanje za koje ste sami krivi, kao što Fox News mene optužuju da upravljam medijskim carstvom. Činjenice ne pružaju nikakvu zaštitu, a odbacivanje optužbe može služiti za njeno ponavljanje: a njeno ignorisanje vas može skupo koštati.
S druge strane, traganje za istinom je izgubilo mnogo na privlačnosti. Kada je stvarnost neprijatna, iluzije nude privlačan bijeg iz nje. U teškim vremenima beskrupulozni manipulatori uživaju konkurentnu prednost nad onima koji žele da se suoče sa realnošću. Nacistička propaganda je pobijedila u Vajmarskoj Republici jer je javnost bila ponižena vojnim porazom i disorijentisana nekontrolisanom inflacijom. Američka javnost bila je izložena donekle sličnom iskustvu, prvo terorističkim napadima od 11. septembra, a zatim finansijskom krizom, koja nije izazvala samo materijalne nevolje već se činilo i da je zapečatila kraj Sjedinjenih Država kao dominantne sile u svijetu. Sa paralelnim usponom Kine, smjena moći i uticaja je bila dramatična.
Ova dva trenda zajedno – oklijevanje da se suoči surovoj realnosti zajedno sa usavršenim tehnikama obmane – objašnjavaju zaštoAmerika ne uspijeva da ispuni uslove za otvoreno društvo. Izgleda da društvo mora biti uspješno da bi ostalo otvoreno.
Šta možemo učiniti da očuvamo i oživimo otvoreno društvo u Americi? Prvo, volio bih da vidim napore da javnost razvije imunost na novogovor. Oni koji su bili izloženi novogovoru u vrijeme nacizma ili komunizma imaju alergijsku reakciju na njega, ali šira javnost je veoma podložna.
Drugo, volio bih da ubijedim američku javnost u koristi od suočavanja sa surovom stvarnošću. Kao što sam ranije pisao, od djetinjstva me privlači hvatanje u koštac sa izazovima koji se čine nepremostivi. Oni koji vode Fox News, Rupert Murdoch i Roger Ailes, bii su u pravu kada su me identifikovali kao svog protivnika. Ali su bili manje uspješni u metodama koje su koristili da me napadnu: njihove laži neće opstati i njihove tehnike neće istrajati.
Ali nije dovoljno poboljšati kvalitet političkog diskursa. Moramo pronaći i pravu politiku da bi se nosili sa veoma stvarnim problemima sa kojima se ova zemlja suočava: visoka stopa nezaposlenosti i hronični deficiti u budžetu i trgovini. Finansiranje države i lokalnih vlasti je na putu da doživi krah. Republikanci su dobili kontrolu nad dnevnim redom i oni popularišu neistinu: za sve je kriva vlada. Demokrate su prisiljene da zauzmu odbrambenu poziciju, braneći suprotan stav.
Treba duboko da preispitamo funkcionisanje našeg političkog sistema i uvidimo da poluistine zavaravaju. Činjenica da vaš protivnik griješi ne znači da ste vi u pravu. Moramo se pomiriti sa činjenicom da živimo u inherentno nesavršenom društvu u kojem su i zakoni tržišta i državni zakoni osuđeni na nesavršenost. Zadatak je da se smanje nesavršenosti i da i privatne kompanije i vlada rade bolje. To je poruka koju bih na neki način želio da pošaljem.
Sa engleskog jezika za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić