Kome je ponajvećma koristio raspad Jugoslavije? Vjerujemo mnogima i na razne načine, ali za sada se čini ponajviše ratnim zločincima, kriminalcima raznih vrsta, švercerima, silovateljima i sličnom društvu. Zavladala je demokracija, srušili se okovi Jugoslavije, uklonjena je jedna, ali teška granica. Nasuprot tome, uspostavljen je pluralitet granica, s time i prikladan pluralitet pasoša, pa je sve skupa otvorilo neviđen pluralitet mogućnosti. Sude ti, recimo, za neke već zločine, prema netom navedenoj preliminarnoj listi, u okviru jedne države i njezinih granica, a ti lijepo pasoš druge države u ruke i prošeći pokraj ljubazne policije.
Ovu pak mrzi da pogleda da li si možda lice s tjeralice, ili čak s više njih, kojemu iz džepa vire najmanje dva pasoša. Pa da onda makar, ako te već zakonski ne mogu zaustaviti, povedu računa o tebi dok slučajno ili po izbjegličkoj nuždi boraviš u njihovoj, u stvari – prema domovnici koju posjeduješ – također svojoj domovini. Koliki su se naši heroji rata i/ili rada, nakon što su se našli pred pravomoćnom presudom, što zbog klanja a što zbog kranja, fino odšetali preko granice, sjeli na dvadeset metara od nje, da budu bliže domovini, i veselo isplazili jezik u pravcu iste. I obrnuto, naši njihovi ili samo njihovi, ali opet prema pasošu, njihovi naši, kad tamo prijeko zagusti, eto ih k nama i odmah postanu ugledni i dragi sugrađani, rado viđeni od svih osim od policije.
Što je u tome svemu Paravinja? Paravinja ispada nešto kao paradigma za Hrvatsku. U Srbiji bi bio to isto da mu je negdje usred autoputa, recimo na putu od Beograda do Novog Sada, došlo da siluje, a djevojci koju je pokupio baš nije bilo drago. Ostatak užasne priče znamo.
Punopravni građanin čak dviju država, istovremeno serijski silovatelj, lice izvan zakona, višestruko osuđivan i tražen putem nekoliko tjeralica, jednom od njih i Interpolovom. Sve to Hrvatska policija dobro zna, ali ne čini ništa. Govore danas da nisu mogli ništa jer Hrvatska i Srbija ne mogu, prema zakonu, izručiti svoje građane drugoj državi. Ma koliko ta druga država bila također država tog istog građanina. Gadarija sama po sebi, no to i nije kraj policijske odgovornosti. Kako je moguće da osoba za kojom je izdano nekoliko tjeralica dobije potvrdu o nekažnjavanju, da bi se mogao zaposliti?
Taman da potvrdu izdaje društvo za zaštitu ptica pjevica, podatke o nekažnjavanju će ipak na kraju pribaviti od policije. A ona, niti same ne kriju, sve zna. Glasnogovornik policije Borovec kaže čak da takvih ima više u Hrvatskoj. Policijska evidencija kaže 288, dan kasnije 311, od toga nekoliko desetaka teških nasilnika i silovatelja. Da nije niti jedan više, u što valja sumnjati, previše je, jer je previše i jedan jedini. Ne kaže međutim ništa o tome što su eventualno poduzeli da ih nadziru, kontroliraju. Kažu da po zakonu za to nemaju mogućnost. Blago kriminalcima, narod će se već nekako snaći.
dvostruki pasoši u ’državnom interesu’
No nije sve niti na policiji. Tko je donosio i dalje održava zakone koji osiguravaju kriminalcima svih vrsta da šeću kako im se svidi od jedne otužne države do druge? Donosili su ih oni kojima, barem kad je Hrvatska u pitanju, trebaju dvostruki pasoši jer vlasnik pasoša je ujedno i izborni glas. K tome, dvostruki pasoš pomaže i našim ratnim vitezovima (malo poflekanima zločinom), pomaže i njihovim vitezovima, jest da smo se međusobno mlatili, ali ovakvo viteštvo se međusobno cijeni, podržava, pa i kad se robija za međusobno počinjene zločine, po zatvorima europskog standarda igra se šah ili košarka jedno sa drugim, nikako više jedno protiv drugih, tempi pasati… Kuhaju u zatvorskoj dokolici jedni drugima večere sa škampima… Pomaže se eto i kamiondžijama, što za krađu i šverc, što eto i za silovanje i tko zna za što sve još.
Ima još. Ti isti koji njeguju zakone koji omogućuju propusnost za kriminal i kriminalce, trude se održati ili barem odložiti promjene onih zakona kojima bismo, primjerice, slobodno razmjenjivali knjige (da ne spominjemo druge stvari, korisnije od kriminalaca). Još da se ovi dosjete pa krenu u novu granu šverca, s knjigama. Neće iz toga u ovim otužnim prostorima izbiti mnogo para, ali svaka dobro dođe.
Isti, koji ne čine ništa na prevenciji zločina, ne čine ništa ni u svojem javnom poslu. Kaže primjerice majka nestale Antonije Bilić (nije ni trebala reći, ZNA SE) da je Antonija morala autostopirati jer nema autobusa, odnosno vrlo su rijetki. Iz istih razloga autostopirala je i Kristina Šušnjara (sjeća li se itko kako je stravično završila?). Za elementarnu ljudsku potrebu nema para, za pristojnu prometnu povezanost – tko mari? Sigurno ne oni koje voze službeni šoferi. A nije išla u noćni provod (a i da jest, što onda?) već usred dana, na posao. Službenog niti ikakvog šofera nema, a nema niti automobil.
Isti koji glatko prepuštaju odgoj omladine crkvi, koja sigurno neće djevojkama savjetovati, kad se već dogodi napad te vrste, da je bolje sačuvati život i procijeniti kad je bolje ne opirati se da bi ga se sačuvalo. Ali to bi već, ah užasa, bio feminizam. Nego će savjetovati obranu “časti” do herojske smrti. Lijepo se to vidjelo u slučaju Kristine Šušnjare, koju su, nakon što je životinjski umlaćena, proglašavali malne sveticom, jer je sačuvala svoju nevinost, obranila ju po cijenu vlastitog života. Život sâm tu malo znači i svakako je drugorazredan. Nakon toga će djevojkama, ženama savjetovati da se nikuda ne kreću, da ne hodaju polugole, da se ne mažu, da ne ulaze strancima u aute, da idu u društvu muškog vlasnika (oca, brata, muža).
No tu crnu bratiju i njihov srednjevjekovni nauk ovaj ćemo put ostaviti po strani. Uostalom, sve je to lijepo formulirao i pregnantno sažeo Paravinja, rekavši tijekom istrage da je “bila … atraktivna i odavala utisak slabog morala”. Dovoljno za visokomoralnog višestrukog silovatelja (broji mu se 12 sličnih napada na žene) da je pokuša silovati, a kad se ova usprotivi, onda je i efikasno i zauvijek smiriti. Možda i ne bi tako stravično prošla da mu nije, kaže visokomoralni vlasnik domovnice i još ponekog pasoša, potvrde o nekažnjavanju i radne dozvole, opsovala srpsku majku.
I tu smo na još jednoj točci ratnog nasljeđa od nedavno i patrijarhalnog svjetonazora oduvijek. Za “poštenog” Srbina (ili “poštenog” Hrvata ili nekog, neke treće domovine, sina) to je granica koju se ne prelazi. Domovina i majka, dvoje u jednom, i to je nešto čime nam peru mozak ne samo mantijaši s obiju strana, već to čine u tijesnoj suradnji s onima kojima su je već isprali, ako su je ikada i imali, onima na vlasti. Vraća to jezivi zadah rata, kad se silovalo ne žene već hrvatice/srpkinje/bošnjakinje, jer to je za junake – ratnike sa svih strana – važnije što su, koje nacije ili etniciteta, nego njihova ljudskost. On može jebati Hrvaticu/Srpkinju/Bošnjakinju, ali ona (neka od tih triju), čak i da je to stvarno rekla, nema pravo, kao što vidimo po cijenu života, jebati njegovu srpsku/hrvatsku/bošnjačku mater.
Isti oni čije sudstvo ima veliko razumijevanje za sve vrste nasilja nad ženama, pa u istom mediju u jednom danu možemo pročitati, jedan do drugoga, slijedeće naslove: “Vratili ih kućama: obiteljski nasilnici privedeni pa pušteni”, potom “Djed pijan baki slomio rebra, sudac ga pusti da se vrati kući”, “Užas u Splitu: Žena ga prijavila za nasilje pa joj smrskao lice”. Naravno, sudac/sutkinja je odlučio da ga se nakon prijave pusti kući.
Što je na poslijetku Paravinja? Da nam je država, vlast koja ju vodi, iole pristojna, da radi ono što bi trebala raditi i u što se kune, po svoj prilici u nekoj ustanovi zatvorenog tipa bio bi tretiran kao pacijent, to jest beznačajna egzistencija kakva je uvijek i bio. Nitko i ništa.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala www.zamirzine.net