Policija je u akciji kodnog naziva “Sparta”, 23. juna ove godine privela Anđelka Đokića (63), socijalnog radnika zaposlenog u banjalučkom Centru za socijalni rad, osumnjičenog za podvođenje maloljetnika. Anđelko Đokić osumnjičen da je vrbovao i seksualno iskorištavao dječake iz ugroženih porodica. Zajedno sa Đokićem privedeni su Banjalučani Igor Račić i Milivoje Golić, koji su takođe bili dio “mreže” seksualnog iskorištavanja maloljetnika.
Na početku ovog teksta treba postaviti pitanje kako je Anđelo Đokić, socijalni radnik koji je optužen za seksualno zlostavljanje djece, uopšte mogao raditi u Centru za socijalni rad, i to 15 godina, gdje je pod okriljem te institucije seksualno zlostavljao maloljetnike? Radio je sa ljudima koji su obučeni i školovani da primijete pedofile, da ih otkriju i od njih zaštite djecu, a niko od njegovih kolega, u 15. godina zajedničkog rada, nije to uradio. Znači li to da su svi oni koji su imali poslovni kontakt sa Đokićem nesposobni za posao kojim se bave? Ko je u tom slučaju zakazao?
Centar u kojem radi ili sistem koji podržava direktore koji ne znaju, ili ne žele da znaju, šta im se dešava u instituciji kojoj su na čelu i tako omogućavaju „iskusnim radnicima“ da na najpodmukliji način iskorištavaju svoje radno mjesto?
Napomenimo da je u prilogu RTRS-a (http://www.rtrs.tv/av/player.php?id=13766&x=1) istaknuto da za Đokića postoje indicije da je devedesetih godina u Sarajevu seksualno zlostavljao maloljetnike, pa ko mu je onda dozvolio i omogućio da 15 godina radi sa djecom u banjalučkom Centru za socijalni rad?
U pomenutoj emisiji, majka jednog štićenika Centra rekla je da nije stručnjak po tom pitanju, ali da je odmah primijetila da „sa Đokićem nešto nije u redu“ i zbog toga se borila da njeno dijete ne bude Đokićev štićenik.
Pitanja ovog tipa možemo postavljati u nedogled, međutim, možda je bolje da se malo osvrnemo oko sebe, jer ovaj slučaj nam potvrđuje da su pedofili koji vrebaju svoje žrtve najčešće sasvim dobro uklopljeni u društvu, bez namjere da ovim širimo paranoju. Pedofili mogu biti profesori, nastavnici, rođaci, socijalni radnici, komšije ili bilo ko drugi. Oni se služe psihološkim trikovima i ucjenama kako bi u svoje kandže uhvatili nemoćno dijete, a kad ga uhvate ne puštaju ga tako lako, pa nisu rjetki slučajevi da seksualna zlostavljanja djece traju godinama. Važno ih je na vrijeme prepoznati da bi im se onemogućilo da imaju bilo kakvu komunikaciju sa djecom i da se ne bi desilo da petnaest godina zlostavljaju djecu i za to još primaju platu iz budžeta.
Iz biografije Đokića vidi se da je godinama imao direktan kontakt sa djecom, koju je, kako se tek sad otkrilo, seksualno zlostavljao. Naime, Anđelko Đokić ujedno je i predsjednik Skupštine Udruženja stručnih radnika socijalne djelatnosti u RS. On je, osim jedne od najviših funkcija u oblasti socijalnog rada u RS, u ranijem periodu u izjavama za medije govorio o zlostavljanju djece i maloljetnika i bio je član mobilnog tima za pomoć žrtvama nasilja. U svom dugogodišnjem radu obavljao je razne poslove u vezi sa socijalnom zaštitom i ostvarivao kontakte sa socijalno ugroženim porodicama.
Đokić je osumnjičen da je vrbovao i seksualno iskorištavao dječake iz ugroženih porodica, a potom ih podvodio poznanicima.
Policija je u pretresu Golićeve, Račićeve i Đokićeve kuće, vikendica i radnog mjesta, zaplijenila kompromitujući materijal, među kojem su pronađeni snimci zlostavljanja na telefonu.
Nada Grahovac, ombudsman za djecu Republike Srpske, rekla je da je svakim oblikom nasilja nad djecom, ne samo povrijeđeno već i ozbiljno ugroženo njihovo osnovno pravo, pravo na život i odrastanje.
„Seksualno zlostavljanje i iskorištavanje djece je najgori oblik demonstracije moći, najgori i najteži oblik zlostavljanja djeteta, jer počinioci upravo koriste svoju moć i svoj autoritet po bilo kom osnovu da iskoriste djecu za svoje seksualne potrebe. U preko 70% slučajeva seksualnog zlostavljanja djece počinioci su ljudi iz porodice djeteta, a samo mali procenat su djeci nepoznati počinioci i oni se najbrže i prijave i procesuiraju“, rekla je Grahovac za portal BUKA.
Ona je objasnila da djecu moramo naučiti kako prepoznati neprihvatljiva ponašanja koja dolaze od bilo koga, kako reći ne, kome se i kako povjeriti. Pri tome je važno da svaku njihovu izjavu ozbiljno shvatimo i da je provjerimo, da reakcija nadležnih bude brza i efikasna, da sankcija bude adekvatna i da se djetetu i njegovoj porodici pruži odgovarajuća psiho socijalna podrška.
„Počinioci ovih djela su prisutni u svim sredinama, i roditelji i djeca moraju znati da se to ne dešava u mračnim ulicama velikih gradova, uz primjenu fizičke sile, sa kapuljačom na glavi. Najčešće se dešava u kući djeteta ili počinioca, od ljudi za koje niko i nikada ne bi rekao da bi to učinili. Koliko god bilo strašno saznanje da je dijete zlostavljao, na primjer, deda, gore od toga je samo ako šutimo, ako ne prijavimo. Time dajemo za pravo počiniocu, puštamo ga da i dalje radi to što radi i djecu i dalje izlažemo patnjama i poniženjima sa kojima se ne znaju i ne mogu da se nose“, napomenula je ona.
Ombudsman za djecu Republike Srpske dalje objašnjava da bi se svako od nas trebao zapitati da li bi prijavio sumnjiv odnos dede prema njihovim unukama ili očuha prema kćerkama i kaže da je problem što u to ne vjerujemo dok se ne prijavi, a i kad se prijavi ostaje sumnja da li je to baš tako, a počinioci to znaju i upravo računaju s tim.
Kod zapošljavanja ljudi koji rade sa djecom mora se voditi računa ne samo o stručnoj spremi koja se podrazumijeva, već i o onim ljudskim vrijednostima koje ga čine podobnim za rad sa djecom. Pri tome je posebno pitanje i nadzora nad njihovim radom, čime se mora osigurati da svako ponašanje protivno profesionalnim standardima i najboljem interesu djeteta na vrijeme bude i prepoznato i eliminisano. Da se o ovome vodilo računa možda se zlostavljač iz Centra za socijalni rad mogao spriječiti.
Aleksandra Kukoljac, koordinator programa dječijih prava u centru “Zdravo da ste” rekla je za BUKU da treba postojati selekcija pri zapošljavanju profesionalaca i volontera koji će raditi sa djecom.
„Zaštita djece od nasilja mora biti, na prvom mjestu, opšti društveni cilj, a ne tema o kojoj se govori samo kada se dešavaju slučajevi zlostavljanja i zloupotrebe djece. Djeca, u našoj društvenoj situaciji, nisu visoko na ljestvici prioriteta, ako se uopšte na njoj i nalaze, osim u slučajevima kada je potrebno zadobiti simpatije javnosti. Mi već dugi niz godina radimo na istraživanju ovog problema i pronalaženju načina da se on stavi pod kontrolu. Često smo se suočavali sa reakcijama da je to nešto što se dešava ‘negdje drugdje’ i ‘nekom drugom’, čak i od samih profesioalaca koji bi po prirodi posla morali biti zainteresovani za ovaj problem. Ovo je posljedica zatvaranja očiju pred stvarnošću, koja na žalost ne pomaže da problemi nestanu. Oni, naprotiv, samo rastu ako se tako (ne)tretiraju“, istakla je ona.
U obrazovnom sistemu i kroz socijalizaciju važno je obrazovati djecu i precizno ih naučiti šta se smije, a šta ne smije raditi sa njima, šta je nasilje uopšte. Čitav društveni sistem bi morao da šalje jedinstvenu poruku da se nasilje i zloupotreba djeca ne tolerišu, a kazne za zlostavljače povećati do maksimuma.
„Koliko je ta poruka jaka u našem društvu vidi se iz toga da se nasilnicima najčešće dodjeljuju najblaže kazne, da ljudi ne prijavljuju slučajeve nasilja nad djecom, čak i kada su mu svjedoci, da je ‘nemiješanje u tuđe stvari’ preovladavajući princip, nažalost, čak i među profesionalcima“, napomenula je Aleksandra Kukoljac.
Direktorica Centra za socijalni rad u Banjaluci, Borka Vukajlović, izjavila je za medije da je upravo Centar optužio Đokića, ali se ne osvrće na činjenicu da se ipak predugo čekalo na tu prijavu i da niko od njenih radnika nije prepoznao monstruma pored sebe.
Prema njenim riječima, čekala se zvanična prijava protiv Anđelka Đokića. A šta je sa glasinama i pretpostavkama koje su postojale, što nam je posvjedočila majka dječaka koju smo spomenuli na početku teksta, a koje niko nije provjeravao?
“Ukoliko se dokaže da je naš radnik kriv i da je zaista bio umiješan u iskorištavanje i zlostavljanje štićenika, onda ću ja kao čovjek biti sretna i zadovoljna što sam učestvovala u rasvjetljavanju toga”, izjavila je direktorica banjalučkog Centra za socijalni rad povodom hapšenja Anđelka Đokića.
Mi se i dalje pitamo šta su zaposleni u Centru za socijalni rad radili petnaest godina, a i Ministar za porodicu, omladinu i sport, Nada Tešanović, izražava zaprepaštenost jer „ne može da vjeruje da neko toliko godina radi, a da baš niko nije primijetio šta se dešava“.
A da li će direktorica Centra za socijalni rad i dalje biti sretna i zadovoljna kad sud utvrdi zlostavljanje djece tokom 15 godina, kad se možda i utvdi broj djece koje je ovaj manijak zlostavljao?
U najmanju ruku, moralno bi bilo da Borka Vukajlović podnese ostavku, jer su se pod njenim okriljem dešavale monstruozne stvari, koje ona nije na vrijeme zaustavila, a njena lična “sreća” u svemu ovom je najnebitnija.
Podsjetimo da je direktorica centra za socijalni rad u Banjaluci Borka Vukajlović 2008. godine optužena da je zaposlila sina, prijatelja, brata od tetke te njegovu snahu. Brata od tetke je zaposlila kao vozača, potom njegovu snahu, a tek na kraju sina i njegovog najboljeg prijatelja, koji kao profesor geografije radi s maloljetnim prestupnicima, prijavio je jedan anonimni građanin. Direktorica je priznala da su dotične osobe zaposlene u centru, ali je istakla da su svi oni kvalificirani za posao koji obavljaju.
Pomoćnik Ministra zdravlja i socijalne zaštite RS Milan Latinović povodom ovog slučaja je rekao da Ministarstvo ima svoju ulogu u nadzoru nad radom centara za socijalni rad i da će uraditi svoj dio posla.
”Ovaj šokantni slučaj pokazuje u kako složenom društvu živimo, ali i da institucije nisu u stanju da se same izbore sa problemima i odgovore na sve izazove koji se pred njima pojavljuju. Svakako da ćemo ispitati da li su u radu banjalučkog CSR učinjeni propusti koji su doveli do ovog šokantnog slučaja”, rekao je Latinović.
Na ruku pedofilima idu i besramno male kazne za njihova zlodjela i nejasno definisani zakoni. Naime, definicija djeteta kod nas nije usklađena sa Konvencijom o pravima djeteta, iako bi morala biti. Naime, prema Konvenciji, dijete je osoba uzrasta do 18 godina, a u nekim našim zakonima do 14 godina, a odredbe o mlađim i starijim maloljetnicima se različito interpretiraju u različitim zakonima.
I na kraju treba jasno istaći da je svako zatvaranje očiju u slučajevima pedofilije direktno saučesništvo u istoj, jer se nemoćna i nevina djeca ne mogu sama odbraniti od opakih odraslih perverznjaka. Odrasli bi trebalo da ih štite i čuvaju od „bolesnih umova“.