Početkom juna, u beogradskom Domu omladine, održana je retrospektiva filmova jednog od najznačajnijih jugoslovenskih i hrvatskih režisera, Rajka Grlića. Grlićevi filmovi – citiram američku filmsku kritičarku, Ruth Bradley – uglavnom govore „o ljubavi, seksu, revoluciji, ratu i drugim logičnim stvarima“.
„Moji filmovi“ – kaže za Portal Analitika Rajko Grlić, „naprosto govore o živim ljudima.“ Nekadašnji „šezdesetosmaš“ i reditelj kultnih filmova – Samo jednom se ljubi, U raljama života, Čaruga, Za sreću je potrebno troje, Karaula – povodom prošlogodišnje premijere svog filma, Neka ostane među nama, rekao je kako se, nakon toliko godina, ipak vratio na mjesto sa koga je počeo da priča svoje filmske priče: „na ulice, u stanove i u krevete Zagreba“.
„Sve što čovjek danas može da mijenja je – partner u krevetu“, objašnjava Rajko Grlić. „To je jedina vrsta pobune koja nam je preostala“. Otvarajući beogradsku retrospektivu, Grlić je podsjetio da je prošlo tačno trideset godina otkako je prvi put, u ondašnjoj Jugoslaviji, prikazan film Samo jednom se ljubi, sa nezaboravnim Predragom Mikijem Manojlovićem i Vladicom Milosavljević. I čuvenom pjesmom Iva Robića.
Trideset godina! Starimo! Razgovor sa Rajkom Grlićem vođen je jednog vrelog junskog jutra u bašti možda ne najljepšeg, ali sigurno najotmenijeg beogradskog hotela, koji se, uprkos godinama i sveopštoj propasti, još uvijek dobro drži. U tom Hotelu Mažestik je, kažu, nekada odsijedao i veliki hrvatski i jugoslovenski pisac, Miroslav Krleža. „Nažalost, već sam toliko star“ – kaže Rajko Grlić, „pa vam mogu reći kako sam u Mažestik dolazio i u vrijeme kada se ovdje mogao vidjeti Miroslav Krleža“.
Upoznali ste Miroslava Krležu?
Jesam. Ljuba Tadić, Mladen Budišćak i ja jednom smo sa Krležom razgovarali duže od pet sati. Htjeli smo da od njegove drame, Na rubu pameti, napravimo igrani film. Iako to nije realizirano, susret sa Krležom je bio nezaboravan. Pričao nam je dramu koju nije napisao, a koja se događa na Petrovaradinu, poslednje noći Austrougarske monarhije; i pričao ju je, takorekuć, u omjeru 1:1; zato je toliko trajalo. „Bože“ – pomislio sam, „da li je moguće da ovaj čovjek bolje priča nego što piše?!“
Miroslav Krleža vas je primio u svojoj kući – „Gvozd“ 23?
Ne, nismo bili u kući; primio nas je u Leksikografskom zavodu, na Zrinjevcu.
Kako je moguće, šta mislite, da je jedan tako grandiozan pisac danas gotovo zaboravljen?
Krležu u Hrvatskoj po katkad i spomenu – izdaju mu knjige, razgovore, igraju predstave… Ali, moram reći: ne pretjeruju. Krleža je bio pisac lijeve provinijencije, a hrvatska vlast je desne; Krleža nije bio nacionalni bubnjar, a, kao što vidite, ovo je vrijeme nacionalnih bubnjara. U toj sveopćoj galami i jednodimenzionalnom zvuku, netko tko je imao tako drugačij, individualni zvuk nije se ni mogao previše čuti. Ali, nemojte brinuti: Krležino vrijeme će se vratiti; njegova esejistika, Dnevnici, drame, balade – to ostaje kao kulturni temelji i euforije koje uglavnom donose površne i glasne stvari, Krležu nikada ne mogu nadglasati… Fino je da ste ga se sjetili.
Jeste, ali – hajdemo malo o vama…
Ako baš mora…
Prošlo je trideset godina otkako ste napravili Samo jednom se ljubi; kako vam taj film danas izgleda?
Iskreno, nisam prisustvovao projekciji; odmah nakon najave i svečanog otvorenja, izašao sam iz sale… Znate, uglavnom izbjegavam da gledam vlastite filmove.
Zašto?
Pored toga što su kopije vjerojatno očajne, svoje filmove sam izbjegavao gledati i zato što sam se plašio da bi ih u tom slučaju prestao praviti. Ali, to ne dolazi iz straha da bih u njima mogao uočiti greške; naprosto, ne želim se hraniti vlastitom poviješću.
I, kada ste poslednji put gledali Samo jednom se ljubi?
Prije možda trideset godina, kada sam taj film, zbog koga sam kasnije imao izvjesnih problema, i napravio.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala www.e-novine.com