Te šake bile su podignute ka nebu u položaju ,,hajl Hitler”. Tih nekoliko hiljada šaka imale su i svoja usta iz kojih je, pored standardne dobrodošlice ,,ubij, ubij pedera”, izlazilo i ,,ciganske pičke”, te ,,mrš u Srbiju”.
E, sad, tragikomično je što je identičan ovakav skup prije tačno osam mjeseci održan u Beogradu. I sve je bilo identično, osim što su LGBT populaciju napadali srpski desničari. I psovke su bile istovjetne, osim posljednje poruke, gdje su se homoseksualci ,,slali u Hrvatsku”. Najbolje bi bilo, po svemu sudeći, ovu populaciju smjestiti u Bosnu i Hercegovinu, ona je taman na pola puta između ove dvije ,,prosvijetljene države”.
Kako je sve isto, nudim vam isti tekst, koji je napisan prije osam mjeseci, sa malim izmjenama. Tekst se tada zvao “Nije srpski peder biti”!
Da li je homoseksualnost bolest?
Američki eksperti, na čelu sa dr. Evelyn Hooker, NISU našli nikakve razlike u stepenu psihološkog prilagođavanja, odnosno psihološkog zdravlja između homoseksualnih i heteroseksualnih muškaraca, što znači da su HOMOSEKSUALCI PSIHOLOŠKI NORMALNI BAŠ KAO I HETEROSEKSUALCI.
Nakon ovog, proveden je cijeli niz drugih naučnih istraživanja koji su potvrdili rezultate i doveli do odluke Američkog psihijatrijskog društva da 1973. godine IZBACI homoseksualnost iz dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM).
1975. godine Američko psihološko društvo javno je podržalo ovaj potez navodeći da: “homoseksualnost sama po sebi ne podrazumijeva oštećenja u sposobnostima promišljanja, pouzdanosti ili opštim socijalnim ili stručnim sposobnostima.”
Američko psihološko društvo smatra da bi upravo stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja trebali odigrati najvažniju ulogu u uklanjanju stigme duševne bolesti koja je dugo bila povezana sa homoseksualnom orijentacijom.
Dakle, homoseksualnost NIJE, zvanično, nezvanično, poluzvanično, naučno, biološki, kako god, bolest!
Zbog čega javno manifestovanje homoseksualnosti?
Tog 27. juna 1969. godine, njujorški homoseksualci i lezbejke masovno su se suprotstavili policijskoj i društvenoj represiji. Tog dana, ovi zdravi ljudi, zvanično su izašli pred ostatak svijeta i objavili mu da postoje, da nisu gubavi niti zarazni, da ne ujedaju i da uživaju sva prava kao i bilo koji drugi član zajednice.
Od tada pa do danas, mnogo se šta promijenilo. Napredni i razvijeni dio svijeta prihvatio je homoseksualce kao ravnopravne, normalne članove društvene zajednice, pa su, shodno tome, povorke ponosa pretvorene u festivale i ulične performanse, na kojima su svi dobrodošli, od roditelja sa djecom, do penzionera. Parade homoseksualaca, lezbejki, transvestita i ostalih defilovale su ovih godina u brojnim svjetskim prestonicama. Gradonačelnici Pariza i Berlina, obojica homoseksualci, uz prisustvo javnih ličnosti, predvodili su milionsku povorku razigranih neheteroseksualaca.To je već stvar zabave.
I ne samo zabave. Naime, po istraživanjima koja su obuhvatila preko pedesetak svjetskih metropola, mladi heteroseksualni parovi sa djecom biraju izrazito homoseksualne sredine za svoj život. Razlog: veća sigurnost, povjerenje i odsustvo agresivnosti u kojima će njihova djeca odrastati. Nije ni čudo da je San Francisko jedan od najpoželjnijih gradova za život mlade heteroseksualne zajednice. Ova prestonica homoseksualaca je na neki način ,,kultivisala“ socijalno okruženje i preobratila ga u društveno poželjno.
U represivnim režimima, u državama nastalim raspadom Jugoslavije i SSSR, te u totalitarnim islamskim sistemima, homoseksualnost se tretira u lepezi od blago devijantne pojave, do pošasti za koju je smrt jedini lijek. Recipročno tome, manjinske seksualne grupe se i bune. Preciznije, parade ponosa su poluilegalni-samovoljni, sve-na-svoju-odgovornost skupovi. Rezervisani, na žalost, za najhrabrije, a koji unaprijed znaju da će biti meta klerofašističke mladeži sklone univerzalnoj ksenofobiji.
Dakle, ako ste normalni, zdravi i pravi, udružujete se i ni na koji način ne ugrožavate pravo drugoga, a diskriminisani ste, logično je da ćete u najmanju ruku organizovati skupove DA VAS PRIMIJETE I PRIHVATE ZA POČETAK!
Izvori i razlozi mržnje, mišljenje psihologa
A, šta o širokom aspektu homoseksualizma kaže struka, pitali smo profesora razvojne psihologije sa Banjalučkog univerziteta Srđana Dušanića.
Za naš portal, on je sa stručnog aspekta pojasnio odnos prema osobama homoseksualne orijentacije:
Istorijat?
,,Homoseksualnost, kao jedna od seksualnih orijentacija, definiše se kao emocionalna, seksualna, fizička, romantična, duhovna sklonost i privlačnost prema osobama istog pola. Homoseksualnost postoji od kad je svijeta i vijeka. Još u 15. vj. prije Hrista tadašnja egipatska kraljica Hatšepsut preferirala je žene. Kroz istoriju je bio različit odnos prema ovoj pojavi, u nekim periodima, odnos je bio tolerantan, u nekim ne. Tako, u antičkoj Grčkoj i Rimu homoseksualnost se tolerisala, pa čak u određenoj mjeri i podsticala. Tek su ideolozi hrišćanstva u 4. vijeku istopolne veze okarakterisali kao nemoralne i grešne. Tokom srednjeg Rijeka, postojale su snažne predrasude i diskriminacija svih manjina, pa tako i homoseksualaca. Od 70-ih godina prošlog Rijeka, Američko psihijatrijsko društvo uklanja homoseksualnost s liste mentalnih bolesti.
Kako se objašnjava homoseksualnost?
Postoje različite psihološke, biološke i sociološke teorije koje pokušavaju odgonetnuti uzroke homoseksualnosti. Sigmund Freud je vjerovao kako je uzrok homoseksualnosti u ranim fazama života, odnosno u traumatskim događajima u djetinjstvu i po njemu homoseksualac je fiksiran u nezreloj fazi razvoja. Po nekim biološkim teorijama, uzrok mogu biti određeni homoseksualni geni, prenatalni faktori (razvoj hipotalamusa u periodu 2-5 mjeseca fetalnog razvoja), organizacije mozga, hormonalna ravnoteža (nivo testosterona). Po ‘’teorijama učenja’’ nagrade i kazne iz okruženja su te koje usmjeravaju i determinišu ljudsku seksualnost. Interakcionistička teorija naglašava važnost okruženja u periodu seksualnog razvoja. Homoseksualnost se razvija ako pojedincima rano sazri seksualni nagon dok još najviše vremena provode u istospolnim vršnjačkim grupama, tako da se i seksualnost usmjerava na članove istog pola s kojima se provodi vrijeme. Rezultanta svih ovih teorija i razmišljanja je da je homoseksualnost vjerovatno kompleksna mješavina različitih bioloških i društvenih uticaja.
Kakav je odnos prema homoseksualnim osobama?
“Kao što reče jedan moj profesor, ‘”veoma je važno u svemu naći pravu mjeru’’. Postoje određene pojave i fenomeni koje izazivaju mnogo diskusije i kojima se ne može jednostavno pristupiti nijednim zakonom ili pravilnikom. Tu spadaju razne dileme oko abortusa, eutanazije, lakih droga, prostitucije, homoseksualnosti itd. Teško ih je potpuno zabraniti ili iskorijeniti, ali svakako da njihova neumjerena raspostranjenost/korištenje može imati štetnih posljedica. Ove pojave se ne mogu posmatrati po principu crno-bijelo i ne može se tako lako ”odrezati” pravi pristup. Naći mjeru u svemu tome, po meni je i odraz ljudske mudrosti. Budući da je mudrosti malo, zato i imamo velike turbulencije oko ovih pitanja.
Kada je homoseksualnost u pitanju, stavovi variraju od totalne mržnje i neprijateljstva prema homoseksualcima, do neumjerene promocije. Baš na ovom pitanju se vidi koliko nismo u stanju da nađemo tu ”pravu mjeru”. Mislim da je prava mjera da razumijemo da se ljudi kako generalno, tako i seksualno, razlikuju i da ima onih koji imaju drugačijih homoseksualnih sklonosti, te da oni ne mogu a vjerovatno i neće da se promijene, pa da ih kao takve i prihvatimo. Stvari su jednostavno takve kakve jesu i bilo bi dobro kada ne bismo pravili veliku halabuku oko nečijih seksualnih orijentacija. Živi i pusti druge da žive. Međutim, čini mi se da i gay pokreti pretjeruju i dolijevaju ulje na vatru. Njihove razne kampanje vjerovatno imaju za cilj senzitizaciju javnosti u pravcu smanjenja stigme i predrasuda prema homoseksualcima, ali mislim da se u tom smjeru otišlo predaleko, da to nije pravi način i da su brojne aktivnosti kontraproduktivne. Npr. mislim da javne gay parade izazivaju još veće neprihvatanje i gnjev, to jednostavno nije način za mijenjanje predrasuda. Po definiciji, predrasude mogu da se smanjuju kroz kontakt sa objektom predrasuda, ali taj kontakt treba da ima prijatnu konotaciju da bi doveo do pozitivnog rezultata, što ovdje nije slučaj. Dakle, to nije pravi metod! “
Kako objasniti toliku mržnju, neprijateljstvo i nasilje prema homoseksualnim osobama?
Ljudi su generalno skloni da ne podnose i zaziru od različitosti. Što je neka različitost rjeđe prisutna, prema njoj postoji i veće nepovjerenje i distanca koja može da preraste u diskriminaciju i otvoreno neprijateljstvo. Kada je u pitanju homoseksulanost, negativnom stavu doprinose i tradicionalna, religijska i kulturalna uvjerenja u društvu da se radi o štetnoj, bolesnoj pa i opasnoj pojavi. Prethodna misao nas dovodi i do društva kao značajnog faktora. Što je društvo zatvorenije (”u toru”) i tradicionalnije, veća je netolerancija prema određenim različitostima. Ako se na to doda siromaštvo u društvu, predrasude su još veće jer je poznato da je kriza i frustracija ”gnojivo” za rast predrasuda! Lakše nam je druge optužiti za neki problem i na njima se iskaliti, nego li suočiti se sa sobom! Sve ove okolnosti doprinose neprijateljstvu prema raznim manjinskim grupama, a tu spadaju i homoseksualci. Jedno od objašnjenja je vezano za samopoštovanje i psihologiju grupe. Ljudi imaju sklonost da prave podjele na neke sopstvene i tuđe grupe, na podjele ”mi i oni”. Kriteriji za identifikaciju su različite karakteristike kao što su pol, nacija, država, seksualna orijentacija, sportski klub itd. Uporedo s tim, imamo potrebu da veličamo grupe kojima pripadamo a nipodaštavamo one druge (psihološki mehanizam koji stoji iza veličanja sopstvene grupe je podizanje samopoštovanja). Kroz netoleranciju prema drugima praktičn dokazujemo i ”ovjeravamo” sopstveni identitet, pred svojim okruženjem, ali i pred sobom. Ovo je posebno izraženo ako je vaša grupa izrazito mnogobrojnija i dominantnija, a to je upravo slučaj sa heteroseksualnim i homoseksualnim. Homoseksualni pojedinci i grupe su idealna i laka meta za iskaljivanje ličnih i grupnih frustracija te demonstraciju moći i muškosti (vjerovatno upitne).
Kad već spomenuh ”upitnu muškost”, neki psiholozi su smatrali da oni koji maltretiraju homoseksualne se na taj način nesvjesno brane od latentne homoseksualnosti koja postoji u njima! Zgodna misao, pa da se i ”bulleri” malo preispitaju!
,,Postoje i neke karakteristike ličnosti koje doprinose homofobiji. To su obično ljudi koji su manje informisani i obrazovani, imaju suženu komunikaciju sa širim okruženjem, politička orijentacija im je konzervativna, često su religiozni. Ovaj tip predrasuda je uglavnom izraženiji kod muškog pola. Obično nemaju poznanstava sa homoseksualnim osobama, imaju tradicionalne stavove prema polnim ulogama, agresivniji su i gnjevniji” . Što se tiče nekih ekstremnih ponašanja i nasilja prema homoseksualcima, važan faktor i odrednica je socijalna kontrola, tj. reakcija institucija vlasti. Ukoliko policija, sudstvo, politika implicitno aminuju takva ponašanja, logično je da će takvih slučajeva nasilja biti još više. “
Kako rješavati probleme netolerancije i predrasuda?
Ne postoji čarobni instant recept za smanjenje netolerancije i predrasuda prema bilo kome pa tako i prema homoseksualcima. Ajnštajn je navodno jednom rekao:”Prije ću razbiti atom, nego predrasudu”. Predrasude se ne mogu suzbijati vještački, brzo ,na silu, to onda obično dovede do ”bumerang efekta”. Direktni kontakti sa predmetom predrasuda su korisni ako imaju pozitivan i prijatan ishod. Npr. mnogi muškarci imaju zabludu da homoseksualac samo čeka da okrenu leđa pa da im se ”konektuje”! Vjerovatno da bi poznanstvo sa nekim ko je ”homo” razbilo takva nerazumna uvjerenja. Takođe, potrebno je stvoriti zakonski okvir u društvu koji će onemogućiti diskriminaciju bilo koga. To se odnosi i na javni govor u medijima kao i na procesuiranje nasilja nad bilo kojom diskriminisanom grupom. Važna stvar je i socijalizacija u porodici, gdje se predrasude uglavnom i stiču. Roditelji mogu pozitivno uticati, ali pitanje je koliko je to kod nas realno jer su i oni puni predrasuda. Najbolji recept bi bio kada bi mladi naraštaji generalno odrastali u okruženju (porodica, škola, mediji) koje spontano i nenapadno promoviše otvorenost prema različitostima kao što su nacija, pol, godine, materijalni status, pa i seksualna orijentacija. Ljudi mogu da imaju različita shvatanja prema ovoj pojavi, neki misle da je homoseksualnost bolest, neki ne i niko ih ne sprečava u njihovim stavovima. Međutim, ono što je važno je da ljudi shvate da nemaju pravo na nasilje zato što je neko drugačiji! Dakle, misli šta hoćeš, ali pusti druge da žive jer imaju pravo na to!
Šta oni ima da paradiraju, ja sam hetero, pa ne paradiram!
Ovakva rečenica, bezbroj puta pomenuta, je besmislena. Svako, ali svako, računajući i heteroseksualce, ukoliko svoj skup prijavi policiji, i ocjeni se da on ne predstavlja bezbjednosni rizik, može da paradira. Svi ostali, ili su zabranjene terorističke organizacije ili nešto treće, meni nepoznato.
Čudno je kako ljudima bjesomučno trubljene automobilskih sirena, pucnjava, jurnjava kolima u pijanom stanju, tuče i prijetnje, razbijanja i ostali kolorit koji prati jednu prosječnu srpsku svadbu ne smeta, kad u makar desetak tačaka remeti osnovni kućni red kome teži svaki ,,uzoran” građanin.
Upravo zbog toga, vrijedi ponoviti onu prastaru parolu – Živi i pusti druge da žive.
A ukoliko su vam ti drugi strani i nepoznati, prilika je da ih upoznate. Danas bar postoji bezbroj medija za realizaciju takvog nauma. Strah od nepoznatog je jedan od osnovnih pokretača nasilja, a demistifikacija je, valjda, jedna od civilizacijskih tekovina. Geografski pripadamo zapadnom duhovnom civilizacijskom krugu. Vrijeme je i da se počnemo ponašati tako.