Taj izvanredno moćan pravni instrument kod nas još uvijek funkcionira kao neraspakiran uređaj: uglavnom zauzima mjesto u skučenom stanu, i ponekad ‘zaprijetimo’ da ćemo ga zaista staviti u promet.
Hrvatska je usvojila Arhušku konvenciju 2006. godine, i obvezala se da će građanima omogućiti učinkovit skup prava iz područja upravljanja okolišem: da budu obaviješteni o svim zbivanjima vezanim za okoliš, da suodlučuju u upravljanju okolišem na svim razinama vlasti, te da mogu lako sudski kompenzirati ta prava u slučaju da ona zahire u praksi. Pri tome, zakonska određenja su vrlo široka i poticajna za najširu javnost: okolišne informacije su, uz neke restrikcije, svi podaci koji se nalaze kod tijela bilo koje razine javne vlasti, a sudionik u javnosti je svatko tko se osjeća takvim.
Statistike zahtjeva koje građani podnose za ostvarivanje prava na pristup informacijama pokazuju postupan blagi rast iz godine u godinu. Posljednje izviješće, za 2009. godinu, govori da je ukupno zaprimljeno 3173 zahtjeva od kojih je prihvaćeno 2867 njih, a odbijeno 185. Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva zaprimilo je 40 posto od svih 705 zahtjeva upućeni ministarstvima, gradovi su zaprimili 357 zahtjeva, općine 310, Vrhovni sud Republike Hrvatske 349, itd. Što mogu značiti ove brojke teško je reći osim činjenice da su se podaci iz njih trebali naći dostupni na mrežnim stranicama pravnih subjekata a nisu. Puno važniji problem Dušica Radojčić iz Zelene Istre vidi u praksi da se ti odgovori ‘često koriste da bi se izbjegli odgovori’. Više pitanja se spoji u jedan odgovor od kojih ni jedan nije potpun. Pored toga, visoki stupanj rješivosti, koji stvara dojam funkcioniranja sustava, dobiva bitno drukčiju sliku kad se uživo razgovara s predstavnicima javnosti i udruga.
Novinari se žale da su vladine institucije zatvorene za davanje informacije, reagiraju sporo i daju priopćenja puna teško razumljivih formulacija. U jednoj anketi nedavno objavljenoj u Novinaru, glasilu Hrvatskog novinarskog društva, na pitanje okolišnim novinarima kako najčešće dolaze do informacija, ni jedan od devetorice nije spomenuo nadležno Ministarstvo, nego uglavnom nevladine organizacije i internet. Potpisniku ovog teksta nedavno je predsjednica jednog povjerenstva nakon molbe za pomoć odbrusila: ‘Sve ste dobili, tko vam je kriv kad ne razumijete!’. Vladine organizacije i glasnogovornici spori su i uglavnom po tjedan dana razmišljaju kako ništa ne reći u par rečenica, bio je jedan od odgovora na anketu.
Najgora iskustva s uredom Vladimira Drobnjaka – glavnog pregovarača s EU
Na debati koju je organizirao Gong uoči spomenute konferencije, kolegica s Nove tv Danka Derifaj kazala je da dugo nije uspjela dobiti živu izjavu predstavnika Ministarstva, što je uvjet televizijskog izvještavanja, nego samo nezanimljiva priopćenja. Naravno, bilo bi pogrešno kritizirati glasnogovornike ili samo njih, jer oni rade što im šefovi kažu. Dovoljno se sjetiti slučaja kad je jedna ministrica smijenila svoju glasnogovornicu nakon što ju je javnosti ismijala zbog pretjerane upotrebe fotoshopa za vlastiti portret. Ocjene anketiranih novinara znaju biti čak i neugodne, poput one da su tijela nadležna za provođenje Arhuške konvencije zadnje mjesto na kojem treba tražiti informacije o okolišu. ‘Najgora iskustva imam s Uredom glavnog pregovarača u vezi s informacijama o poglavlju Okoliš te s Ministarstvom zaštite okoliša i prostornog uređenja. Smatram, također, da Vladini uredi redovito krše Arhušku konvenciju’, bio je jedan od nedvosmislenih odgovora u anketi.
Usporedo s kritikama novinara, nevladine udruge se žale da im nadležne vlasti otežavaju pa čak i oduzimaju pravo sudjelovanja u donošenju okolišnih odluka. U poznatom pismu 52 udruge bivša ministrica Marina Matulović Dropulić je izrijekom optužena za slabljenje instrumenata zaštite okoliša poput procjene utjecaja na okoliš, koja je svedena na zadovoljavanje zakonske forme u kojoj ciljevi zaštite okoliša nemaju nikakvu šansu pred investicijskim apetitima. Pod njezinim vodstvom ishodili su se mnogi po okoliš štetni projekti, bez istinske procjene utjecaja i učinkovitih mjera zaštite okoliša, te bez uvažavanja primjedbi lokalnog stanovništva, kaže udruge u pismu.
Ima slučajeva da su u savjetodavnim stručnim povjerenstvima takvih studija razriješeni članovi koji su postupali stručno i moralno, a na njihovo mjesto imenovani podobni. Primjerice, takvu je sudbinu doživio predsjednik povjerenstva za ocjenu studije utjecaja na okoliš koji je odbijao apartmanizaciju pod krinkom golfa u projektu Brkač kod Motovuna. Također, Ministarstvo je odobrilo HEP-u projekt HE Lešće na temelju studije utjecaja na okoliš iz 1986. godine tj. studije koja je starija od Republike Hrvatske, unatoč prosvjedima udruga. Javnost se našla u sličnoj poziciji i u drugim energetskim, infrastrukturnim, industrijskim i projektima za izgradnju odlagališta poput Omble, Rockwoola, Lećevice, itd. Čak štoviše, udruge se žale da je Ministarstvo poduzelo mjere zastrašivanja nevladine scene kako bi suzbilo zaštitu okoliša. Ovakvih primjedbi teško je naći u službenim izviješćima o provođenju Arhuške konvencije.
Nadležno Ministarstvo zadnjih tjedana signalizira da je promijenilo odnos prema javnosti. Na njegovo čelo je došao Branko Bačić. On je doveo državnu tajnicu Niku Sudarević, koja je na nedavnoj Gongovoj debati o Arhuškoj konvenciji ohrabrila novinare na suradnju, i kazala da im je Ministarstvo otvoreno do kasno navečer. Na primjedbe koje su se odnosile na projekte starije od njezina dolaska u Ministarstvo, državna tajnica Sudarević je pozivala da se okrenemo budućnosti.
Među novinarima je, međutim, ovaj pristup shvaćen kao vatrogasna upotreba instrumenata odnosa s javnošću, umjesto stvarne promjene politike. Ne samo što je državna tajnica dosadašnju karijeru ostvarila kao voditeljica odjela za prostorno uređenje Grada Dubrovnika, a potom Županije dubrovačko-neretvanske – koje područje je danas pritisnuto višestrukim okolišnim problemima: Omblom i degradacijom zaštićenog krajobraza Rijeke dubrovačke, okupacijom Srđa za golferske projekte, amaterskim nasrtajima na prirodu pokušajima gradnje županijskog odlagališta i drugima – nego Ministarstvo koje je odgovorno za koordinaciju aktivnosti na Arhuškoj konvenciji (focal point) i dalje promiče protuzakonit odnos u nekim od tih projekata.
Naime, nakon debate u Gongu i svečanog obećanja državne tajnice, u sjedištu Ministarstva je održana sjednica Povjerenstva za studiju utjecaja na okoliš županijskog centra za otpad Lučino razdoblje, koja nije očekivano zaključena donošenjem ocjene studije, nego je odlučivanje prepušteno vrhu Ministarstva. To se dogodilo ne samo unatoč činjenici da je na obje sjednice Povjerenstva predstavnik Hrvatskih voda odbio dati suglasnost na studiju, jer se lokacija nalazi u trećoj sanitarnoj zoni u kojoj su navedeni zahvati nedopustivi. To se dogodilo unatoč činjenici da studija utjecaja nije smjela ući u javnu raspravu jer je puna manjkavosti i falsifikata. Tijekom same rasprave su zanemareni i odbačeni brojni stručni prijedlozi, kao i ocjene širokog kruga sudionika: od lokalnog stanovništva koje zna kako Dubrovačko primorje diše, do dvije nacionalne akademije znanosti i umjetnosti, hrvatske i bosansko-hercegovačke, koje su na vrhu ‘znanstvene’ piramide. Stoga je inicijativa udruga Pravo na zavičaj zaključila da Povjerenstvo Ministarstvu služi kao paravan za izigravanje postupka: bavi se manje važnim tehničkim i tehnološkim pitanjima, kako bi se zanemarilo ključno pitanje opasnosti odlagališta smeća za podzemne vode, opskrbu Slanoga i rezervat prirode Malostonski zaljev.
Za to je vrijeme najviša razina vlasti, predsjednica Vlade Jadranka Kosor, sudjelovala u višoj fazi jednog sličnog projekta – potpisivanju ugovora o financiranju istarskog odlagališta otpada Kaštijun, na kojem su također prethodno odbačena mišljenja udruga, te je najavila potpisivanje ugovora za riječko odlagalište Marišćina. Koliko god se vlast pravdala da su glasovi udruga malobrojni i ne predstavljaju značajan dio javnosti, zbog dobrog poznavanja problema i moralnog integriteta koji stoji iz njih, oni imaju iznimno veliku specifičnu težinu i trebaju se slušati. One su nesumnjivo zaštitnici i najbolji tumači Arhuške konvencije. Nisu ni liječnici u Hrvatskoj većina, ali ipak daju kriterije za određivanje stručnih standarda i njima idemo na liječenje, a ne Jadranki Kosor, požalio se jedan protivnik te politike.
Neosjetljivost i neobrazovanost javnosti za pitanja zaštite okoliša i prirode drugi najveći ekološki problem Hrvatske, smatra Holy
Premijerka Kosor najavila je da Hrvatska planira dodatno uložiti milijardu i pol eura u projekte ‘zaštite okoliša’, kako ih je lažno nazvala, protiv kojih je stručna javnost i članstvo zelenih udruga. Udruge se ne protive ekološkom pristupu gospodarenju otpadom, energetici ili nečem trećem, nego činjenici da hrvatska vlada u ekološku komponentu te politike ulaže tek dvjestoti dio sredstava – a ostatak u njihovo zatiranje.
Ovo je pitanje bremenito mnogim problemima, ali za konkretnu temu – provedbu Arhuške konvencije u Hrvatskoj – jasno je da nije dovoljno poznavanje njezinih pravnih normi. Za sudjelovanje u odlučivanju mora postojati obrazovana ekološka javnost, motivirana za zaštitu okoliša, koja će moći ispuniti pravnu normu. U pravu je saborska zastupnica i potpredsjednica saborskog Odbora za zaštitu okoliša Mirela Holy kad za h-alter.org kaže da je najveći problem što zaštita okoliša u Hrvatskoj nije prioritetno političko pitanje. Ona također ističe s pravom, iako ne bez doze licemjerja, da je nedovoljna senzibiliziranosti i educiranost hrvatske javnosti za pitanja zaštite okoliša i prirode drugi najveći ekološki problem Hrvatske. S obzirom da nema civilnog pritiska na političke elite da krenu učinkovito rješavati najvažnije tzv. ekološke probleme, izostaju i konkretne mjere u ovom području, argumentira Mirela Holy.
Neobrazovanost za okoliš višestruko je vidljiva i temelj je spoticanja pri ispunjavanju Arhuške konvencije. Od nesvjesne i za okoliš slabo obrazovane javnost ne treba očekivati da nam može puno pomoći. Pa ni sebi. Takva javnost često nije sposobna reagirati čak ni kad ugrožavanje okoliša dosegne opasnost po golu egzistenciju građana. Nedavno je Senj ostao bez vodoopskrbe jer je tamošnja hidroelektrana čistila dovodni tunel. Umjesto na nevolje ljudi koji se s time suočavaju kad god Hrvatska elektroprivreda dobije napade higijene, mediji su problem usmjerili na loše turističke posljedice. A Senjani? Što s njima? Nitko se, nažalost, ne treba čuvati takve senjske ruke.
T-portal