Dok su po gradu padale granate mislio sam tada o ljudima koji su u ono rano jutro za Aleksinac davali krv.
Prije dvadeset i koju godinu, u ta mračna vremena iz naše kolektivne povijesti, a bogme i podsvijesti, bili su veoma živi i učestali ceremonijali društvene solidarnosti. Svako malo izlazilo se na referendum, na kojem bi se većinom od devedeset i nešto posto glasova izglasao samodoprinos za izgradnju zgrada u naselju solidarnosti, za sirotinju i nezbrinute, za žrtve poplave, požara ili ko zna koje kataklizme. Desetak godina se, vrlo složno i bez gunđanja, svakoga mjeseca izdvajalo iz ličnih dohodaka i penzija, za popravljanje šteta izazvanih zemljotresom u Crnoj Gori (koji je tresao na Uskrs, a čini mi se i Vaskrs, u jutro, 15. aprila 1979). Pa onda dobrovoljna izdvajanja za gladne i žedne, zajmovi za nerazvijene, specijalne markice za Crveni krst, za mjesec borbe protiv raka ili tuberkuloze… Ko god je u to vrijeme bio zaposlen, mogao bi se sjetiti za šta mu je sve – na dobrovoljnoj bazi – odbijano od plate.
Ali hajde, recimo, da je takva dobrovoljnost bila iznuđena. Međutim, postojali su i ceremonijali društvene solidarnosti koje je bilo nemoguće iznuditi, a koji su vrlo živo djelovali i spontano se odvijali, kad god bi zatrebalo. Sjećam se, recimo, posljednje velike rudarske nesreće za života SFRJ, one u Aleksincu. Bilo je rano jutro, čini mi se ponedjeljak, žurio sam na voz, i prolazeći tako pored Zavoda za transfuziologiju, vidio sam kolonu ljudi, ama bilo ih je barem stotinjak, koji su od zore čekali da daju krv za aleksinačke rudare. Ako bude zatrebalo, ako njihova krv stradalima može pomoći… Upamtio sam tu sliku, sjetio bih je se često u vrijeme opsade Sarajeva, dok su po gradu padale granate i dnevno bi znalo poginuti više civila, nego što je bilo stradalih aleksinačkih rudara.
Mislio sam tada o ljudima koji su u ono rano jutro za Aleksinac davali krv. Naravno, smisao ljudske dobrote i solidarnosti je upravo u tome što je bezuslovna i nepovratna, pa se, pretpostavljam, niko od tih ljudi ne bi pokajao što je samo nekoliko godina ranije darivao krv s mišlju na one koji su danas s druge, neprijateljske, strane fronta. Ali ono što me je činilo tužnim, i što mi je odmah na um palo, bilo je da više nikada neću doživjeti to da u rano jutro prolazim pokraj sarajevskog Zavoda za transfuziologiju, ispred kojega čeka kolona ljudi da daruje krv za stradale u Srbiji. To što se Jugoslavija raspala, pošteno govoreći i nije neka nevolja. Države budu pa prođu, i nikada ne traju vječno, koliko god nas kojekakvi školski patriotizmi učili drukčije. Ali to što je s Jugoslavijom nestalo društvene solidarnosti, to je strašna šteta i grehota.
Samo bi naivni mogli pomisliti da će se sada samo promijeniti društveni formati, da će se naša solidarnost naprosto reformatirati u skladu s novim državnim granicama i izmijenjenim ideološkim obrascima, pa da ćemo, eto, biti solidarni samo sa svojom sirotinjom i svojim rudarima. Naravno, nije to moglo tako biti. U novim vremenima i u novome društvu, u uslovima evropskih sloboda javne riječi, političkog izjašnjavanja i udruživanja, te liberalnog kapitalizma, nestalo je, barem u Hrvatskoj, gdje sad živim, i u Bosni i Hercegovini – o kojoj mogu pouzdano svjedočiti, ama baš svih oblika spontane ili udešene društvene solidarnosti. Ljudi se jedni drugih naprosto više ne tiču.
Ali zar nije nacionalizam, koji je zamijenio prethodno zadate obrasce društvenog zajedništva, također nekakva ideološka osnova za solidarnost u vremenima kojekakvih kriza i katastrofa? Pokazalo se da nije. Iz nacionalističkih razloga naš čovjek biva solidaran s grbom, zastavom i – eventualno – nacionalnim vođama i herojima. Iz nacionalističkih razloga ginut će se u ratovima, ali neće se, recimo, darivati krv za pripadnike vlastite nacije, kada, na primjer, stradaju u saobraćajnoj nesreći. Ranjeni i siromašni Hrvati kao da prestaju biti važni. Osim ako ih nisu ranili pripadnici neprijateljske nacije.
Stvarno ne znam kako je u Srbiji i kako je Kraljevčanima nakon zemljotresa. Srbiju uglavnom vidim samo na nekoliko beogradskih televizija, koje nalazim u svome pretplatničkom paketu, i po tako formiranoj slici ne mogu suditi. Ali nekako mi se čini da su više sreće u nesreći imali oni koji su svoje zemljotrese preživjeli u ona vremena kada bi televizijski dnevnik počinjao spominjanjem „tradicionalne solidarnosti naših naroda i narodnosti, koja izađe na vidjelo uvijek kada je najgore”.
Tekst je preuzet sa Politike