Takmičenje je, koliko se vidi organizovano po uzoru na nekdanje ,,Titove staze revolucije”. Sa malim izmjenama, dakako. Tako pored školskog, opštinskog i državnog imamo i eparhijski nivo. To mu dođe, kao ideološka ćelija, valjda? I nije važno ko je pobijedio, važno je da su djeca pod svodom Pedagoškog zavoda imala ovakvo takmičenje. Naravno, nikome u zavodu nije palo na pamet da napravi takmičenje iz seksualnog obrazovanja, ličnih prava i sloboda, biološkog darvinizma…
Ovih dana na sva zvona se klepeće o vjeronauci u školama, uticaju tog predmeta, segregaciji djece koja ne prisustvuju časovima vjeronauke. Vjeroučitelji su se digli na noge, raširili mantije i u jedan glas rekli kako tako li šta nije istina. Čak je jedan pravoslavni sveštenik medijima izjavio da je vjeronauka ,,obavezujući izborni predmet”. Mislim da ni njemu nije jasno šta to znači. Ali hajdemo redom, da vidimo šta zakon kaže po tom pitanju.
U ustavu Republike Srpske, član 28., stoji:
,,Jamči se sloboda vjeroispovijesti. Vjerske zajednice su jednake pred zakonom, slobodne u vršenju vjerskih poslova i vjerskih obreda, mogu osnivati vjerske škole i izvoditi vjersku nastavu u svim školama svih stepena obrazovanja, baviti se privrednim i drugim djelatnostima, primati poklone, stvarati zadužbine i njima upravljati, u skladu sa zakonom. ”
Iz ovoga pasusa jasno se vidi da je u Republici Srpskoj crkva (u ovom slučaju Srpska Pravoslavna), nadrasla bilo kakvu nevladinu organizaciju i postala validna državna institucija. Da se primjetiti kako se crkva može baviti uslužnim i drugim djelatnostima…jedino nije navedena krucijalna stavka. Crkva je oslobođena plaćanja poreza u bilo kom obliku. Dakle, građanima se ne vraćaju uložena sredstva, koliko god pojedini željeli da budu ateistični.
Dalje se navodi:
,,U RS, učenici pohađaju vjersku nastavu u osnovnoj ali ne i srednjoj školi. Od Srba se očekuje da je pohađaju, ali se prisustvo ne zahtjeva za Bošnjake i Hrvate. Ukoliko više od 30 Bošnjaka ili Hrvata pohađaju određenu školu u RS, škola je obavezna da organizuje religijsku nastavu za njih.”
Lako je zaključiti da se u ruralnim, ali i većim gradskim sredinama ne mogu steći uslovi za izvođenje vjerske nastave, drugih konfesija. Čak i kad bi se moglo to sprovesti u djelo, ostaje pitanje broja školovanog kadra, koji bi npr. u nekom selu u Srpskoj predavao vjersku nastavu u okviru katoličke konfesije ili islama. Zanimljiva je i donekle objašnjiva, neobjašnjiva izjava kako je vjerska nastava ,, obavezujući izborni predmet”. Naime, kada se jednom izabere, religijska nastava postaje obavezan predmet. Što znači na roditeljima je i djeci da u jednom trenutku prije početka školske godine, odaberu- ili protiv svoje volje upis djeteta na vjeronauku ili izlože dijete vršnjačkoj segregaciji. Govorimo, naravno o roditeljima koji nisu dominantno teistički orijentisani ili pripadaju drugoj konfesiji (najčešće je riječ o muslimanima i katolicima).
Za te i takve, koji svoje dijete ne upišu na časove vjeronauke, apriori se pretpostavlja postojanje alternativa . Naravno u realnosti, tako li šta ne postoji.
Jedan je razlog gore naveden- to da je broj školovanog religijskog kadra deficitaran, a drugi, mnogo bitniji je potpuna nezainteresovanost države da popuni ,,prazan hod” sadržajima poput sociologije religije, seksologije…
Nećemo se lagati ,bilo je pokušaja de se uvede predmet kultura religija, od strane Ministra Antona Kasipovića, prije dvije godine. Ali ovaj pokušaj je, blago rečeno propao. Prvo je , valjda , shodno demokratskim načelima sprovedena ,,anonimna” anketa među roditeljima i klerom, koji su popljuvali ovu inicijativu. Ali to nije tema ove priče. Idemo dalje. U definiciji i kurikulima vjerskog obrazovanja u Srpskoj naći ćemo slijedeće stavke, koje ću u potpunosti prenijeti.
Ciljevi pravoslavnog religijskog obrazovanja su:
-Razumijevanje i prihvatanje Božjeg trojstva kao osnovne hrišćanske istine, i Isusa koji se žrtvovao za spas čovječanstva;
– Razumijevanje značaja Biblije preko koje je Bog poslao poruku čitavom čovečanstvu;
– Razumijevanje da je Bog beskrajno, neograničeno, apsolutno, duhovno biće;
– Razumijevanje ograničenosti znanja o Bogu, ali se kroz proces očišćenja, prosvjetljenja i ushićenje prema Bogu možemo približiti Bogu, kao i da se Bog želi približiti nama kao svojim tvorevinama;
-Rezumijevanje hrišćanske poruke koja rješava probleme života i smrti, moralnosti i grijeha;
– Razvijanje osjećanja da Crkva, kao tijelo Hristovo i ispunjenje Svetog Duha ujedinjuje sve ljude u božanskoj ljubavi;
– Uključivanje učenika u život Pravoslavne crkve, koja čuva čistu i izvornu Hristovu poruku;
– Život učenika u skladu sa Hristovom porukom, i razumijevanje cilja vjeronauke, ne kao obaveznog predmeta, već kao integralnog dijela ličnog razvoja;
– Razvijanje hrišćanskih vrijednosti i vrlina kao što su smjernost, moralna čistota, darežljivost, milosrđe, krotkost, revnost u vjeri.
– Primjena ovih vrijednosti u porodici, ckrvi i državi kao najvažnijim hrišćanskim
zajednicama;
– Razumijevanje istorije Srpske Pravoslavne Crkve, od srednjevjekovnog perioda do danas, radi očuvanja vlastitog nacionalnog i religioznog identiteta;
– Osposobljavanje učenika da poštuju kulturu i civilizaciju čiji su nasjlednici.
Iz navedenog možemo zaključiti da su ciljevi pravoslavnog religijskog obrazovanja konfesionalni (hrišćanski i pravoslavni), ali dominantno nacionalni. Vidljivo je u kurikulima, kako misao o pravdoljubivosti, istini, nadi i vjeri, koja može biti jedno od osnovnih ljudski nadkonfesionalnih načela, lagano ,,klizi” u teističko-dogmatskom pravcu, a svoj patos doživljava u potpunom nacionalnom i , čak nacionalističkom i kseneofobičnom zanosu.
U poslijednje dvije stavke djeca (pravoslavna) se dognmatizuju i regrutuju, kako bi postali ,,naslijednici” i ,,čuvari” vlastitog identiteta, Nema govora –riječ je o klasičnom agresivnom teističkom poimanju svijeta.
Sad ćemo razmotriti, kakav je sadržaj vjerskih udžbenika.
Pravoslavni religijski udžbenici
Lako je zaključiti da su udžbenici za pravoslavno religijsko obrazovanje u BiH čisto konfesionalni, ali i nacionalni. Oni pokušavaju da pojasne, kako je to navela Zlatiborka Popov, učenicima Pravoslavno razumijevanje Hrišćanstva, uz tvrdnju da je Pravoslavna crkva sačuvala čistotu apostolske vejre dok Katolička crkva organizuje vjerski život po svojoj volji (Mojsilović, 2004: 21). Udžbenici su napisani sa pozicije posjedovanje jedine i potpune istine, npr. „ mi kršteni, u pravoslavnoj crkvi, priznajemo i tvrdimo da je naša Crkva organski i istorijski nastavak one prvobitne zajednice rođenesilaskom Svetog Duha na apostole“ (Stojanović, 2005: 5-6).
Ovim se jasno daje do zanja da Srpska Pravoslavna Crkva posjeduje izvjesan ekskluzivitet, a koji opet djeca u svojim glavama transkribuju kroz ,,osjećaj više vrijednosti” …
Drugi
Ima jako malo informacija o drugim religijima. U jednom od poglavlja udžbenika za osmi razred stoji da je fatalizam, odn. verovanje u sudbinu, prisutan u arapskoj religiji, grčkoj mitologiji, Hinduizmu, Islamu, kineskoj religiji itd. Samo je u Judaizmu i Hrišćanstvu Bog shvaćen kao slobodna i sveznajuća ličnost, a čovjek kao slobodno biće, koje se svojevoljno odlučuje da stupi u zajednicu sa Bogom, i na taj način prevladava prolaznost (Stojanović, 2005: 24). Što se tiče odnosa prema „drugima“, Srbi moraju učiti svoju djecu da čuvaju vlastitu vjeru i kulturno nasljeđe, ali i da poštuju druge (Pajić, 2004: 46).
Međutim, postoje i izvjesni „drugi“ od kojih se trebamo posebno zaštititi. Oni su opisani kao „sekte“ (Jehovini svedoci, Satanisti, Adventisti, Pentakostalci), čiji je cilj da unište ličnost, porodicu i čitavo društvo.
Jasno je da ovakvi stavovi vrve od segregacijskih poruka, koje na bazi straha od nepoznatog, djeci ,,utjeruju” negativnu psihologiju, koja kasnije može samo da se progresivno razvija do ksenofobičnih razmjera.
Intelektualci i pravoslavlje
Dovoljan je samo jedan ogledni primjer.
Bogoljub Šijaković, uticajni pravoslavni intelektualac i profesor na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu smatra da je nemoguće imati opšte znanje o religiji, s obzirom da je religija kompleksan fenomen koji se može doživjeti samo u okviru određene vjere. On tvrdi da „jedino iz sopstvene vjere možemo sagledati druge vjere, a ne sa nekog navodno neutralnog stanovišta“. Slična retorika je zastupljena i među religijskim predstavnicima i profesorima iz katoličke i muslimanske zajednice
Ovakav jednodimenzionalni pristup ne služi na čast bilo kom intelektualcu. A, pogotovo, kada to izgovara na teritoriji Bosne i Hercegovine.
U Bosni i Hercegovini, dakle, postoji vjerska nastava u javnim školama, bazirana na normativnoj teologiji. Konfesionalni predmet se izučava odvojeno i segregacija između različitih religijskih grupa je vrlo jaka. Predmet je obavezan ako se izabere. Kurikulimi i udžbenici su načinjeni od strane vjerskih zajednica, koje takođe odobravaju nastavnike. U oba entiteta izučava se većinska religija, dok se zakonska norma o organizovanju vjerske nastave za manjinske grupe različito sprovodi od slučaja do slučaja. Predmet je uveliko ispolitiziran. Teško se stvara prostor za uvođenje neutralnog, informativnog predmeta.
Zaključak
Iz svega gore pobrojanog da se zaključiti, kako je u Republici Srpskoj, SPC dobila status državne religije i u skladu sa tim se i ponaša. To se najbolje vidi iz odsustva bilo kakve volje, inicijative i želje da crkva započne dijalog sa sekularno nastrojenim pojedincima iz pedagoškog svijeta sa jedne strane i roditelja, koji se deklarišu, kao nepravoslavci ili ateisti. Srpska Pravoslavna crkva to ni ne mora raditi, pošto nalazi potvrdu svoje apsloutne moći u državnim institucijama. Ona se i ne preispituje.
Na žalost, ovakvo stanje će trajati dok vlasti u Srpskoj ne pokažu minimum želje i ,dodao bih, pameti da se situacija strukturalno počne rješavati. Kako sada stvari stoje, eonima smo daleko od toga.
Sve priče, peticije, inicijative, protesna pisma, koja kolaju po medijima, domen su najobičnijeg građanskog folklora koji je u najmanju ruku impotentan.
Na istu temu: U državi krsta i polumjeseca,