Međutim, jednako je važan kontekst, tačnije to što Zaz opušteno pjevaju i sviraju na sred ulice, okruženi slučajnim prolaznicima koji su im postali publika.
Ne može se reći da, dok mladi na ulicama BiH, Srbije i Hrvatske protestuju, njihovi francuski vršnjaci po ulici pjevaju. To nije, naravno, tačno jer pjevaju i ovdje a protestuju i tamo.
I ponovo se javlja pitanje konteksta. Nemiri i protesti u, ovom slučaju, Francuskoj se povremeno dese, donesu manje ili veće promjene i život ide dalje.
Međutim, u BiH i šire, štrajkovi i javni izrazi nezadovoljstva su svakodnevnica. Samo što je kontekst ovdje takav da život stoji u mjestu već šesnaest godina i nema nikakve tendencije da se taj status quo promjeni. Barem ne zahvaljujući volji ljudi koji žive u toj nesretnoj državi. Možda slučajnost, meteorološka katastrofa ili politička volja drugih državnih subjekata donese promjene. Izbori sigurno neće.
Ako izdržimo i poživimo dovoljno dugo, BiH, Srbija i Hrvatska bi jednog dana mogle da budu dio Evropske Unije. Možda ćemo i mi tada pjevati na ulicama. Na stranu što je i ta tranzicija posebna priča, proces na kojem treba opako da se radi da bi djeca koja su sada u kolicima eventualno mogla normalno da žive. Samo, ko je spreman da radi na tome? Da li su entuzijasti brojniji od skeptika?
Bertrand Rasel je, recimo, bio itekako svjestan da je skepticizam sredstvo za postizanje unutrašnjeg mira a ne društvenih promjena. No ovaj je briljantni filozof i matematičar isto tako dokučio da se na ljudski rod ne može utjecati putem razuma.
A skepticizam u pogledu ujedinjene Evrope vjerovatno datira još od vremena kada je Toto Kutunjo pjevao o tome na Evroviziji. I pobijedio. S druge strane, sve i da vjerujemo da će se ta ista EU raspasti dok prihvati u svoje redove ovaj istočnoevropski paket, ne mora baš sve imati veze sa politikom.
Evo kako o toj Evropi, gdje se i protestuje, ali i svira na ulicama, pjevaju regionalni bendovi.
Zapad, ili barem pokušaj odlaska na Zapad je iz perspektive benda Letu Štuke (BiH), odnosno, pjesme Kao na Zapad iz 2005. krajnje crn:
Prođi pokraj ogledala
sve su duše još uvijek tu
sve se djevojke spremaju da čekaju
još jedan poziv u rat
Kao na zapad
kao da idemo na zapad
Opet pred mojim oknima
govore samo o kolonama
sve se djevojke spremaju i čekaju
i podvezicama mašu
(…)
Iako to za većinu stanovništva ne znači mnogo, za BiH je oko katoličkog Božića prošle godine uveden bezvizni režim. No ovaj stih u kojem govore samo o kolonama ostaje kao jedan od podsjetnika na kolone, tj. redove pred stranim ambasadama u periodu nakon rata. (Pri tome su ljudi u redovima jedna od amblemskih slika rata.) Podvezice u ovom slučaju nisu romantične. Radije pragmatične.
Jedna je srbijanska umjetnica, recimo, napravila performans tako što je dala oglas da traži državljanina Evropske Unije radi udaje. Na oglas se javio priličan broj kandidata i nakon niza intervjua, uspjela je da nađe odgovarajući pasoš EU. To je vrlo korisna umjetnost.
U ovoj je pjesmi jednako indikativno ovo kao. Kao da idemo na Zapad. Kao da imamo državu. Kao da će Gotovini kazna biti umanjena.
Kako je Hrvatska u svemu uvijek bila ispred BiH, tako su i hrvatski bendovi globalno osvješteniji u smislu konzumerizma, globalizma, tranzicije itd. Ovo je pjesma grupe Jinx iz 2007:
Sve, sve, zaboravi sve, pljuni laž progutaj poruke
Jutro briše tragove, ni'ko ništa ne razumije
Na Zapadu, na Zapadu
Loš dan za karavan, opet gubimo ljude, neka bude kako bude
Na Zapadu, na Zapadu, naši redovi su već u napadu
Moguće da bi ova pjesma koja koketira s ratnom terminologijom – gubimo ljude, redovi u napadu – zvučala još zlokobnije da nije veselog refrena u stilu dječjeg hora (tehnike kojom se, recimo, travnički bend KZU PZU služi od svojih početaka). Iako se, barem formalno, radi na tome da se ostvari san Tota Kutunja, upravo se ovoga i boje ksenofobične zemlje članice EU, da naši redovi stvarno ne počnu da napadaju.
Dašak fatalizma imamo u (narednom) stihu u kojem se kaže Bilo je da bilo je gore. To u biti predstavlja odgovor na pitanje šta će se desiti ako priželjkivani Zapad ne ispuni naša očekivanja? Pa, ništa. Bilo je i gore.
Lirski narator iz pjesme Rakija (2009) benda SARS iz Srbije je nešto aktivniji. On je, istina, mrtav pijan i na ljude ljut, svejedno, ali se ipak otisnuo na mitski Zapad. Tačnije, otišao daleko od kuće, ali integracija ide nešto sporije jer tamo nema radže vruće. Pa kaže dalje:
Na zapadu sva su burad prazna
bez rakije najgora je kazna
volim, volim, volim, volim da je pijem
nađite je, sve ću, sve ću da vas bijem
Džaba svetu sva njegova blaga
kad on ne zna gde je meni draga
vina slatka i pomalo pitka
nigde nema takvoga napitka
Teško da ijedno poređenje Zapada i matične zemlje može proći bez isticanja uloge koju u ondašnjem društvu imaju poroci kao što su duhan, kafa i alkohol. Ovo prvo se na sve načine pokušava iskorijeniti, drugo se, istina, svodi na bolne instant varijacije, dok je, što se tiče trećeg, čak i Goran Bregović suptilno napravio razliku između alkohola i šljivovice.
Francuski filozof i gurman Mišel Onfre piše da je rakija sumnjivija od drugih alkoholnih pića jer daje brze i pouzdane efekte. Ako uzmemo u obzir da su Balkanci stereotipno za strane autoritete vrlo često sumnjiva lica, šta onda očekivati od njihovog pića? Međutim, iako su i pjesma i spot grupe SARS kemp, ozbiljna je stvar rakiju izjednačiti sa ženom.
Zapad za neke, dakle, može biti prilika za brak, za one sretnije destinacija za šoping ili je pak, odlazak na Zapad pitanje gole egzistencije. Postoje, naravno i, rečeno kladioničarskim žargonom, kombinacije i varijacije na temu, no to uglavnom spada u domet romantičnih komedija (i drama snimljenih po istinitim pričama). U svakom slučaju, dok se stvari kod nas ne normalizuju, Zapad će za dobar broj stanovnika ove zemlje (p)ostati – kako je i naslov pjesme od grupe Zaz – predmet želja. Da li će se te želje ostvariti ili će ostati puste, to je za neki drugi tekst.