Antonio Negri, rođen 1933. godine. Talijanski marksist, politički filozof. Profesor je političke filozofije na Sveučilištu u Padovi. Godine 1969. osnovao je grupaciju Potere Operaio (Radnička snaga). U kasnim 70-ima bio je optužen za idejno vodstvo Crvenih brigada. Kasnije su sve te optužbe bile opovrgnute, no Negri je ipak osuđen na višegodišnji zatvor pod kontroverznom optužbom “urote protiv države”. Negri bježi u Francusku gdje je radio kao profesor na Université de Vincennes (Paris-VIII) i Collège International de Philosophie, zajedno s Jacquesom Derridom, Michelom Foucaultom i Gillesom Deleuzeom. Godine 1997. dobrovoljno se vratio u Italiju i sada živi između Venecije i Pariza. Autor je više od trideset knjiga, među kojima su “Mnoštvo: rat i demokracija u doba Imperija” (2004.) i “Imperij”Povodom njegovog gostovanja u Zagrebu (2002.)
U današnje doba ratova i globalizacijske krize što će se dogoditi s globalnom ljevicom? U knjizi “Zbogom, gospodine Socijalizam”! Antonio Negri, jedan od vodećih suvremenih ljevičara, daje analizu globalnih zbivanja i svoje prognoze o budućnosti ljevice u doba neoliberalizma. Knjiga je sastavljena od razgovora što ih je s Negrijem vodio filozof Raf Scelsi, a forma dijaloga daje joj izuzetnu protočnost. Na postavljena pitanja – vrijeme poslije Hladnoga rata i pada boljševičkog tipa ljevice, doba ratova, globalizma i neoliberalizma, promašaja socijaldemokracije – Negri britko i nadahnuto nudi odgovore ne samo o perspektivama nove ljevice nego i o društvenoj transformaciji koja je danas moguća možda i više nego ikada ranije. Nakon razmatranja o povijesti ljevice od 1989. do stvaranja zapatističkog pokreta, Negri govori o potrebi antiglobalističkih pokreta, a jednako tako o tehničkim i tehnološkim tekovinama suvremenosti koje im itekako idu na ruku i pokazuje da je nova ljevica spremna suočiti se s problemima suvremenosti s potpuno novim programom, a prvenstveno s novom strategijom. Negrijeva promišljanja temelje se na marksizmu, ali za razliku od starih marksista on se ne poziva na prošlost, već je itekako “nastanjen” u današnjem vremenu. Navješćujući sumrak socijaldemokracije, Negri snažno brani mogućnosti društvene transformacije i mogli bismo reći da je Slavoj Žižek u pravu kad ga naziva “guruom postmoderne ljevice”.
Povodom njegovog gostovanja u Zagrebu, prenosimo ulomke iz knjige “Zbogom, gospodine Socijalizam!”.
1989. godina, pad Berlinskog zida, kraj realnog socijalizma. Zašto je pao? Što nam se svima dogodilo kad je pao?
Sjećam se onih velikih proslava, svjetine koje prelazi zid i u isto ga vrijeme razara. Imam u kući numerirani komadić zida što mi ga je dao jedan stari prijatelj teolog. Rušenje zida i prolaženje kroz Brandenburška vrata bila su dva zaista uzbudljiva događaja s brojnih gledišta, kakve god zaključke iz njih danas povlačili.
U mojoj glavi 1989. godina odgovara 1968. Dok je 1968. rušila zidove koji su ograđivali naše društvo, 1989. godina je srušila zid koji je branio realni socijalizam i držao ga izvan svjetskog tržišta.
Dakle, kako rekoh, gledao sam na televiziji te vesele ljude kako prelaze na drugu stranu da kupe par cipela: u osnovi su bili zaista jadni unutar te nove konzumističke ideologije, ali sve to nije bilo ništa naspram istinske sreće koju su ti ljudi osjećali dok su izlazili iz totalitarističkog svijeta, sve da bi pronašli malo slobode.
Tjedan dana poslije u Parizu me posjetio Claus Offe, jedan od najznačajnijih teoretičara s područja kapitalističkog razvoja i oblika organizacije rada u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. On je jedan od meni najbliskijih ljudi, kad je riječ o tipu analize koju sam razvio oko teorijske osi radništva, s kojim sam surađivao na znanstvenoj razini. Došao je jer sam ga bio pozvao na jedan svoj seminar: još uvijek je bio krajnje uzbuđen. One večeri kada je srušen zid sjeo je s malom kćerkom u auto i preselio se iz Hamburga u Berlin. Prenio mi je neizmjerno veselje te pustolovine. Bilo je to oduševljenje ne toliko zbog ujedinjenja Njemačke, što je termin koji je, naravno, na političkoj razini predložen tek kasnije: bila je to radost jer je srušena pregrada, okrutna i apstraktna granica koja je prebivala u našim svijestima, u ljudima, u civilizaciji u srcu Europe… Jučer, ali i danas, ostalo je pitanje o povijesnom razvoju tog oblika socijalizma. Što se mene tiče, svakako ne dijelim onu nostalgiju kakvu su izrazili, na primjer, režiser Wolfgang Becker u svom, unatoč svemu, odličnom filmu Zbogom, Lenjin!, ali i drugi rašireni stavovi u Istočnoj Njemačkoj, kao i u Poljskoj i drugim bivšim socijalističkim zemljama, da ne govorimo o starom Sovjetskom Savezu, gdje se nostalgija dodatno pretvara u srdžbu, te rađa snažan nacionalizam.
S onu stranu tih stajališta koja, po mom mišljenju, ipak ostaju površna, treba se upitati zašto jedno izrazito plansko gospodarstvo i socijalističko društvo nisu uspjeli odrediti čvrste strukture i održati dugotrajan konsenzus.
Što je zapravo značila planska ekonomija?
Čini mi se važnim istaknuti da je planska ekonomija ipak kapitalistička ekonomija, odnosno ekonomija profita. Osim toga, planska ekonomija jest ekonomija u kojoj odluke, iako su definirane javnom moći, ipak donosi poduzetništvo. Osobno sam vidio drame i napetosti koje su mnogi zapadnjački intelektualci imali s tom vrstom problema: u načelu, najveći socijalistički mozgovi Zapada suočili su se s tim temama (plan i profit, poduzetništvo i razvoj). Suočili su se s problemom potrebe slaganja (unutar državnog, dakle, javnog sustava odlučivanja) interesa poduzetništva s jedne te sudjelovanja i koncenzusa građana-radnika s druge strane. Nisam siguran, ali imam dojam da su za pad sovjetskog sustava zaslužni brojni elementi, među kojima se, pak, osnovnim čini ne-rješavanje tog problema. Upravo o tome bismo se trebali zapitati. Zapravo, uopće ne vjerujem da planska ekonomija kao sustav nužno mora biti strukturalno nesposobna da postigne konsenzus subjekata…
Pogreška nije u njoj već u odnosima snaga. Sovjetski Savez nije uspio, ne zato jer je njegovo postojanje bilo nemoguć san, već zato jer je pobijedila zapadnjačka strategija zatvaranja, represije i antihumanističke mržnje.
Po mom mišljenju, Sovjetski je Savez pao zbog dva razloga. O prvom ćemo odmah govoriti. Od 1917. godine kapitalistički je Zapad stvorio strategiju vojnog opkoljavanja i neprekidnog gušenja izvora koji su Sovjetskom Savezu bili potrebni za razvoj i obranu. Trgovinsko opkoljavanje, rat, isključivanje iz tržišta, poteškoće u opskrbi hranom, te kulturalno opkoljavanje od samog početka.
Prva faza izgradnje socijalizma, koja se nastavila sve do izrade prvih petogodišnjih planova, odnosno sve do druge polovice dvadesetih godina prošlog stoljeća, označena je vojnim opkoljavanjem. Sovjetska revolucija morala se ogorčeno boriti da opstane, kao, uostalom, i svaka druga revolucija, jer nema mnogo razlike između onoga što se dogodilo u Rusiji i u razdoblju koje je uslijedilo neposredno nakon Francuske revolucije…
…
Drugi fundamentalan element krize sovjetskog režima: činjenica je, dakle, da su u obrani režima i u nacionalno-vojnoj akumulaciji (kako ju je nazivao Castoriadis) sva jamčenja slobode nestajala malo-pomalo. Odatle se dolazi do paradoksalne proturječnosti koju predstavljaju Gulag i milijuni mrtvih: kažnjeni su upravo oni slobodni ljudi koji su Sovjetima trebali da bi proveli ne samo elektrifikaciju, nego i informatizaciju društva i automatizaciju u tvornicama. Sovjetski je Savez počinio najstrašniji čin političkog mazohizma koji je ijedna država ikad napravila. Ne vjerujem u slobodu kao bestjelesno pravo: vjerujem u proizvodnu slobodu. Upravo tu je pao Sovjetski Savez, tu se nije održao socijalizam kao kolektivan sustav upravljanja kapitalom, tu identificiramo prvi klin koji će u kasnijim godinama srušiti Berlinski zid…
…
Uz to treba dodati da sovjetski vođe nisu doživjeli poraz zbog Željezne zavjese već zbog činjenice da su stvorili ogromnu kolektivnu inteligenciju, a nisu joj bili sposobni ponuditi instrumente slobodnog izražavanja (ovo treba trostruko istaknuti).
Kad smo kod toga, sjećam se kako su još krajem osamdesetih k meni u Pariz dolazili moji američki prijatelji koji su se vraćali iz Sovjetskog Saveza i pričali mi da je tamo nemoguće koristiti osobno računalo, nije postojala edukacija o radu na PC-u iako je ona u SAD već bila u punom jeku. Zapravo je riječ bila o političkom iskoraku iz vremena…
Možda zato jer su na informatičku kulturu gledali kao na svetinju.
Ne, to je bilo društvo jednakih koje nije tražilo drugo doli imati te instrumente. Ali, nisu im ih mogli dati jer bi to značilo dati im slobodu. Revolucija se mogla braniti samo bez slobode: to je bila iluzija i ludost koju je propisivao sustav. Odatle drugi fundamentalni uzrok krize realnog socijalizma bez slobode – trebalo se žrtvovati, prosipati tri četvrtine vlastite plaće na izgradnju bojnih kola, umjesto na proizvodnju maslaca. Potrebno je spustiti se, zamisliti se nad tom situacijom ako je želimo razumjeti. Dakle, umjesto da dobiješ plaću od sto posto, dobiješ pedeset; ali, s druge strane, imaš školu, bolnicu koja, iako funkcionira loše, ipak postoji. Dobiješ opću razinu kulture kojoj nema ravne u svijetu. Izgradnja realnog socijalizma počinje 1917. godine, a završava 1989. U međuvremenu se odvijaju užasni događaji: Prvi svjetski rat koji traje do 1925.-26. godine, od 1926. do 1936. više-manje počinju petogodišnji planovi, ali već se sudjeluje u pretvorbi industrije u ratnu, zatim Drugi svjetski rat, a već smo vidjeli koliko je on koštao ruski narod, slijedi 1956. -57. i nakon toga kraj, zaokruživanje se zatvara i tu se rade najgore moguće greške – pokušaj podjarmljivanja Kine na imperijalistički način, ponavljaju se sve gluposti koje bi napravila bilo koja druga vladajuća, neliberalna (da ne kažemo predrevolucionarna) i zatvorena klasa…
Kako je samo čudna stvar ta komunistička partija! Ponekad je izgledalo kao da se radi samo o golemu administrativnom stroju…
….U tom trenutku u Rusiji sloboda znači nešto drugo, jesti, dakako, ali i moći se izražavati, razmnožavati i proizvoditi, a zatim nastojati ne umrijeti, znači konkretne stvari: društvena i politička sloboda su prije svega u moći suočavanja s uvjetima materijalnog tlačenja, bijede i smrti. I u postizanju cilja ‘svi za jednoga, jedan za sve’. Rusi nisu doživjeli iskustvo slobode koja ti daje kruh i otklanja rat. Hoće li ga ikada imati?…
Naravno da se ništa ne može zaključiti kada se počne sa „što bi bilo, kad bi bilo…”, ali zamislimo da je socijalizam pobijedio u Njemačkoj koja je u ono vrijeme bila najindustrijaliziranija zemlja…
Po mom mišljenju bilo bi to još i gore: činjenica da neka država ima najrazvijeniju industriju ne jamči socijalistički model: zamisli što bi bili napravili Nijemci! Isto kao kad se danas kaže da su Sjedinjene Države jedina zemlja u kojoj se danas može provesti revolucija. Ako pretpostavimo da živimo u budućnosti i da se revolucija odvila u prvih pedeset godina drugog tisućljeća upravo u Sjedinjenim Državama, misliš da bi mogla biti bolje rješenje s obzirom na sovjetsku prošlost? I da i ne, nije moguće predvidjeti, povijest je luda, a revolucija pobjeđuje na mahove, zbog prekida, promjena svijesti, oslobađanja posebitosti.
Danas imamo novu, bolju priliku za oslobađanje posebitosti koju predstavlja društvena raširenost novih oblika kooperativne i isprepletene komunikacije nalik mreži… Upravo to stranke, a pogotovo ljevica, ne razumiju jer su oduvijek vezane uz stari sustav centraliziranog i vrhovnog odlučivanja. To ipak ne znači da socijalizam danas znači “Sovjeti plus Internet”: želim reći samo to da smatram da su izumitelji novih modela komunikacijskog življenja daleko više socijalisti nego kapitalisti, da su mnogo više vezani uz pojam solidarnosti negoli profita.
Želim ti postaviti još jedno “apsurdno” pitanje: što bi bilo da se socijalizam dogodio, ne prije, nego poslije informatičke ere? Zato jer je, na kraju krajeva, jedna od poteškoća bila u komunikaciji, u odveć birokratskom upravljanju potrebama društva. Sa spretnijim upravljanjem koje bi se dogodilo zahvaljujući informatizaciji, možda bi se ubrzala i birokratska struktura stranke, a bez nužnog upletanja centralizirane strukture zapovjedi…
To je fundamentalno pitanje koje moraju sebi postaviti svi reformisti u Sovjetskom Savezu, zatim u Čehoslovačkoj i u istočnim zemljama: problem ubrzanja sustava, pitanje koje, uostalom, postaje opsesivno pedesetih i šezdesetih godina.
Problem leži u činjenici da je u jednom trenutku sama konsolidacija socijalizma porazila revolucionarni proces, zadržavajući i blokirajući početak političkog i društvenog pokreta koji se rađao iz borbe protiv vlasti, protiv izrabljivanja. Vlastitom konsolidacijom socijalizam postiže goleme rezultate; u prvom se redu pokazuje kaonešto moguće, a u drugom kao da nameće radikalnu izmjenu buržoaskoj ekonomiji (kapitalistički New Deal, kao što ćemo poslije vidjeti ). Ali u njegovoj konsolidaciji javlja se i izdaja, korupcija na mjestu proizvodnje, birokratizacija moći umjesto sastavnog oslobađanja. Ubrzanje sustava predstavlja u ovom trenutku pretpostavku ponovnog otvaranja klasne borbe unutar revolucionarnog procesa. Revolucija se nastavlja…
… Misao da je moguće pravilno i na jednak način upravljati kapitalom ostaje ćaknuta: kapital ne može preživjeti bez izrabljivanja. Svećenici i socijalisti su uvijek mislili da može postojati prava mjera izrabljivanja. Ne, zaista ne postoji. Nema prostora za pravedan odnos između razvoja i zapovijedi, pa tako ni za “pošten i održiv” kapitalizam. Sam pojam kapitalističke vertikalizacije moći u krizi je, s onu stranu čvrstih struktura, mjera i oblika u kojima se razvija.
Dakle, problem je može li se danas koristiti riječ “komunizam” – a pod komunizam mislim na radikalnu modifikaciju subjekata koji rade kao i na uspostavljanje novog povijesnog vremena, izgradnje “zajedničkog” kao zajedničke sposobnosti proizvodnje i reprodukcije društvenog u slobodi. Dok je socijalizam dijalektičan, a sada je i loša uspomena, komunizam je optimizam razuma, ne samo prava distopija. Kad je utopija fiksiran pogled prema idealu koji se nalazi izvan svijeta, distopija je snažna želja koja se nalazi unutar moći aktualnog proizvodnog načina, dakle, u našem realnom obzoru. Nije slučajno da se riječ komunizam danas malo pomalo ponovno izgrađuje. Analogijom podsjeća na put katoličke crkve, od prvih točaka mučeništva i poraza, do razdoblja patrologije. S teorijskog gledišta, golema masa misli ili razvoja teorija usmjerava se na pokušaj definiranja komunizma kao jedine alternative postmodernizmu i kao početka novog, velikog civilizacijskog ciklusa…
… Danas se stvara, čak i s teorijskog gledišta, neka vrsta široke koinè koja obuhvaća vrlo različite kulturne kontekste, na primjer, postkolonijalne studije, neke tekovine feminizma, osnovnu informacijsku kulturu i tako dalje.
Riječ je o velikom fenomenu koji u sebi sadrži ideju komunizma i radikalnog egalitarizma, a koja više ne uključuje nijedan oblik kvalifikacije, kao što bi na primjer mogao biti anarhoindividualizam. Primjećuje se oblik dubinskog sinkretizma, poput onoga u odnosu između pojedinca i institucije – tu nema “opreza” prema institucijama, koriste se administrativne pukotine… Potpuni sekularizam, rušenje zapovjednog lanca, te time i tvrdnje da svaka odluka dolazi odozdo.
Nalazimo se pred pokušajem prevladavanja rafiniranijih oblika građanskog zastupništva koji su oduvijek postavljani odozgo.
Druga činjenica nalazi se u radikalnom egalitarizmu koji se sve više javlja, a koji polazi odozdo sa zahtjevom za prava imigranata ili socijalnom naknadom za prekarne radnike. Na kraju, slijedi otvaranje granica i implicitni kozmopolitizam.
Stvari su to koje stoje u temelju neke vrste novog prosvjetiteljstva, biopolitičkog prosvjetiteljstva koje se proteže kroz sva područja života i izražava nov pojam razuma. Danas svatko razuman traži definiciju ili, bolje rečeno, rješenje tih problema. Nije više riječ o funkcionalnom i instrumentalnom prevladavanju kapitalističkog poretka, već o prijelazu, stvarnom prijelazu, solidarnosti u biopolitičkoj perspektivi. Pod “solidarnošću” mislim na artikulaciju subjektiviteta unutar zajednice. Riječ je, stoga, o novom egalitarizmu koji u sebi nema ničega organskog, nejasnog, niti je to stroj za poravnavanje razlika, upravo suprotno, otvoren je za jedinke koje žive i proizvode unutar zajedničke mreže. Biti jednak znači imati jednake mogućnosti i mogućnosti za istinsko izražavanje unutar zajedničkih aktivnosti mnoštva. Proizvodnja i sloboda rađaju se u mreži. Mreža je uvijek mreža jedinki, izraz i mjesto proizvodnje razlika: to je možda religija vremena koje će doći.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala www.h-alter.org