SCENA 1 – WELCOME TO THE VALLEY
Welcome to the Valley of the Sun! Dakle, dobro došli u Dolinu sunca. Arizonska dolina, poznata i kao Phoenix metropoliten zona, nakupina je nekoliko manjih gradova: Phoenix kao središnji, Tempe, Scottsdale, Chandler, Gilbert, Glendale, Mesa i Peoria. Logično je za pretpostaviti da dolina nastaje oko neke rijeke – Rio Salado ili slane rijeke – kao prirodnog uslova koji, turisti poput mene, na prvi pogled izmiče iz svijesti, jer je izgubio najveći dio izvornog, prirodnog toka. Slana rijeka danas predstavlja jedva saglediv potok iznad kojeg se razapinju veliki lučni mostovi. Ne zaboravite, nalazim se u pustinji, tako da je svaka voda svetinja bez obzira na njene vizuelne vrijednosti. Stoga uživam dok prelazimo mostom u zalazak sunca kako bih sa aerodroma stigla do Tempe-ja. Ubrzo ću otkriti da Rio Salado nije samo potočić nego jedan cijeli inženjerski poduhvat sa akumulacionim jezerom u sred grada. Iako lukovi nekih od brojnih mostova streme u ništa, u nebo, pokoji luk iznad jezera dobija puni smisao u sjenkama na vodi i sve sa novogodišnjim osvijetljenjem kojemu je teško povjerovati obzirom da dnevna temperatura dostiže i 20 stepeni Celzijusa.
„Bolje se navikni brzo, ipak ostaješ nekoliko mjeseci!“
Oko doline postoje i neke planine i to ne bilo koje, nego one što obično doživljavate kao crvene stijene sa divnim kaktusima na kalendarima prirode. Da, ovo je država Grand Canyon–a uz Colorado, no njega ćemo otkriti kasnije. Najprije ljubav prema gradu, gradu sa punim i beskrajnim horizontom i „najvećom“ poznatom nebeskom kupolom. Utisak beskrajnog horizonta nije imaginacija ili pitanje mog poetskog izražavanja nego činjenica prostranstva ravnice kojeg zaposjeda populacija od 4,5 miliona stanovnika. Ta „činjenica“ ne može da se nazove gradom, te je zovu dolinom paradoksalno koristeći geografski pojam za čisto inženjerstvo i graditeljstvo jednog od potpuno planiranih američkih gradova. No, vrhove planinskih vijenaca, kao reper udaljenosti, možete uvijek dosegnuti pogledom negdje na horizontu, jer je većina naselja niske spratnosti (1-2 etaže) tako da vam pogled luta velikim ulicama: sjever-jug za avenije, istok-zapad za ulice/drive-ove. Sa planinama se identifikuju, barem vizuelno, svi koji ovdje žive. U gradu nema uzbuđenja niti napetosti starih istorijskih jezgri evropskih gradova. Dakle, dolinu čini beskonačan broj pravilnih ortogonalnih blokova sa glavnim transferzalama na milju (1,6km) udaljenosti. Pogled iz aviona obeshrabruje, nema gubljenja, osim ako vam se ne zavrti u glavi.
„Izgleda da mi kompas ipak neće trebati! Osim ako se ne zabrojim sa CVS farmacijom, Safeway-om ili 7/11“
Nema raznorodnih arhitektonskih rješenja za ugao ulice nego samo najskuplje ugaone parcele koje potom zakupljuju benzinske pumpe, apoteke ili slično. Profit diktira, planiranje planira. U svakom i najmanjem djeliću grada svjesni ste države i njenog planerskog aparata: od infrastrukture koja dominira, pejsažne obrade javnih površine, spratnosti građevina, čak i boje fasada. Oni naravno nemaju mnogo istorijskog naslijeđa, no propisi i za apartmanska naselja (koja su mi najuočljivija jer živim u univerzitetskom gradiću Tempe) u pogledu korišćenog kolorita su jasno vezana za pejsaž i pustinju. Nema zelenih i pink fasada, pa vam je bez obzira na jednoličnost svako kretanje (pješke, biciklom ili autobusom) opuštajuće u duhu beskrajnog horizonta i pustinje.
Pronašla sam slike Tempija prije 50 godina na kojima je ovaj pustinjski gradić poplavljen. Paradoksalno, ali moguće, u duhu američkog sna da sve je moguće, ali i u racionalnom duhu, da sve je prolazno!
Čudna je ova dolina, nema šta! Prošle godine su imali samo 5 dana kiše, dok inače imaju do 10 dana, tako da nisu dobili dovoljno vode u akumulacionom jezeru i silnim rezervoarima. Srećom, obezbijedili su se koncesijom na Koloradu. Sve je suvo, ali ipak ima toliko zelenila. Ne zaboravite, ovo je Amerika, dakle, ovdje trava raste i tamo gdje nema vode. Svako veče svaka biljka i svaka travka se uredno zalijevaju. Nije mi naročito jasno zašto kada ovdje uspijeva pustinjsko rastinje kojemu ne treba velika briga, no, zelena boja lišća nije isto što i zeleni bodljikavi pilon poznatiji kao kaktus. Sem toga, treba i smisliti toliko radnih mjesta za ovaj mnogoljudni svijet.
Grad kao najveći izum 20-tog vijeka doživio je ovdje osebujno ovaploćenje. Egzaktan primjer šta se sve može postići ukoliko se odreknemo nomadskog života u onom izvornom značenju. Ogromna planska naselja u mrežama naselja kakve ne viđamo u našoj ustalasanoj zemlji.
I dok kod nas od slojeva istorije ne možeš da sagledaš logiku nastanka, a još manje da prihvatiš neplanski razvoj, u Americi, čak i u sred pustinje lijepo sagledaš osnovu razmjera i reda – ortogonalnu mrežu ulica koje se protežu u nedogled. Poslovne i upravne građevine jedini su orjentacijski i visinski reper koji dominira urbanim pejsažom i pokoja propala investicija u vidu stambenog tornja. I dalje smo u pustinji, dakle ljetnje temperature dosežu i do 50 Celzijusovih stepeni. Zamislite koliko je potrebno energije da se rashlade takvi stanovi na 20. spratu, gdje je temperatura i mnogo viša! Ne možemo ni da zamislimo, ali ova nacija ima posebno razvijen motivirajući govor o sopstvenom značaju i veličini, što su brojnim projektima i dokazali. Tako i svako inaćenje prirodnim uslovima smatraju jednom poemom u mitologiju izvornog Amerikanca. No, nismo li tu svi isti!? Međutim, ti stambeni dvojni tornjevi u sred Tempe-ja sada reflektuju jednu novu ekonomsku krizu; nedovršeni, neuseljeni, ostaju da crvenim signalnim svjetlima odašilju poruku vremena, i ništa drugo. Nezavršena ogromna investicija, bankrotirani investitor i prva prava prilika da Tempe dobije toranj. Nije im se posrećilo!
Ne zaboravite, iza svake slike ima još neka sjenka, neka neotkrivena slika koju neko drugo vrijeme tek treba da otkrije. Neprimjetan napor za letače kroz vrijeme.
SCENA 2 – ORBIT
Vozim se besplatnim studentskim autobusom. Ima nekoliko linija, sve nazvane po planetama, koje pripadaju Orbit autobusnom parku: mali plavi autobusi u kojima te vozač ženskog ili muškog roda lijepo pozdravi, pita kako si; pitaš što ne znaš i dobićeš najbolji odgovor; oni se ne žure nikuda, lagano, a ipak na vrijeme. Linija koju ja koristim je Earth back. Koristim je samo kada se vraćam u stan nakon aktivnog dana. Dakle, svako veče se vraćam na zemlju. A gdje onda budem u toku dana? U dolini, valjda! Definitivno vanzemaljski. Svaki autobus je posebna priča. Sad već imam i poznata lica: studenti, starci, siromašni, ali i razni drugi koji, zamislite, preziru automobile. Juče je bila gužva u tom malom autobusu, počeo proljetnji semestar i studenti su stigli. Jedan je prošao pored nas i nije se ni zaustavio na stanici. Poslije pitam drugog vozača šta bi to moglo biti, a on čovjek poče da objašnjava koliki je kapacitet autobusa, gdje su kamere i kako se može izgubiti dozvola, no meni ni dalje nije jasno zašto. Balkanska posle, nema šta, nije mi jasno da je poštovanje pravila dio života u gradovima, da niko neće kamenovati autobus ako ne stane na stanici ili ako stane, ali kaže da sačekamo sljedeći. Vaspitna lekcija ili sam ja paranoik (tako se narod uči da se stvari rade na vrijeme)?! Naravno, uvijek ostaje mogućnost vožnje regularnim većim autobusom u kojem se plaća karta. Ovi Orbitovi autobusi idu svakih 15 minuta i prilično su tačni . Prije neki dan sam bila u jednom koji je putem displeja obavijestio putnike, dok je potom i vozač to učinio lično, da moramo sačekati jer smo brži od rasporeda. Gledam u putnike, no niko ne prozbori ništa ispod brade, jedino onaj beskućnik nešto govori, ali on to ionako radi već neko vrijeme – priča sa svojom imaginacijom. Sačekasmo nekoliko minuta na stanici, a onda nastavismo dalje.
Međutim, i Balkanac može ponekad biti od pomoći u ovim američkim autobusima. Opet prepun autobus, žena vozač, brojim putnike i sad već obaviještena znam da ih ima previše, gospođa koja sjedi poče nešto mrmljati, pa mi se obrati sa zgražanjem jer ju je neka djevojka dotakla nogom. Jedva sam dočekala da iskoristim svoj novostečeni šarm plastičnog osmijeha: „Pa, gospođo, nije to ništa samo mala gužva. Odakle ja dolazim ovakve scene su uobičajene.“ Malo se smirila, ljubazno klimnula glavo. „Gospođo, možda da povučete noge malo ispod sjedala?!“ To i učini. Pomislim da joj ispričam kako se kod nas u autobusima diše za vrat i koliki je standard putnika po metru kvadratnom u Japanu, naprosto da osjeti razliku. No shvatih da bih joj morala preračunavati u stopama i da je to ipak višak profesionalnih informacija koje ovaj svijet ne interesuju. Vjerovatno bih dobila: „Oh, stvarno?! Vrlo zanimljivo!“ … što već tumačim kao poziv za okončanje razgovora.
Upoznavanje u javnom prevozu univerzalni je recept za brza poznantstva, premda nisu sva brza poznanstva prijatna. Stoga mnogi koriste svoje i-pad-ove, knjige ili slično da kako bi izbjegli mogućnost da im se neko obrati. Sinoć su trojica raspravljala da li treba i zašto nositi nož sa sobom. Najprije je počeo dečko od 19 godina (sve saznaš ako slušaš, uostalom kao u svakom javnom prevozu) koji je sada prestao nositi svoj nož, kaže: „Nož je nevolja, mada sam ga jedno vrijeme nosio nakon neke tuče.“ Drugi komentariše da on svoj još nosi, kaže „Predostrožnost.“, no u glasu mu se osjeti strah. Onaj prvi kaže: „Da, vidio sam ti ga juče, pokazuješ ga“ (nosi ga kao „modni“ privjesak na lancu kaiša na hlačama).
Neki pričaju sami sa sobom. Ako su u grupama, onda čuješ sijaset raznih jezika od kineskog do meksičkog, ponekad i srpsko-hrvatskog. Povučeš polugu za svoju stanicu, vozač uspori, zaustavi, lagano izađeš, zahvališ se, zauzvrat dobiješ želje za laku noć dok zemlja kreće u svoju novu sunovratnu rutu.
SCENA 3 – KOMUNIKACIJA POVRŠ’NA
Juče sam se popela na tu tzv. „A“ planinu. Nije to nikakva planina, prije da je brdo, no stjenovita je i ogoljena i dio je onog rubnog planinskog niza kojeg ne možeš tako lako dosegnuti (ni nalik sarajevskim stisnutim planinama i uzanoj dolini). Zovu je „A“ planinom jer je na njoj veliko slovo A postavljeno za podršku lokalnom bejzbol timu. S nje vidiš dolinu i avione u stalnom uzlijetanju. A zašto je planina, nema mnogo objašnjenja osim da se izdiže nekih 100-tinjak metara iznad ravnice.
Tek kada se popneš iznad nekog grada i osvojiš ptičju perspektivu ta slika ti promijeni svo dotadašnje znanje, mjerila, i tek tada si u stanju da kažeš nešto o gradu…ili se to dešava samo meni? Iako banalan plan grada sa čistim ortogonalnim ulicama koje ne ostavljaju mogućnost gubljenja, moguće je gubljenje u istosti, stoga oni i postavljaju velike natpise koji postaju univerzalni orjentacijski znak. Veličina i sagledivost potonjih dimenzionisana je na osnovu pogleda iz automobila u kretanju. Drive and stop, svakih pola milje ili milju, ili ako pogriješiš, samo 3 puta desno ili 3 puta lijevo, i vratiš se na početak.
Išla sam sama, ali svi su me pozdravili. Najprije mi je to bilo čudno kada bi me pozdravljali na ulici, no danas na pješačenju sam pomislila da je to možda onaj „osjećaj“ doline, tako velike, a tako male, provincijalne, pa se svi pozdravljaju. Kod nas se svi gledaju u oči, ali niko se ne smiješi, niti pozdravi, kao da se borimo pogledima, dok ovdje u dolini, svi se lijepo pozdrave ako ih pogledaš u oči i čak ponešto prozbore uljudno.
Površna konverzacija za dosjetke na kiši.
Danas su se oblaci nadvili nad dolinom. Čujem komentare kolega kako nema šanse da padne kiša u gradu, kažu: „Pada svuda okolo, ali kod nas ništa.“ Međutim, Balkanci donose promjenu, a za njima ide i kiša. Lije pola dana, ne prestaje, totalna katastrofa. Niko nema kišobran, neki nemaju ni propisne cipele, jer i po zimi koriste samo japanke, ali naleti i pokoji Evropljanin koji je svoje sakrio pod majicu, pa ide bos, mora da ih je tek pazario. Većina ipak ima svoj udobni veliki automobil koji parkira ispred kuće ili zgrade. Zanimljivo je kako stoički podnose kišu. Više štite sjedalo na biciklu, uostalom, nisu od šećera, oni su čisti pijesak. Ja sam od šećera, pa moram da pazim da se ne skvasim mnogo: opet ona neophodna površna konverzacija pomaže – dosjetim se da koriste velike vreće za smeće, vratim se da pronađem nekoga ko održave sve te univerzitetske prostore, lijepo zamolim…i eto ti plastičnog kombinezona. Jedna romboidna rupa, tek da lice proviri, i kabanica kao iz prodavnice, i još prozirna. A tek da znate kakve sve zvukove proizvodi na vjetru? Probajte!
Improvizacija je izumjela Balkan ili bješe obrnuto?
Nisam više sigurna. Improvizacija koja nije prevazišla površnu konverzaciju. Improvizacija je izumjela Balkan, ali šta reći za sklonost ka nezgodama. Kažu da treba vidjeti daleko da bi znao kako živjeti danas. Kažu još i da ko ne izgubi na ćupriji, izgubi na mostu!
E pa, ni ja, kao ni vi, ne želim vjerovati da je sve to baš tako. Konačno ću da isprobam svoj polovni bicikl onako ljudski, vukući ga svud sa sobom, kao kuče. Išla sam prvi put u izvidnicu i sad se pravim važna. Biciklom brzo do stanice da uhvatim „lagani voz“, jedinu metro liniju koju imaju u ovoj dolini. Odavde čovjek ne može daleko, do letećim pticama. A kud bi i išao kada je vrijeme božanstveno, život lagan. Kupim kartu bez ičije pomoći, nema šale, možda za koji dan prestanem postavljati pitanjima svima oko mene, a onda sa svojim biciklićem uđem unutra. Imaju oni i specijalne kvačice za objesiti bicikl, moj je pretežak, pa mi u pomoć pristiže neki zgođušćni biciklista. Promrljavši „srećno s njim kasnije“, ali ja ne obraćam pažnju na mrmljanje. Sve se čini tako jednostavno. Vrijeme da se vratim svojoj knjizi jer idem do posljednje stanice. Nije trebalo mnogo… može se i naslutiti da je duh savršenstva na izmaku. Skinula sam ja njega sa kvačice i usput uprljala i svoje hlače i još nekog ćutljivog mladića, no kada sam ga pokušala izvesti iz voza, nastade problem. Raspala mi se kočnice. Gledam, nema nigdje moje matice koja bi je držala na mjestu. Potpuno izbezumljenje. Opet oni ljubazni osmjesi, vozač voza koji mi se osmjehuje, pita za zdravlje i raspoloženje, no ako ga upitaš za pomoć gdje naći prodavnicu sa dijelovima, kao proklet okrenu se i nestade. Nema šta, moja sreća hoće da se zamrači, no ja joj ne dam. Samo trebam pričvstiti sve dijelove koje imam jedne za druge i za konstrukciju, inače ću morati po cijelu kočnicu. No kako držati sve to na mjestu, valja se vratiti večeras kući!?
State Departman nas je opskrbio svi pomagalima, uključujući i trakom za ključeve. Ushićenje me obuzima, biće to najbolje iskorištena traka. I još sam se poslužila svojom žvakom da potpomognem podloškama da ne skliznu. Ups, imam i jedan dio viška! No, nema zime! Kočnica radi bolje nego prethodni dan!
Zovite me improvizacija! Nakon nekoliko dana što sam ponosno vozila svoj novi privjesak potražila sam majstora. E, pa, u Americi ne želite da vam ponestane šarafa na metričnom biciklu. Trebalo je pola dana da pronađem odgovarajući. Usput sam dobila petica i pohvala za kreativnost. A ja sam mislila da je to samo improvizacija!
I ko je sad površan!?
SCENA 4 – DRIVE
Konačno mi je postalo jasno otkuda ona potreba banjalučkih gazda i gazdarica da „zabadaju“ automobile po uskim trotoarima i uz prozorske šajbe kafea (ako znate nekog, pošajite sliku), ako ste i sami takvi, jupi! Onda napravite jednu iz automobila, onako kroz šoferovu šajbu. Mora da su/ste bili u Americi pa vidjeli kako je kod njih sve drive in /dovezi se, uvezi se/. Dovezi se u banku, dovezi se u restoran, dovezi se po kafu, dovezi se po novine, dovezi se a onda stani, kao čovjek, pa kupi, konzumiraj! Jedina nedostajuća sitnica za banjalučke gazde i gazdarice jeste što su ulice ispred kafana male, što je parking daleko, ako ga uopšte ima, premda ’daleko’ u našim uslovima podrazumijeva maksimalno 10 minuta pješke. Jedina im je mogućnost da komšiji pređu u dvorište, razvale koji zid i onda se kao ljudi parkiraju tik uz kafanu. Mogućnost da presele svoje kafane uz neku veću ulicu i obezbijede velike parkinge, te da to još i plate, to je ipak isuviše civilizovano i nezanimljivo, barem kao izgovor. Dakle, tzv. urbana napetost u našim gradovima uveliko je potpomognuta nakrivljenim automobilima po trotorarima. No, sada mi je lakše, barem sam pronašla motivaciju: kaubojske kafane i drvena ogradica ispred, tek toliko da odvoji one unutra od njihovog neprevaziđenog druga – konja.
No, koriste oni još jedan izraz: drive and stop, e, to bi bilo pravo veselje isprobati kod nas. Najbliža asocijacija mi je naselje Borik i centralni Bulevar Vojvode Mišića sa desetinama ležećih policajaca. Ne zaboravite, pričamo o ravnici i o nepreglednim dugim pravcima, o moćnim mašinama, i onda svakih nekoliko semafor. Pomalo je i perverzno kako ih gradska infrastruktura uči strpljenju. U Banjaluci, ili bilo kojem drugom gradu kod nas, nemam takvih misli, ne smijem se, obično se nerviram kako je semafor usporio saobraćaj, kako je nepregledno, kako nema natpisa ulica ili slično. Ovdje je svaki problem doveden do apsurda, svoje druge krajnosti. Da li mi se sviđa? Naravno da ne, no bitno je da funkcioniše. Svako rješenje ima i lošu stranu, no ne znači da treba odustati od njega. Sad mi je jasnije zašto su mnoge evropske gradove i stare jezgre „očistili“ od saobraćaja, i prebacili ga rubno, da ljudi mogu da voze, a ne samo da se zaustavljaju. Dakle, „voziti, pa stati“, ovo prvo nema mnogo smisla bez drugog, osim da se istrese ogromna količina CO2 pokušavajući prebaciti u drugu brzinu, ili kojom srećom u treću. No, amerikanci ne brinu o CO2 niti o brzinama, kod njih se u saobraćaju koristi samo D (drive).
U našim gradovima vožnja je dovedena do svoje krajnosti, do mirovanja, stoga nije ni čudo što gazde vole svoje automobile u refleksiji frontalnih šajbi. To je obožavanje predmeta u mirovanju. Nešto poput mrtve prirode, samo sa većom dozom obožavanja.
SCENA 5 – METRO VALLEY
Balkanci su donijeli kišu, i to kakvu! Danima je lila. Napunili su se svi rezervoari za vodu s kojom Phoenix raspolaže, čak i više od toga, nakon 10 godina dobili su i Slanu rijeku (Rio Salado) u svom toku. Do prije neki dan bio je to samo potočić i akumulaciono jezero. Bila je to velika vijest za Arizonu, iako neprimjetna za SAD ili svijet i sve u sjenci tragedije na Haitiju. Razmjer i medijski svijet nemaju mnogo veze sa stvarnošću, samo sa onom virtuelnom.
No, u Dolini i jeste pitanje šta je stvarnost i šta prava razmjera.
Išla sam kod poznanika na ručak u predgrađe Phoenix-a. Vozila sam se 2 sata u jednom pravcu, promijenivši 3 prevoza i milju ili dvije pješke. (U nekom trenutku prestaneš da brojiš raskršća. Semafor, pa sljedeći za pola milje, sljedeći veći – milja). Nedjelja je, dakle, i autobusi istok-zapad voze mnogo rjeđe. U Tempe-ju još i sretnete pokojeg šetača, jer se radi o univerzitetskom gradu, no, ovdje jedini pješak sam ja tako da mi svi sviraju i pozdravljaju me iz automobila. Ljubaznost ili odobravanje ludosti?
Predgrađe je kao iz dokumentarnih filmova, samo što u filmovima ne obratiš pažnju na sve detalje mita o saburbiji, kako je oni zovu. Odnosi i razmjer: veliki automobili i male kuće i dvije velike palme ispred njih. S ulice vidiš automobil ili dva, uređen travnjak ili pločnik, vrata i pokoji prozor zaklonjen zastorima ili roletnama. Nema ljudi, ili ih barem nema ispred kuće. No kada uđeš u kuću ili zadnje dvorište tu počinje privatnost i onaj uobičajeni porodični život. Privatni život iza reprezentativnog pročelja. No, ona slika sa ulice ostaje najupečatljivija – veliki automobil i mala kuća. Kuće su u suštini velike, samo razvučene po horizontali, na jednoj etaži, no standard u prostornom smislu je za poželjeti. Nema varki kada se kaže dvosobana kuća – to znači dvije sobe i podrazumijeva dnevne prostore za pripremu hrane, ručavanje i boravak, nema pogrešnih interpretacija kao u naših majstora građenja i prodavaca preskupih nekretnina.
Svud naokolo je predgrađe. Kuda god pogledaš još jedan niz prizemnih kućica, beskrajnih jednoporodičnih naselja.
Vraćam se u sumrak, iz lakog metroa sagledavam beskrajna naselja, kućice se pretvaraju u jednoličnu izlomljenu liniju koja dalje prerasta u pejsaž.
Na stanici, dok čekam drugu liniju – koja ide skroz do Mese, opet jedan razgovorljivi čovjek. Brzo nalazimo teme za razgovor koji se spontano razvija. Dvadeset minuta je do dolaska sljedećeg voza, taman toliko da se upoznamo. Odmah me artikuliše kao nekoga iz drugog svijeta (neki dan su mi rekli da izgledam kao neko s Berklija, krasno, zar ne!?)!? No, ovaj čovjek sa najširim osmjehom ima neku posebnu harizmu, i poželiš da se družiš s njim cijelih 20 minuta. Čudi se mom izboru da dođem u Arizonu, ja se opravdavam avanturizmom, što donekle i jeste. On sam je racionalno izabrao da živi ovdje: kaže, ovdje se lijepo ophode sa beskućnicima. Nije mi jasno, jer ne djeluje kao beskućnik, čist, s novim biciklom i novim patikama. Nakon što mu je supruga, sada pokojna, oboljela od raka vratili su se u SAD iz Australije kako bi imali pokrivene troškove liječenja (no drugi krug bolesti ovdje se tretira kao hronična bolest što im osiguranje nije pokrilo). Odlaze u Kostariku sa ušteđevinom za penziju koju troše na nužnu njegu. Supruga mu umire u neznanju da su bankrotirali. Opet racionalno, odlučuje da se nastani u Feniksu kao beskućnik.
Oboje imamo bicikl, pa nas taj arhaični objekat spaja. On ima noviji i elektronski, ali on ima i preko 65 godina. Sad već ima posao u domu za starce, pa se i dobro osjeća jer je najmlađi. Mašem mu na njegovoj stanici. Možda ga sretnem opet u nekom krugu od 20 minuta, taman tolikom da se ispričamo.
Stvarnost mi izmiče, pa joj se opet približim nakon ovakvih susreta. Pričali smo o prividu života u ovim predgrađima i nestvarnosti ljudi koji se prezentuju kroz velike automobile. Što veći automobil, proporcionalno veća samobitnost, no u stvarnosti, spolja, što veći automobil manji vozač. Reprezentativnost kroz objekat na četiri točka. Privid je u slikama. Stvarnost je negdje drugdje.
Možda baš na stanici, tzv. ne-mjestu, u onih 20 minuta između jednog i sljedećeg voza.
I kao zaključak:
Iskustvo prostora neprocjenjivo je nad crtežima i kartama gradova. Horizontalna metropola u svom ekstremu. Razmjer ulica je pitanje prevoznog sredstva u nastanku grada (zaprežna kola sa prikolicom, pa je širina ulice dimenzionisana radijusom krivine tih kola u rotiranju; danas je to u prosjeku dupla traka za po oba smjera. Kuće su prizemne zbog zagrijavanja.
Imaginacija nad mapama i crtežima neprocjenjiva je ako znamo postaviti pravo pitanje. Koji je uslov za ovaj grad? Svakako voda i struja. Jedno obezbijeđeno akumuliranjem Slane rijeke u nekoliko jezera duž Apache ceste, a drugo koncesijom na Huverovu branu. Čak i ovdje i prije nastanka grada mora da postoji priča –mit – o podvigu dovođenja vode u pustinju sa mitovima o divljini zapada.
Phoenix – dolina sunca – metropola sa dominacijom stambenih predgrađa. Grad od predgrađa. Vazdušna banja, bezbroj sunčanih dana, parcela, vlasništva nad parcelama,…, prizemna kuća, ograda ili savršeni zeleni travnjak, bazenčić u dvorištu, porodica, automobil i posao,…, aerodrom, šoping mol, kuće, još jedan mol, kuće, još jedan, kuće, restoran brze hrane, kuće, drive-in (dovezi se), kuće, drive-through (provezi se), rezervat, pustinja i brda u daljini.
Dolina sunca nema arhitekture, s toga i nisam pisala o arhitekturi. Dolina sunca još nema ni centra grada da bih pisala o vibrantnom životu, kafama, žurkama. Dolina sunca je horizont u dominaciji nad izgrađenom sredinom. Dolina sunca je prostor malih ljudi i malih priča, razgrađenih, skrivenih iza kulisa pročelja, visokih ograda, ograđenih naselja, distance na pločniku ili pri ophođenju i ljudi ljubaznog osmijeha. Iskustvo različitog prostora pomaže – razdvaja privid od stvarnosti jednog i drugog prostora, no i zamjena je moguća, onog tamo i ovog ovdje. Tad svijest i znanje otvara nove puteve projiciranju.