Ovaj intervju je urađen e-mailom u dva navrata. Lazar kaže da mu je tako lakše jer oseća obavezu prema onome što kaže, pa mora da razmisli. Za odgovore na poslednji set pitanja nije imao vremena: već smo bili ušli u nedelju pred premijeru filma „Beli lavovi“ kada je jurcao između Budimpešte, Zagreba i Beograda, laboratorije, filmska traka, tonska sinhronizacija, promocija…
Tako su bez odgovora ostala pitanja o zaverama i svađama u domaćoj filmskoj industriji; o tome ko i zašto ga nije zvao na premijeru filma “Montevideo bog te video”; o tome da li ga Kusturica u svoje filmove ne zove jer možda misli kako treba da se odluči – ili on ili Paskaljević; a verovatno nedostaje i dublje Lazarevo objašnjenje skandala koji su pratili film “Sveti Georgije ubiva aždahu” u kome je imao glavnu ulogu i bio jedan od producenata.
Žalim što nismo razgovarali uživo i zbog jednog sasvim ličnog i patetičnog razloga: oduvek sam želeo da upoznam glumca koji je igrao Petra Poparu Crnog, čoveka koji u onoj Kusturičinoj igri udvaranja, osvajanja, varanja i ubijanja zvanoj “Podzemlje” struju zauzdava zubima, tuđu muškost proverava udarcima u čelo, u besu guta zlatne satove, nekoliko puta gine zarad ljubavi i prijateljstva, a svoju urođenu zakržljalost mozga nadoknađuje srcem velikim kao Dunav.
Ima tu nešto još ličnije: davne 1997 – u romantičarsko vreme kada je mom egu intervju sa nekim poput Ristovskog bio ravan kosmičkom orgazmu, plesu na vrhu sveta i transcedentalnom letu u centar univerzuma – tri dana sam proveo u „Borbinoj“ dokumentaciji spremajući veeeliki intervju sa tadašnjom zvezdom „Podzemlja“ i „Balkanskih pravila“. Kada sam se četvrtog dana sa Gorankom Matić, njenim fotoaparatima i sa beležnicom od dvesta pitanja našao u tonskom studiju Avala filma na Košutnjaku (doduše, od početka mi je bilo sumnjivo šta glumac radi u tonskom studiju), ispostavilo se da čovek sa kojim sam pre toga triput telefonski dogovarao susret jeste Ristovski – ali ne Lazar već Laza, sada već pokojni klavijaturista.
Toliko o sentimentu, a da podsetimo i na činjenice: Lazar Ristovski je rođen u Ravnom selu kod Vrbasa 1952. godine, po završenoj Učiteljskoj školi diplomirao je kao glumac na Akademiji dramskih umetnosti u Beogradu, potom je odigrao oko 50 predstava u oko 4.000 izvođenja, oko 40 filmova, TV serija i TV drama, većinom u glavnim ulogama. Za sve to je dobio oko 30 raznih nagrada. Napisao je i dva romana. Nakon “Belog odela” (1999), “Beli lavovi” su njegov drugi film koji je režirao. Vlasnik je producentske kuće Zillion Film. Živi u Zemunu u kući na Gardošu.
Sećate li se momenta kada ste prvi put poželeli da režirate?
Uvek sam želeo da režiram i u pozorištu i na filmu. Kao klinac sam organizovao razne priredbe u komšiluku u kojima su svi rado učestvovali.
Kako je to išlo dalje?
Igra je ono što daje smisao našim životima. U prirodi je čoveka da se igra. Homo ludens je drugo lice čoveka. Homo ludens – Čovek koji se igra je moj najdraži čovek. Čovek koji se smeje. U svemu je čovek. Dersu Uzala, lovac u istoimenom filmu Akira Kurosave u svemu vidi čoveka – u drvetu, u tigru, u vatri, u travi, u šolji za čaj. On ga je video svugde, a mi ga danas teško pronalazimo čak i među ljudima. Gledao sam druge kako režiraju i shvatio da režirati može, naravno, svako. Ali da napraviti dobar film može tek poneko na celoj planeti. Ideja da režiram je verovatno dugo sazrevala i onda sam jednom ispričao Kusturici, dok smo radili “Underground” u Pragu, priču iz “Belog odela”. Smejao se priči, a onda rekao: “Što ne napraviš film od toga?” I onda sam ga napravio. I preživeo.
S tim filmom ste se našli u Kanu, dobili nagrade u Grčkoj i Italiji…
Da, ali ne radi se ovaj posao da biste dobili nagrade. Mene zanima sam proces rada i on me ispunjava. Slava i pompa, pohvale i glamur postoje sami po sebi ali me oni ne ispunjavaju. Takvo osećanje me je pratilo i kao glumca i sada.
Neminovno je da ste – radeći sa Markovićem, Kusturicom, Paskaljevićem – krali malo zanata od njih. Šta ste od koga naučili?
Krade se od života, a ne od njih. Nisu ni oni najveći na svetu. I oni su „krali“ od drugih. Davao sam se njima koliko i oni meni. Tek kad se daješ drugima imaš pravo da uzmeš od drugih. Ili tek onda prepoznaješ šta bi mogao da iskoristiš jednom za sebe. Oni su odlični reditelji i meni je bilo čast i zadovoljstvo da radim sa njima. Ipak, svaki čovek, pa bio on glumac ili reditelj, stvaralac u bilo kojoj oblasti može da uzme samo ono što zasluži. Mogu reći da sam o umetnosti stvaranja, životu i prijateljstvu, naučio mnogo i od Duška Kovačevića. Njegov humor, dramsko umeće i ljudsko poštenje su ono što mi prija i stimuliše me u radu.
Ako sam dobro izbrojao, „Beli lavovi“ su deseti Zillionov film? Koji je bio najuspešniji do sada? “Sveti Georgije ubiva aždahu”?
Za mene „Belo odelo“. S njim sam bio na najvećem festivalu na svetu – u kanskom programu „Nedelja kritike“. Time se može pohvaliti mali broj reditelja sa ovih prostora. Za dvadesetak godina iz Srbije u Kanu su bili samo Paskaljević, ja i, naravno, Kusturica koji je tamo kod kuće.
Zapravo, Laza je Kan video dvaput!
Jednom kao glumac sa „Podzemljem“ i drugi put kao reditelj sa „Belim odelom“. Mnogi bi to da zaborave, jer bi im tako bilo lakše da sebe veličaju.
Da li nekih od Zillionovih filmova smatrate svojim promašajem?
Ne, ne mogu to da kažem. Neki su bolji, neki lošiji. Neki su urađeni da pruže šansu mladima, i ja sam to kao producent radio nekoliko puta. Možda ti filmovi nisu najbolji, ali su urađeni u poštenoj nameri da se pomogne mladima. I to valjda treba ceniti. Ipak, u krajnjem vrednovanju nekog umetničkog dela treba biti beskompromisan.
Srđan Dragojević pomalo i nešto više Dušan Kovačević su se već distancirali od “Svetog Georgija”. Kako glavni glumac i koproducent stoji po tom pitanju?
Đorđe Džandar je jedna od mojih najboljih uloga. Nemam pravo da ne volim ono što radim, tako da to i ne radim. „Sveti Georgije“ je jedan veliki film. Ali, kod nas postoji mehanizam za rušenje svega što je dobro. Svojevremeno je čaršija srušila isto tako jedan veliki film – „Balkanska pravila“ Darka Bajića. Ipak, i on je preživeo kao što će preživeti i „Sveti Georgije“. Vreme je stariji sudija od pripravnika koji sada vladaju planetom.
Kažu da ste se revnosno spremali za tu ulogu Đorđa Džandara. Navodno ste se dvaput ne baš naivno povredili tokom vežbi jahanja…
Zbacio me je pastuv jureći kobilu.
Onda ga treba razumeti!
Naravno, potpuno ga razumem i ne ljutim se na njega. Bolje da je skočio na nju nego na mene.
Kakva je bila partnerka Nataša Janjić?
E, baš me sad to pitate kad pričam o skakanju…
Mnogo se izvinjavam svim akterima!
Prihvata se! Elem, ona je bila zaljubljena u mladog i lepog oficira, a ja sam bio muž koji pati. Na filmu je to zabavno igrati, u životu mislim da nije. Tako da su mi teški bili ti putevi nalaženja motivacija koji vode ka razumevanju toga što Đorđe Džandar radi. Bar je Duško Kovačević to tako u drami napisao.
Šta konkretno?
Tom ulogom je pred glumca stavio veliku prepreku i tako mu dao šansu da napravi veliku kreaciju. Gledao sam i u pozorištu neke glumce koji su igrali tu ulogu, ali mi se nije dopalo kako su to radili. Igrali su gubitnika od početka do kraja. Nisu liku davali šansu, to nisu bili dobri ključevi.
Šta je bila vaš šifra?
Igrao sam ga kao živog čoveka, punog muške snage, ali svesnog da protiv ljubavi i usuda nema drugog leka osim razumevanja. On sve prašta i sve razume. To ruši i lomi njegovu mladu ženu. Bio je to lik koji spremnošću na praštanje podseća na Isusa. Nije to bilo lako igrati. Tim više što nisam imao veliku podršku reditelja u tom smislu, jer mu je sve u vezi s tim bilo patetično. Tako je sâm govorio. Možda odatle i proizilazi njegovo nezadovoljstvo sopstvenim filmom.
Nataša Janjić?
E, da. Ona se borila između želje da u njenoj ulozi dominiraju savremenost i lepota sa jedne, i da uz to bude drugačija i začudna sa druge strane. Te su se težnje toliko videle da za prave emocije nije ostalo mnogo prostora. Tako da je kao jedna od najbolje i najemotivnije scena iz „Georgija“ na kraju ostala ona između mene i kapetana Tasića, koga je igrao Lečić.
Tokom i posle snimanja “Georgija” se dosta pričalo o finansijskim mahinacijama ljudi koji su to vodili. Šta vi kažete?
Ja jesam bio jedan od producenata, ali nisam se bavio finansijama. Dušan i ja smo nalazili novac, a drugi su ga trošili.
Film su na kraju napale neke vaše kolege, a i Srpska napredna stranka?
Politika je pogana rabota, a ljubomora bolest. A kad se to dvoje ujedini nastaje ozbiljna dijagnoza. Služenje umetnika politici je samo za jednokratnu upotrebu i na to ne gledam suviše ozbiljno. Znaju to i umetnici, znaju to i političari. Ipak, kada se zarad ličnih interesa blate kolege to prevazilazi granice moralnosti i to neka služi na čast onima koji se tako ponašaju. Apsurdna je situacija da ja i onda i sada osećam potrebu da branim taj film iako nisam autor, scenarista ni režiser. „Odbrana Sokratova i smrt“ ipak pripadaju Sokratu.
Dolazimo do jednog sasvim neočekivanog i uzbuđujuće originalnog pitanja: kako ocenjujete trenutno stanje u domaćoj kinematografiji?
Originalno pitanje zaslužuje i originalan odgovor: sami smo krivi. Za sve smo krivi mi koji jedemo hleb od ovog posla. Krivci smo što nema zakona o kinematografiji, što su fondovi za kinematografiju mali, što vlada piraterija, što su bioskopi prazni. Kada se ujedinimo mi koji jedemo kašu iz istog čanka, onda će se i stanje u kinematografiji popraviti. A stanje je bedno.
Publika nije zadovoljna filmovima, a oni koji prave filmove publikom. Kako će to da se reši?
Na talenat se ne može uticati silom. Filmski radnici i stvaraoci stalno krive publiku za sve što ne valja u srpskom filmu. Bolje bi bilo da se zapitaju kako smo to publiku oterali iz bioskopa zadnjih godina? Ima mnogo razloga što publika ne ide u bioskop. I piraterija i TV i kablovske, ali jedan od možda najvećih i najbitnijih razloga je to što se u Srbiji prave loši filmovi. Tu istinu „veliki“ i talentovani reditelji u Srbiji ne mogu da podnesu. Naravno da za pravljenje velikih filmova treba da postoje i uslovi, ali sve ovo ukupno čini tu lošu sliku srpskog filma. Pa, zar ja od 58 godina treba i dalje da izigravam avangardu srpskog filma? Čitam komentare na YouTube ispod mog spota „Radnički rep“. Mnogo njih kaže: „Bravo, čika Lazo, pokaži mlađima kako se repuje“.
Šta vi kažete na to?
Mene to ne veseli! Niti sam ja reper niti mi je cilj da budem bolji od mlađih. To nije repovanje – to je gluma, a tu već ne dam nikome, ni mlađem ni starijem, da bude bolji.
Kako tumačite uspeh filma “Montevideo, bog te video”? Zašto se nešto slično nije dalo “Georgiju”?
Ja film nisam „bog te video“. Nisu me zvali na premijeru, a posle toga ne idem u bioskop. Film je sigurno dobar čim ga je videlo toliko gledalaca. Ceo projekat je imao odličnu kampanju i to je jedan od razloga velike gledanosti. „Sveti Georgije“ nije bio dovoljno voljen od svojih stvaraoca, pa kako je mogao biti voljen od publike? Ipak, ja ga volim.
Može li film u Srbiji da se snimi bez improvizovanja, snalaženja, muvanja?
Ne, ne može. Počev od toga da su poreski zakoni direktno upereni protiv kinematografije. Porezi na honorare filmskih radnika su preko 70 odsto. Znači država dâ 100, a nazad uzme 70. Gde to ima? Ne valjamo mi cigare i naftu, već pokušavamo da se bavimo kulturom. Ali, već sam rekao da smo sami krivi što je tako. I tako će biti sve dok ne nastupimo organizovano kao strana koja je sudbinski zainteresovana za svoju i sudbinu kinematografije.
Ako se dobro sećam, zbog “Belog odela” ste bili prodali svu imovinu. Sada imate kuću u Zemunu i jahtu na Dunavu.
Jedrilica. I nije na Dunavu, već na moru.
U redu, moja greška. Ali, znači li to da se od filmova, uprkos svemu, ponešto može i zaraditi?
U vreme „Belog odela“ sam zarad filma rizikovao sve. Nije se vratilo. Sada na sreću ponovo imam kuću. Plus jedrilicu. Ne zaboravite da sam imao i međunarodnu karijeru. Nije naročito velika, ali mi je kupila kuću, a reklama MB piva jedrilicu. Uostalom, što ispitujete moje imovinsko stanje? Nemam nameru da budem političar, pa da se pravdam ljudima kako nemam ništa. Hajde, budimo pošteni. Mnogi bi u Srbiji voleli da ja – koga poneki već zovu i legendom, i ne samo ja već mnogi uspešni koji su pošteno zaradili to što imaju – umiremo u bedi i sirotinji. Zašto je to tako? Zašto se tuđi uspeh ovde tako teško podnosi? Ipak, ne mogu da se žalim. Mene narod voli i osećam tu ljubav. Ne pripadam ni jednoj partiji. Moja partija su moji gledaoci.
Kusturica. Kako ste dobili ulogu u “Podzemlju”?
Pa, kažite i sami da li je bilo nekog boljeg za tu ulogu?
Trenutno ne mogu da se setim!
Dobitničku varijantu je odabrao Kusturica uz pomoć Dušana Kovačevića. Tu šansu sam smatrao božjim poklonom i nisam smeo da se obrukam. Kusta me je gledao tih dana i u pozorištu. Bio sam u punoj formi, igrao sam u Duškovoj „Urnebesnoj tragediji“, zatim „Dugo putovanje u Jevropu“ Stevana Koprivice, „Malu“ Laleta Pavlovića. Sve hitovi!
I? Kako je bilo sa Emirom?
Njegova i moja energija su se prožimale i dopunjavale. Bila je to saradnja kakva se retko viđa. Možda zato više nikada nismo ni radili zajedno. Bilo je to previše.
Značaj uloge Crnog za vašu dalju karijeru je već postalo opšte mesto. Možete li da se prisetite kako je izgledalo snimanje u Pragu i Beogradu? Kažu da je to ličilo na iskrcavanje u Normandiji…
Dok je na Balkanu besneo rat, mi smo snimali film o uzrocima i posledicama tog rata i ratova koji kao stihija s vremena na vreme protutnje našim njivama, kućama i sudbinama ostavljajući bolne, dugotrajne i nezaceljujuće rane. Čini mi se da je svekolika energija koja se oslobađala nad ovim prostorom našla utočište u tom filmu. Zato je on pun emocija i stradanja. Zato je tako epski širok i razuđen. Snimanje tog filma je bilo stvarno rat u ratu. Kusturica je bio razapet između stvaralačkog čina i sudbine Bosne i njegovog Sarajeva. Organizovao je izvlačenje ljudi svake vere iz tog opkoljenog grada. Uveče smo smišljali scene za sutrašnji dan, a danju na setu međusobno ratovali ne bi li došli do najboljeg rešenja. Neki to nisu razumeli, pa su taj stvaralački zanos nazivali našim međusobnim privatnim ratom. Teško je razumeti umetnika ako ne uđete u njegov svet, što je opet nemoguće ako i sami niste deo tog stvaralačkog tima.
Da, u to vreme su iz Praga do Beograda stizale glasine o svađama u okviru trojke Laza – Miki – Kusta.
Živeti sa nekim skoro tri godine u tako zapaljivoj i energetski podignutoj atmosferi sigurno da dovodi do dana koji su loši i napeti, pa je tako bilo i onda. Miki Manojlović i Kusta su stari prijatelji, a ja sam bio nov. Uz to i omiljen. Sigurno da Mikiju nije bilo lako da deo ljubavi koja je to tada bila pripadala njemu odjednom mora da deli sa mnom. Ipak, sve je to prirodni proces sazrevanja nas kao ljudi i rađanje jednog filma koji danas može poneti epitete „kultni“ i „legendarni“.
Kako to da kasnije niste igrali kod Kusturice? Sudeći po karakterima banderaša Crnog i samog Emira, čini se da su njih dvojica bili gotovo zaljubljeni jedan u drugog.
Likovi mog Petra Popare i Mikijevog Marka bila su dva lica jednog čoveka – Kusturice. Lomili su se u njemu Jungov i Frojdov princip, a tu borbu je prenosio na nas. Ona je imala svoje reflekse i na naš privatni i na profesionalni život. S tim što mu je, po meni, više odgovaralo Jungovo lice – lice Petra Popare. Sećate se legendarne slike kako je Kusta zagrlio Raspeće?
Ono sa Hristom oborenim naglavačke?
To. E, to je kadar iz filma u kome sam ja Petar Popara Crni. Ta njegova razuzdanost prožeta emocijom, romantičnim zanosom i verom u ideju revolucije, nešto je što je i danas blisko Kusturici. Bilo mu je zadovoljstvo da kroz moj lik reflektuje svoje ideje. Video sam tokom snimanja kako uživa u tome i to me je motivisalo da izgaram radeći na toj ulozi.
Da li je Crni uticao da vaš lični karakter?
Petar Popara je moja sudbina. Ali ne samo on, već i mnogi drugi likovi. Drug Raja u „Tito i ja“, Bokser u „Buretu baruta“, Kovač u „Do koske“, Pavle u „Originalu falsifikata“, Aranđel u „Vizantijsko plavo“, Matori u „Balkanskim pravilima“, Ljuba u „Padu u raj“, Sava u mom filmu „Belo odelo“. Pa onda pozorišne uloge: Hamlet na Lovrijencu u režiji oskarovca Jiržija Mencla, Kralj Nikola u „Dugo putovanje u Jevropu“, Miodrag u „Maloj“, Laza u „Mrešćenju šarana“, onda Amadeus, Don Žuan, pa Rucante u „Mušici“, Mara u „Mara Sad“, Kosta u „Urnebesnoj tragediji“. Sve te uloge su sudbine i ožiljci na mojoj biografiji.
Da li ste skoro čitali Andrića? Ako Kusturica bude snimao “Na Drini ćupriju”, ulogu kog lika biste voleli?
Koliko znam, sâm Andrić nije mnogo voleo da mu se dramatizuju dela i igraju u pozorištu i na filmu. Tako da mislim da je vrlo teško i napraviti film po njegovom delu „Na Drini ćuprija“. „Travnička hronika“ je daleko filmičniji roman. A što se tiče mog učešća u Kustinim sledećim projektima, mislim da smo mi za ovoga života završili saradnju. U „Podzemlju“ je bilo prežestoko i dovoljno za ceo jedan život. Da se razumemo, nismo u svađi. Naprotiv.
Prvi deo vaše karijere bio je gotovo isključivo posvećen pozorištu. Zašto?
Da, dugo sam pekao zanat u pozorištu. Ne da nisam želeo da igram na filmu, već me nisu želeli. Neki tada mladi reditelji su proturili vest da sam prejak za film. „Preekspresivan“. I taj glas me je dugo pratio. Druga stvar je bila Udruženje filmskih glumaca i taj klan oko njih. Oni su teško puštali ljude iz pozorišta da im kvare poslove i uzimaju pare, pa su proglasili kako postoje filmska i pozorišna gluma i da mi iz pozorišta nismo baš najpogodniji za film. Neki od naših najvećih pozorišnih glumaca kao što su Zoran Radmilović, Cica Perović ili Branko Pleša su upravo zato retko igrali na filmu.
Ako je verovati statistici sajta Zvezdara teatra, u grupi ste njihovih petoro prvih glumaca po broju izvođenja – 654 puta ste tamo izašli na scenu. Čega ste najpre setite iz tog vremena?
Zvezdara teatar je bila moja druga kuća. Tamo sam odigrao uloge koje su obeležile moju karijeru. “Mrešćenje šarana”, „Mala“, “Original falsifikata”, “Urnebesna tragedija”, “Dugo putovanje u Jevropu”… – sve su to bili veliki hitovi, igrani po više stotina puta. I zato sam, mada u pozorištu ne igram skoro 17 godina, još uvek jedan od onih koji je u Zvezdari odigrao najviše predstava. Bile su to pune predstave. Publika je visila sa improvizovanog balkona. U sali je bila uvek nekako navijačka atmosfera. Pošto sam igrao uloge u kojima je bio otvoren prostor za improvizaciju, obilato sam ga i koristio. Padali smo od smeha – i mi i publika. Bili su to dani velikog zanosa, igralo se isključivo iz ljubavi. Jer, honorar za jednu predstavu bio je otprilike koliko i benzin iz Zemuna do Zvezdare plus dva viskija. Pošto sam uvek imao goste na predstavi koje sam uvek ja i čašćavao, možete da zamislite koliko smo zarađivali.
Navodno je Vladeta Jerotić pre 30-ak godina povodom vas napisao esej o predstavi “Don Žuan” u kojoj ste igrali nagi. Šta je tamo pisalo?
Sećam se toga, ali kao kroz maglu. Znam da je ta predstava, koju je režirao moj kum Petar Zec, izazvala dosta polemika i pozitivnih reakcija. Skakao sam go preko vatre koju su posle brodoloma potpalili Don Žuan i njegov sluga Zganarel, koga je tumačio opet moj kum Ivica Klemenc. Ta scena je izazvala burnu reakciju i u sali i u štampi.
Zašto?
Ocenjivali su je kao satirsko, dionizijsko pozorište. Kao omaž oslobođenom čoveku i njegovom duhu. Mislim da su se tako nekako kretala i razmišljanja gospodina Jerotića o mojoj glumi u toj predstavi. Bio sam mlad glumac, ali sam odmah počeo da dobijam dobre kritike. Nisam od onih glumaca koji su postali dobri i popularni pod stare dane. Ono što pokušavam da kontrolišem je raspored tog glumačkog i životnog materijala. Mislim da ću moje najbolje uloge tek da uradim. Jedna od njih je i Dile u mom filmu koji dolazi.
Da li je zapravo posvećivanje pozorištu onda filmove bilo bacilo u drugi plan?
Rekoh već – to nije bila moja odluka. Bio sam skrajnut – mlad, a opasan. Slobodan i nezavisan. Niko ne voli slobodnog čoveka. Na njega se teško utiče. On teško pristaje na kompromise i na dilove. Takav sam bio oduvek. I danas. Moj prvi film je bio „Hajka“ Žike Pavlovića. Ne može biti bolje za početak karijere. Ali, počele su da se ređaju uloge u pozorištu i tamo sam pekao zanat odigravši oko 4.000 predstava.
Šta se onda desilo krajem 80-ih kad ste odjednom počeli da dobijate glavne uloge u ozbiljnim filmovima: “Tito i ja”, “Vizantijsko plavo”, “Original falsifikata”…?
Onda su počeli da me traže isti oni reditelji koji su ranije pričali da sam prejak za film. Valjda su shvatili da su oni koji su igrali u filmovima do tada bili preslabi.
I onda ste izašli iz pozorišta.
Nedavno sam nekome rekao da je to bilo zbog presvlačenja. Zamislite 4.000 predstava, a u svakoj se presvučeš najmanje četiri puta. Skineš svoje privatno odelo, pa obučeš kostim. Onda na kraju predstave skineš kostim, pa obuče svoje privatno odelo. E, sad ima predstava gde se skidaš nekoliko puta. U pozorištu sam se presvlačio najmanje 16.000 puta. Nisam više mogao da se presvlačim. A možda je ovo ipak samo šala. Bio sam umoran, igrao predstave skoro svake noći. I to sve glavne uloge. Uvek sam se čudio glumcima koji dođu raspoloženi na predstavu, pa još veseliji odu kući, kao da ih to ništa nije koštalo. Meni su predstave padale teško. Pri kraju sam glumu u pozorištu nazivao robijom. Pravi razlog je da sam igrajući u „Podzemlju“ tri godine bio odsutan iz pozorišta. Odjednom nisam morao svako veče na predstavu i shvatio da mi je ta sloboda neophodna.
Jedno vreme je po medijima kružila vaša izjava o „teatru kao muzejskoj tvorevini”. I danas to mislite?
Manje-više. Nikada nisam želeo da nekoga time uvredim, ali pozorište je za mene bilo mesto na kome se skuplja publika da poveruje u sve što se na sceni događa. Retko gde imate tako otvoreno poverenje i spremnost da se učestvuje u igri. Tu okolnost reditelj i pozorišni stvaraoci uopšte moraju da koriste i moraju da budu maštoviti, hrabri, neočekivani i talentovani. Publika je došla da bude „prevarena“, pitanje je samo da li ćemo umeti to da uradimo i kako?
Mislite da toga u pozorištu više nema?
Mislim da ne? Glumci su zvezde pre nego su i odigrali svoju prvu ulogu, a reditelji gnevni a da nisu pošteno izrežirali još nijedan komad. Pisci više pišu o tome kako bi trebalo napisati dramu nego što umeju da je napišu. Mnogo se priča, a malo radi. Čast izuzecima. Između ostalog, zato više i ne igram.
Igrali ste nekoliko filmova vani, između ostalog i u malu ulogu u „Bondu“. Kako obično sklapate poslove sa stranim rediteljima i producentima?
Igrao sam nekoliko glavnih uloga u stranim filmovima, tako što su me upravo reditelji hteli. To mi imponuje. Videli su me u nekim ulogama i tražili od producenata da me angažuju. Kasnije sam dobijao pozive i danas ih dobijam. Ali sve manje. Neću da igram sve i svašta, kao što nisam hteo ni u domaćem filmu. Uvek sam birao uloge jer one su moj život, a u život baš ne puštam svakoga da mi se meša.
Šta je bilo od najave da ćete sa engleskim producentima snimati ekranizaciju knjige “Kako sam dobio Oskara”?
Pre dosta godina sam napisao scenario koji se zvao “Kako sam dobio Oskara”. Pošto nisam snimio taj film, pre neku godinu sam od toga materijala napravio roman pod istim naslovom. U Srbiji je imao četiri izdanja, a da ja nisam hteo da održim nijedno književno veče. Nisam hteo da slušam plaćene književne kritičare kako me hvale. To obilato čine mnogi koji pišu udovoljavajući tako sujeti. Više volim da budem usamljen nego sujetan. Usamljenost je najbolje mesto sa koga se posmatra život. Knjiga je prevedena na ruski i italijanski. Napisana je snovima i tom usamljenošću o kojoj sam govorio. U umetnosti je stvaralac užasno usamljen, a osećaj prolaznosti ga slama i čini slabim. Vežbam da me prolaznost što manje boli!
U kakvoj kući i atmosferi ste odrasli? Kakvo je bilo to vaše Ravno selo?
U porodici u kojoj sam odrastao uz oca Petra, pružnog radnika, i majku Persidu, domaćicu, nije se mnogo pričalo. Pogledima smo se sporazumevali, a emocijama komunicirali. Imam dva brata: Jovana i Branislava. Imam danas dva sina: Petra i Jovana. Slično je danas i u mojoj porodici. Malo pričamo, a mnogo se smejemo. Radujemo se životu i borimo se da nam bude bolje, da budemo srećniji. To je, uostalom, želja svakog smrtnika. Mladost mi je poklonila boje i mirise detinjstva. Zvezdano nebo iza kuće. Gledajući ga, izgubio sam prvobitni osećaj straha od velikog sveta, koji sam upoznao preko knjiga koje sam čitao ispod jorgana uz bateriju. Dugo smo spavali sa roditeljima u velikom krevetu, jer nismo imali dva. Nismo imali ni dve sobe. Imali smo samo siromaštvo, koje smo ravnopravno delili sa drugom decom iz komšiluka. Nekada smo se radovali i tuđem uspehu, što danas više nije običaj.
Otac Makedonac i majka Crnogorka. Šta ste uzeli od jednog, a šta od drugog?
Od majke život i sklonost ka poeziji. U dugim zimskim noćima nam je naizust govorila i pevala narodnu epsku poeziju. Kao uz gusle. Od oca makedonsku upornost, osećaj za pravdu i spremnost na mukotrpni pečalbarski život.
Šta ste želeli da budete?
Kad sam bio sasvim mali, mojoj majci je jedna ciganska vračara prorekla da ću postati „neko“! Nisu znale da sam čuo taj razgovor. Kroz život sam se trudio da opravdam Cigankine reči, ne bi li njena magija dobila na istinitosti. Trudio sam se da postanem „neko“. Ozbiljnu literaturu sam počeo da čitam kao vrlo mlad. Pošto je otac bio železničar, ustajao je vrlo rano, oko četiri, i do stanice pešačio šest kilometara. Nije dopuštao da uveče svetlo bude dugo upaljeno. Zato sam sa baterijom ispod jorgana, zimi, čitao do dugo u noć.
Šta?
Tomasa Mana, Dostojevskog, Tolstoja. Kasnije Čehovljeve kratke priče i drame, francuske pisce i pesnike. Od tada je klasika moj putokaz u literaturi i životu. Poistovećivao sam se samo sa pozitivnim junacima iz literature. Možda me je i to potaklo da budem glumac.
I umalo da odete u oficire!
Kada je trebalo da odem u neku srednju školu, ispostavilo se da otac nema novaca za moje školovanje. Pokušali smo u vojnu podoficirsku školu. Odbijen sam kao neuhranjen. Koliko se sećam, svi smo u to vreme bili neuhranjeni, ali zato zdravi. Odbijen sam tu, ali sam zato primljen u Učiteljsku školu u Somboru koju sam i završio.
Da li ste ikada igrali samo zbog novca?
Igrao sam sa Lepom Brenom “Hajde da se volimo”, neki deo. Međutim i toj ulozi sam pronašao jednu zanimljivu crtu karaktera, koju sam kasnije iskoristio za jednu moju veliku ulogu.
Koju?
To neću reći.
Kako je nastao film „Beli lavovi“? Kako ste došli do njega? Ili on do vas…
„Štrajkujemo glađu, jer nemamo šta da jedemo“. Tako glasi, malo prepravljen aforizam Rastka Zakića, koji me je uvukao u ovu priču. Duhovita istinitost koja je u njemu sadržana i ne samo to, su na neki način probudili kod mene interesovanje i za ovu temu i za sve one koji bi mogli da budu potpisnici ovog aforizma.
Ovo je priča o nama, našim komšijama i našim poznanicima. Svi smo mi negde mislili da ćemo živeti bolje i da ćemo zaraditi više. Pritisnut snovima o boljem i pravednijem životu, izazvan pričama studenata, đaka, radnika, seljaka i poštene inteligencije koji se teško snalaze u vremenima tranzicije, te neprirodne evolucije društva, pa još na srpski način, ja se, kao i moj glavni junak Dile, odlučujem da uzmem stvar u svoje ruke.
Dile drži vatreni revolucionarni govor i poziva ljude na revoluciju. Kao što su beli lavovi ugrožena životinjska vrsta, tako smo i mi ugrožena ljudska vrsta. Ne mislim da je vreme za revoluciju, ali ne mogu zabraniti da moji junaci to misle. Srbija je umorna od loših vesti i nešto mora da se menja. Mi odavno živimo u kapitalizmu, samo narod još nije o tome obavešten. Da li je film samo san o revoluciji, ili stvarni poziv na revoluciju videćete u ovom tragikomičnom filmu.
Kako generalno birate nove filmove? Šta presuđuje?
Bavljenje filmom nije posao, kao ni bavljenje bilo kojom drugom umetnošću. To je naš život.
Ima li makar razlike u bavljenju filmom s pozicija glumca i reditelja?
Velike! Režija je potpuni život. Život u kome ste samo vi gospodar života i smrti. To me uzbuđuje u ovom poslu i zato sam se odlučio ponovo da režiram film.
Zašto baš „Beli lavovi“, a ne bilo koji drugi film?
Mogao je to biti i neki drugi. Ali, intuicija me je vodila da to bude upravo ova priča o malom čoveku koji ima pravo na svoje parče slobode isto tako kao i veliki i bogati čovek. Taj osećaj slobode je upravo ravnopravnost sa velikim i bogatim čovekom. A ujedno i najveće bogatstvo i kapital malog čoveka.
Vi ste pisali i scenario…
Gordan Mihić je napisao priču po kojoj sam ja kasnije napravio scenario. Ta Gordanova priča je imala elemente onoga što me je intrigiralo, ali to nije bila u potpunosti priča kakva je danas u mom filmu. Gordan je majstor tih malih sudbina, koje sam ja spojio u metaforu koja na kraju filma dobija univerzalno značenje i može se primeniti na bilo koji kraj na zemaljskoj kugli i na bilo kog čoveka koji je nezadovoljan neravnopravnom raspodelom dobara i prirodnih bogatstava, a samim tim i sreće. Jer, bez obzira na to što novac i bogatstvo ne utiču na to da li će čovek biti srećniji, oni pravi veliku neravnotežu koja izaziva kog ljudi osećaj nepravde.
Dakle presudnu ulogu u tome kako kao glumac i sada kao reditelj biram imaju emocija i intuicija. Intuicija bi se mogla glumcu i oprostiti, ali reditelju manje. Ipak, mene ne opterećuje akademsko zvanje jer nisam završio režiju. Upravo to mi daje kreativnu slobodu. Nisam opterećen klasičnom pričom i dramaturgijom uzroka i posledica.
Vidi li se to u „Belim lavovima“?
Da, i srećan sam što sam imao hrabrosti da sebi dam slobodu da se tako ponašam.
Čemu služe „Beli lavovi“? Zašto je to trebalo da bude snimljeno?
„Beli lavovi“ su me dugo čekali. I u „Belom odelu“ i sada moji glavni junaci su realistični likovi. Nisu izmišljene osobe, već živi stvorovi. Ipak, kreću se malo iznad zemlje. Tek toliko da se čini da nemaju baš čvrst oslonac. Lebde ne bi li ono što rade i govore bilo malo nestvarno i začuđujuće. Potpuni realizam me ni kao čoveka ni kao stvaraoca ne zanima. Ponekad je želja nekih autora za naturalizmom banalna, a to umetnost ne trpi. Ovaj film je ispričan poetskim jezikom, a govori o surovosti trenutka u kome živimo. Gledalac će biti uhvaćen u zamku poetskog realizma i nadam se da mu to neće smetati.
Šta očekujete od filma: dobar festivalski prijem, bioskopsku gledanost iako bioskopi gotovo ne postoje…?
Mocart je, makar po pričama njegovih biografa, celog života želeo da spoji dve stvari. Da napiše operu popularnu. Pučku. Ali da u isto vreme napravi i svoje najbolje delo, ono koje i njega zadovoljava. To mu je uspelo – opet kako kažu biografi, ali i on sam – u „Figarovoj ženidbi“. Makar u drami Pitera Šefera u kojoj sam davne 1982. igrao upravo Amadeusa. Na žalost, to je bilo jedno od njegovih poslednjih dela.
Dakle, očekujem da ovaj film bude i popularan i da ima dosta gledalaca, ali mislim i da sam kao reditelj napravio ono što sam hteo. Bilo bi sjajno da je tako. Ali možda je dovoljno što tako mislim. To je znak da sam ostvario deo svojih snova. A tuđe snove treba poštovati. U „Belim lavovima“ radnici nose jedan transparent na kome piše : „Ne podsmevaj se snovima drugih ljudi“. Tu misao je izrekao Dalaj Lama i mislim da je nije potrebno komentarisati.
Koliko dugo su trajale pripreme pre snimanja, da li ste odmah znali da ćete vi da režirate?
Naravno! Te odluke su intimne prirode. One se duboko tiču reditelja. Ne znam da li bih ikada mogao da režiram tuđu priču koja me ne zanima. Nemam vremena za gubljenje. Brzo sam sve to uradio.
Kako je išlo sa skupljanjem novca?
Jedan deo para sam dobio na fondu Filmskog centra Srbije, a ostalo su moji sponzori obezbedili. Moji sponzori kao po pravilu postaju moji prijatelji. Nisam jedan od onih koji uzmu pare i beže. Onima koji mi pomognu uvek pokušavam da se odužim. Tako da vas molim da pomenemo firme koje su mi pomogle: Imlek, Megatrend univerzitet, Dunav osiguranje, Banka Intesa, BNTV, Mozzart igraonice i mnogi drugi. Hvala što ste mi omogućili da pomenem one koji imaju sluha da ulažu u kulturu.
Moja producentska kuća Zillion Film je jedina od svih koji su dobili pare na fondu uspela da završi film do kraja. To govori o dobroj proceni i organizaciji. Zillion Film je do sada imao velikih uspeha, ako ne i najvećih od svih producenata u Srbiji – ako se vrednuju umetnički rezultati. Bili smo sa svojim filmovima na svim najvećim svetskim festivalima: Kan, Berlin, San Sebastijan, Toronto, Montreal, Karlovi Vari, Valensija, Valjadolid…. Time se ne može pohvaliti ni jedan drugi producent u Srbiji. To su činjenice.
(Izvor: magazin Status) Preuzeto sa prijateljskog portala www.b92.net