U polupraznoj sali hotela Bosne gdje je prisustovalo osim izlagača Sekula Popovića, Amera Toskića, Besime Borić, Tanje Topić te još nekoliko novinara izlagača, iscrpno se razgovaralo o problematikama sa kojima se susreće većina novinara. Međutim, kako na okruglom stolu nije prisustovao dovoljan broj novinara, ipak se cijela rasprava svela na razmjenu misljenja istomisljenika koji su itekako upoznati sa problemima, a rješenje istih vide u sindikalnom organizovanju novinara.
Nezainteresovanost novinara za ovu raspravu opravdana je izgovorima kako su vjerovatno na svojim zadacima te da ne mogu doći. Možda je to istina, a s druge strane možda im i nije stalo da novinarska profesija bude manje devolvirana , tako da su oguglali na ovakva okupljanja.
Situacija je takva da novinari danas rade za mizerne plate, nemaju topli obrok rade prekovremeno za isti novac, nemaju pravo na godišnji odmor, trpe uvrede i ponižavanja,a pored svega toga rijetki su sindikalno organizovani. Takav ponižavajući i diskriminirajući položaj novinara narušava ugled novinarskoj profesiji koja je pokretačka snaga svakoga društva. Ako je većina novinara potlačena isto kao i ostatak društva onda se kod nas ta profesija ponekad može nazvati nepokretačka profesija.
„Strateški ciljevi rješavanja ovih problema je sindikalno organizovanje ne samo novinara nego svih zaposlenika čija radnička prava nisu ispoštovana. Putem sindikata ipak se može doći do nekog socijalnog rješenja jer odgovorni ne nude nijedno i većinom se brane nadležnošću. Samo putem organizovanja se može dati do znanja da smo spremni zauzeti se sami za sebe, a ne čekati da nam netko drugi rješi probleme.“ rekao je Toskić
Pojedini novinari koji su se se udružili u sindikate izborili su se za svoja prava te samim time dali primjer da se ova profesija može vratiti na nivo kao prije rata. Samo jak sindikat trenutno može biti rješenje za sve radnike prema kojima nisu ispoštovana osnovna radnička i ljudska prava. Upravo borbom zakonima se problemi mogu dovesti do svršenog čina.
BiH građani šute i trpe, rade na crno, prekovremeno i za svoja prava se bore štrajkom od kojeg nema velike koristi. Naši građani nisu svjesni da se putem dobre organizacije sindikata mogu izboriti za svoja prava. Očigledno je da je u ljudima strah, ali potreba za socijalnom pravdom bi svakako trebala napraviti raskorak između pasivnosti i očaja.
Samo 16.5% medija u BiH je uključeno u sindikat, što potvrđuje činjenicu da ni sami novinari ne cijene svoju profesiju jer se ne bore za svoja prava, a s druge strane su izloženi mobingu i prihvaćaju ga sa strahopoštovanjem. Motivi za stvaranje dugoročnih rješenja trebaju da budu jači da bi se očuvala novinarska profesija kao jedna od najbitnijih za samu demokraciju kojoj svakodnevno težimo.
Novinari bi trebali biti sveznalice ali većina njih ne zna šta je uloga sindikata i što mogu postići sindikalnim organiziranjem. Mnogi zaposlenici nikada nisu vidjeli pravilnik o radu niti znaju da on postoji. Cjelokupni kaos radničkog sistema dokaz je kako smo narod podložan manipulaciji i da nam poznati sinonim „Šuti i trpi“ itekako pristaje.
Ako već novinari s iskustvom nisu upoznati sa osnovnim radničkim pravima i o tome kako sindikalno mogu djelovati, a pored toga nisu zainteresirani za ovakve javne rasprave, onda bi svakako ciljana publika sličnih okruglih stolova trebali biti studenti novinarstva koji vjerovatno na fakultetu neće iscrpno učiti o tome. Bolje je spriječiti nego liječiti, tako da edukacija studenta, budućih novinara nije na odmet s obzirom da će u potrazi za poslom vjerovatno pristati na svašta ne znajući što ih čeka i kako se mogu izboriti protiv nepravde.