Recenziju za film potpisuje Ivan Arambašić, student iz Tuzle koji je prvi put imao priliku da vidi ovaj film tek u Banjaluci. Film nije imao svoju bioskopsku premijeru u Tuzli
32. decembar, dan kada se stara godina odbija povući i ostati u prošlosti, nego se produži za još malo – tek toliko da određenim ljudima ne dozvoli da zakorače u novu godinu.
Takav je i film, predstavlja grupu ljudi koji se međusobno ne poznaju, ali ih radnja filma na čudan način povezuje. Ljudske sudbine, čiji životi zavise od sitnica, malih materijalnih stvari, a onda baš te iste stvari pokrenu lavinu – domino efekat.
Film oslikava klasičnu, crnu i napaćenu, jadnu svakodnevnicu ljudi u Bosni i Hercegovini, ali i na čitavom Balkanu. Prikazuje društvo u totalnom haosu – haosu korupcije, pljačke, laži, prevare i beskrupuloze. Prikazuje ideale i iste te ideale koji bivaju nepravedno srušeni društvenom stihijom – što i jeste realnost života.
Ako svaki pas ima svoj dan – u ovom filmu, nema ni zube.
Zanemarivši sitnice, tehnički aspekt ovog filma je oslikan dinamičnim i depresivnim scenama koje su kvalitetno prikazane. Svi oni koji hodaju po oblacima i žive u snovima, trebali bi pogledati 32. decembar, prije bilo kojeg prvog januara.
Uvijek se pak treba zapitati, da li ovakvi filmovi imaju bilo kakav uticaj na društvo, na promijene, na svijest – naravno da imaju, ali definitivno ne u pozitivnom smislu. Znamo takođe da se depresija ne liječi depresijom odnosno sluašanjem takve vrste muzike, gledanjem takve vrste filmova, druženjem sa takvom vrstom ljudi, pasivnih stavova. Naprotiv, težnjama ka pozitivnim vibracijama – rehabilitacijama.
Kao što je jedan kolega rekao, paralelne priče su već viđene, što je slučaj i sa ovim filmom, ali bez obzira na sjenu plagijata, imaju originalnu poruku i tematiku – ne na način, ”nemoj tako”, nego više ”prepoznaj sam…nađi razliku između dobra i zla”.
Takođe, svi koji su pogledali film slažu se oko toga da se film završio nedorečeno, međutim moje viđenje toga je suprotno, ovo je način da se ostavi ona bitna harizmatičnost i intriga jednog umjetničkog djela. Scene koje u publici, po završetku filma, naprave makar mali muk, imaju dozu umjetnosti. Ovaj film definitivno pokazuje da ima neizbrušeni talenat. To je ujedno i bit njegovog (ne)efektnog završetka.
Da li je svrsihodno ili ne spominjati loše odrađene scene (gledane s tehničkog aspekta), ovog filma baš i nisam siguran. Možda čisto zbog ukazivanja na buduće projekte, na kojima bi trebalo još raditi. 32. decembar prikazuje jednu dobru glumu relativnih anonimus glumaca. Tek u nekoliko scena se može prepoznati da glumci ustvari glume. Telefoniranje iz kluba…isl.
Jedna zamjerka se odnosi na paralelnu radnju, ponavljam da su to uvijek zanimljive i privlačne scene, ali u 32. decembru je, po meni, preusko i prezamršeno kolo marioeneta, koje na kraju zavise totalno jedna od druge, kao karike. Stvara se impresija da, kada bi samo jedan akter promijenio tok događaja, svi ishodi bi bili drugačiji, te time scenarista očito nije razmotrio tu mogućnost, iz skroz realnog života.
Dalje, poslije odgledanog filma imamo utisak da svaki akter u potpunosti zavisi od drugog, što se kosi sa životom. Možda bi trebalo poraditi i na svijesti likova iz filmova, jer je režiser gotovo u svakoj sceni spojio ”Asku i vuka”, u životu ipak ljudi više nisu tako naivni. Godine beznađa su stvorile godine evolucije.
Pored svih ovih sasvim malih negativnih/pozitivnih zapažanja, film realno prikazuje realnost jednog grada (Banja Luke), njegove tužne priče, često neispričane, a one se nastavljaju dešavati svaki dan. Svi mi koji dolazimo iz drugih gradova Bosne i Hercegovine, kada pogledamo jedan ovakav film u Banja Luci, automatski stvaramo i dijagonalu i paralelu dešavanja u našim matičnim gradovima. Identična je…
Svaki grad ima po jednog Ljubišu, korumpiranog Brucea Willisa, Mrkvu ili Unu…