U slavu otadžbine, koja, kad se barut slegne, kao skup raznovrsnih individua stješnjenih u čopor danfa, pogotovo nakon rata kao što je bio posljednji. Rata koji je bio čista trgovina, od naoružanja, preko narkotika, do bijelog roblja. Između se može staviti još mnogo toga. Ideološki obrasci da nas ili njih mrze oni/ovi preko plota, nakaradna ideologija krvi i tla. Nema plota ovdje koji ne presjeca posred grudi svakog normalnog. Ali, politiku su kreirali nenormalni. O ovakvom export-import ratu, film je naumio snimiti i režiser Lordan Zafranović.
Svakako, između mirnodopskog enormnog bogaćenja u preraspodjeli, gdje preraspodjeljuju malobrojni na štetu mnogobrojnih koji nisu potpuno ludi i potpuno mrtvi, ali su na dobrom putu da budu ili jedno ili drugo, i bogaćenja u ratu gotovo i da nema razlike. Samo što se u ratu brže postajalo mrtav.
Zbog ličnog bogaćenja se mogu desiti referendumi, mogu se upućivati apeli, ministri će kričati kako niko ne treba da daje pare za priliku da narod kaže istorijsko NE sudovima, jer čopor za takav čin osjeća patriotsku dužnost.
Novinski stupci su puni kitnjastih krilatica iz četvrtog C o tome da je došlo vrijeme da se narod RS izbori za istinu. Između velikih (ne)djela, nalaze se pojedinačne sudbine teške kao olovo. Kada neko izgubi tri sina, svaka priča se završava. Koga je briga. Zapravo jest, ako može da posluži za bogaćenje. A može.
Jedan od ministara ovih dana je obišao ženu nadomak Balkane, tačnije, majku, koja je u proteklom ratu izgubila tri sina. Tom prilikom, ministar je apelovao na pravosuđe BiH da se zločinci koji su dejstvovali na području Mrkonjić Grada, konkretnije pripadnici Oružanih snaga Hrvatske i i HVO procesuiraju. Majka, koju je ministar obišao, imala je nedavno nekoliko teških operacija, ali joj tada ministar nije upriličio posjetu u bolnici. Nije bio vakat. Posjeta je pala baš u vrijeme kada je trebalo da se pokaže i dokaže da pravosudne institucije BiH ne rade svoj posao. Petar Đokić, ministar rada i boračko-invalidske zaštite, dakle ministarstva pod nazivom Sve će to narod pozlatiti, apelovao je na pravosudne institucije BiH, jer je, kako je naglasio, predmet zločina nad srpskim civilima i vojskom u Mrkonjić Gradu obrađen i odavno je otišao pred nadležne u Sarajevo, a da niko ništa nije učinio. Istrgnuto iz konteksta, potenciranje slučaja bilo bi za svaku pohvalu. Ali, kontekst bode oči. Onaj u kome se vidi koliko vlast vodi računa da narod sve pozlati porodicama poginulih, kao i invalidnim nakon rata. Javnost je jednom imala priliku da vidi „podle nakane“ šačice ratnih invalida, koji su se u invalidskim kolicama otisnuli do tornja, „iz čiste pakosti“. Naoružani svojim „beskrupuloznim nakanama“ i „ratnim trofejima“ u vidu invalidskih pomagala, invalidi nisu računali na preokret koji će se desiti. Vrač Laktašenko ih, bar su tako prenijeli neki mediji, uspijeva ubijediti da ima i težih stepena invalidnosti. Tako je vrač postidio invalide koji nisu dovoljni invalidi, te osjetljiv kakvim ga je bog dao i na obraćanje zidovima njegovih dveri, uz pomoć više hiljada policajaca otprašio uboge sa svog druma. Preživjeli posmatrači će poslije pričati da se lako moglo desiti da i oni koji nisu bili invalidi časkom to postanu.
A sad, bez konteksta, što je mnogo bliže i pitkije gradivo za prosječnog stanovnika Manjeg, sudovi ne rade svoj posao, a ako i rade, to je na štetu Srba. Svih Srba, i onih koji nisu ni luk jeli, ni luk mirisali kada su ratni zločini, odnosno pljačke i sve druge mahinacije njihovih sunarodnjaka u pitanju. I onih koji žive u skladu sa realizacijom srpskog nacionalnog interesa koji glasi da je dobar Srbin jednako gladan i opljačkan Srbin.
Dakle, sve zbog ovog gore navedenog srpskog nacionalnog interesa, ako ne rade svoj posao, a ne rade, na djelu je još jedan dokaz da su pravosudne institucije BiH izlišne i da sultan Dodik ima pravo da traži njihovo ignorisanje od strane RS. Pogotovo što ovakvi sudovi znaju da postanu efikasni baš kad ne treba. Šta kad bi on lično postao presedan?! Onda nužno slijedi i da je u pravu što je zakazao zasjedanje skupštine sve u cilju određivanja prema sudovima u Većem. I bi tako, čim sultan okom, veziri skokom! Tako su poslanici, izabrani i probrani, u prilično nebuloznim stanjima, poput ministra Tegeltije, kazali kako niko ne treba da brine o parama za održavanje referenduma, jer će siromašan narod to učiniti iz patriotskih razloga. Što je najgore, realna je bojazan i da hoće! Narod će dozvoliti da Vlada finansira održavanje referenduma haračem prikupljenim preko njegovih leđa, kako bi nakon referenduma, ako u međuvremenu ne dođe šumar i pošalje sve u p.m., dao legitimno pravo sultanu Dodiku i njegovim vezirima da i dalje zahtijevaju svoj harač. Čoban tjera ovčice! U pomrčini ovakvih dešavanja, osokoljeni vjestima s terena da ih raja jednako ljubi, poslanici, lojalni sultanu, čili i veseli, da su bogati se podrazumijeva, u skupštinskim pauzama gudili su svoju himnu Rodi me majko platežnog i sretnog, dok su prebrojavali svoje dnevnice, poslaničke plate i trista drugih čuda.
Uzgred, nakon pomenutog skupštinskog talambasanja, ovdašnji mediji nužno ne obavještavaju, što je normalno, o tome kako se izvan avlije implicira najava istorijskog NE referendumom. Oglasila se i Amerika Čemerika. Doduše, preko svoje ambasade u BiH, ali ipak nedvosmisleno jasno. To su Amerikanci-Čemerikanci, isti oni koji časkom malo vole Sadama, pa ga ne vole, pa tapšu po ručici vožda Slobu, pa ga zbace sa svog samara, pa igraju kolo sa Gadafijem, dok ovaj ne ispadne iz kola, jer, zaključuju ovi, pravi pogrešne korake. Čepa ih. Ako neko misli da sultan ima neke veze s navedenim, svaka sličnost je slučajna, a pomenuti fragmenti su samo plod mašte u njegovoj glavi.
Ako niko pak ne obavještava šta kaže vrli, kobni svijet o skupštinskom tamburanju i najavama referenduma „Svi smo mi od Milinog“, a sve s muzičkom podlogom čuvene pjesme Money, Money, Money u izvedbi Jandrinog jata, uvijek ostaju ovdašnji mediji, svrstani i ovaploćeni od para kmetova, da ukažu da je neupitno kako će narodi u RS napokon moći da kažu istorijsko DA na referendumu. Zapravo, kazaće NE sudovima, a DA neovisnosti Manjeg od svake pameti.
Kako bi se ovo NE, odnosno DA izdiferenciralo, s druge strane Rijeke prihajao je na skeli telal, polukrvni Vuk za prekorječne poslove, koji je želio da se na licu mjesta uvjeri jesu li sve ovce na broju. Ne sultanu naravno, već narodu. Vučko Jeremija je bio zadovoljan, nakon što ga je sultan Mile uvjerio da narodu nisu sve na broju, te da će u znak zahvalnosti što je na njemu lično iscrpio sve faze srpskog nacionalnog interesa, zadržavajući se najviše na onom da je dobar Srbin gladan Srbin, poći za njega i u vatru i u vodu. Uvaženom gostu otpjevao je i pjesmu, ovih dana izniklu u narodu: ‘Za referendum sam, tim se dičim, to ne može svak’, umrijeeeeti za Milu, može samo gladan junak.’ Vidno razgaljen malom muzičkom pauzom, sultan je Jeremiji na odlasku povjerio ključeve od svojih prekorječnih vila, kako bi s vremena na vrijeme mogao da ih provjetri i da zalije cvijeće.
Na kraju iscrpljujućeg dana, sultan je, zavaljen na svom kanabetu izjavio kako se ne plaši eventualnih sankcija, pljunuo na sliku Paddya Ashdowna koja se pojavila na televiziji, a potom opet zapjevao.