Reakcije u Hrvatskoj na presude Tribunala u Hagu u vezi sa hrvatskim generalima Gotovinom, Čermakom i Markačem govore o jednoj besmislenosti. Govore, također, o nemoći malih naroda da izađu iz koprene vlastitog ludila i samoopsjenarstva. Iako iz tih malih naroda izrastaju veliki ljudi, ti mali narodi i dalje ostaju mali narodi ponosni na svoju veličinu, i da se ne izostavi, ponosni na vlastite narative svog učešća u fundiranju i zaštiti velike Evrope.
Generaliziramo li iskustva hrvatske reakcije na ove presude u, već tu i tamo izricanu, pouku da je tribunal u Hagu politički sud, što on i može biti, ali ovdje motivi koji bi determinirali da tribunal bude takav sud naprosto uopće nisu bitni, dolazimo do sljedećeg. Preko takve pouke ili poruke, dobivamo u njihovim značenjima dalekosežne posljedice. Ono što je sada sagledivo izgleda ovako: Srbi su davno govorili da je Haški tribunal politički sud. Hrvati su, prema tome, mogli davno pitati Srbe o karakteru tribunala. I dobili bi odgovor koji i oni sada tvrde. Samo, Hrvati Srbima nisu vjerovali.
Hrvati, dakle, sad tvrde isto: tribunal u Hagu je politički sud. To je sud koji svoje pravo, zakone i presude ne donosi prema ideji pravde, već prema političkim motivima lišenim te vrhovne (pravne) instance, ideje pravde. Sud je uperen protiv hrvatskog naroda i hrvatske države, protiv časti (u) Hrvata i časne hrvatske države.
Poznato je da se svako ko gubi ljuti. A pravi gubitnici su i Hrvatska i Srbija i Bosna i Hercegovina. Umjesto da iz ovih „gubitaka“ izvuku nove koristi i prednosti, ove države i građani rukovode se moralom gubitnika i oplakuju svoje zločince. Umjesto da se, iz sudskih presuda, okrenu sebi i svijetu, da se pouče, da se iz suočavanja sa zlom započne izgradnja slobodarskog, inkluzivnog i antifašističkog društva, one se okreću kultovima heroja – trajno se nesuočavajući sa mitskim i iracionalnim slikama i motivima.
Sloboda ne može da se zasniva na etničkim čišćenjima, a paradoks slobode jeste da je ona (i) etničko čišćenje. Takva sloboda je sadržinsko potiranje Kantovog formalnog morala „postupaj samo po onoj maksimi za koju istovremeno možes da želis da postane opšti zakon.“ Doduše, to treba shvatiti, ova maksima odnosno zakon jeste iščašeno pravilo društava u kojima živimo. Čekanje na sljedeće horore. Takva sloboda nije za ljude, nego za barbarske narode. Za Hrvatsku, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Ko se služi takvom slobodom može sasvim jasno da kaže da je fašista. Da kaže, ja sam par excellence fašista. Etničke demokracije koje su izgrađene na takvim principima jesu užas slobode. Neograničene slobode – gdje ljudski život nije nikakva prepreka.
Naime, dok su Srbi jedini tvrdili da je Haški tribunal politički sud, takva ocjena suda je i imala nekakvog smisla i koristi u otklonu od nacionalne lustracije. Sad se bitno mijenjaju uloge. Sada i Hrvati treba da priznaju Srbima da je Haški tribunal politički sud, a Srbi treba da potvrde svoju već odavnu tvrdnju – da je Haški sud politički sud.
Hrvati sad treba da, tim slijedom, kažu Srbima da su presude generalu Krstiću, Biljani Plavšić, Krajišniku, presude o genocidu, ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti, etničkom čišćenju, zločinačkim poduhvatima, o nepoštivanju međunarodnih pravila ratovanja i t.d. politički motivirane presude, a ne pravno utemeljene, da one nemaju nikakav legitimitet u vezi s njihovim herojima. I Srbi sad treba da kažu Hrvatima da su presude o ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti, zločinačkom poduhvatu, etničkim čišćenjima, da su presude Gotovini i Markaču politički motivirane, a ne pravno utemeljene, i da one nemaju nikakav legitimitet u vezi sa njihovim herojima. Sve to, naime, u svojim sagledivim posljedicama, konzekventno slijedi iz tvrdnje da je Haški tribunal politički sud.
One zločine, o kojima je riječ, dragi Srbi i Hrvati, nije vam niko drugi počinio do sam Haški tribunal.
Uvezani tekst : Haška presuda Gotovini