Moderna bosansko-hercegovačka hajka posjeduje odgovarajuća svojstva: to su besmisao njene provedbe, njena kriva usmjerenost, njena nepromišljenost, i najčešće, njena potpuna artikuliranost u jednom, i to političkom smislu.
Posljednjih dana učestale su hajke, napadi i optužbe na račun pravosuđa, počev od sudova i tužilaštava nižih instanci, pa do državnog suda i državnog tužilaštva koje je u nesretnom nizu nepredviđenih događaja i okolnosti na neprestanom udaru aktuelnih političkih snaga Bosne i Hercegovine. Naravno, te hajke, ti napadi i te optužbe nemaju osnovni povod u bilo kakvoj ispoljenoj nekompetentnosti ili greškama u radu pomenutih pravosudnih institucija; njihov pravi povod jeste neposredna ugroženost njihovih pokretača, i stalna prijetnja krivičnog procesa koja visi nad njima i njihovim privatnim, u srži kriminaliziranim poduzetničkim poduhvatima.
Na svim mogućim planovima i platformama koje se dotiču političke scene i uopće političke sadašnjosti i budućnosti Bosne i Hercegovine, vodeće socijaldemokratske stranke dvaju entiteta su razjedinjene i razdvojene nepomirljivim razlikama, i izgledi za bilo kakvu alijansu pod naizgled zajedničkim prefiksom socijaldemokratije su mršavi, praktično nikakvi. Srećom po budućnost dežurnih kamarila pod krinkom socijaldemokratskih kolektiva, njihove su ruke i napori združeni u skrivenim i neskrivenim naporima da se najviše pravosudne institucije diskreditiraju. Pritisci su evidentni, bili oni javni ili tajni, bili oni direktni ili posredni, i ti se pritisci ispoljavaju kroz neprestani terorom medijskih kuća koje, zanemarujući elementarne postulate novinarstva, nastoje kroz blato provući još jedini faktor bosanskohercegovačkog društva u koji korupcija nije posve zagazila, i na koji se građani još uvijek mogu osloniti u borbi za prava koja im se uskraćuju, te za život kakav zaslužuju. Uz podršku prijateljskih i neskriveno naklonjenih medija lideri SDP-a i SNSD-a propagiraju teorije o iskvarenosti i nefunkcionalnosti pravosuđa snažno udarajući na integritet njihovih predvodnika i nosilaca pravosudnih funkcija, zasljepljujući puk postojanjem navodnih aktivnosti pravosudnih institucija štetnih po sudbinu i budućnost Bosne i Hercegovine, kao da njihova očigledna nesposobnost u konstituiranju vlasti i osiguravanju funkcioniranja predstavničkih tijela kojima je zadaća obezbijediti napredak života i životnog standarda države ne škodi najprije narodima u čiju se dobrobit zaklinju. Pripisujući Tužilaštvu Bosne i Hercegovine te Sudu Bosne i Hercegovine kao radnim kolektivima, a Meddžidi Kreso i Miloradu Barašinu kao pojedincima odgovornim za funkcioniranje istih, oprečnost postupanja i svrhe, suprotnost djela i namjera, aktuelni politički lideri nastoje oživotvoriti svoju nakanu da vječno sjede na prijestoljima svojih partija ispoljavajući moć kroz bahatost, silu kroz prijetnje i vjeru u onakvu pravnu državu koja će služiti samo njihovim interesima, opsluživati njihove potrebe i biti ponizan sluga ne građana, kojima je pravna država obavezna služiti, nego pojedinaca koji profit i političku aktivnost vide kao neraskidivu sponu, a pravosuđe samo kao zbir organa koji će procesuirati njihove oponente i biti produžena ruka policijskih mini-državica u kakve entiteti pod šapama pomenutih lidera prijete da će se pretvoriti.
Ne misle oni, niti žele misliti o toj gotovo utopističkoj pravnoj državi koja bi bila ustrojena na način da se efikasno štite prava i slobode građana, u kojoj bi pravosuđe bilo uistinu nezavisno i oslobođeno pritisaka političkih kolektiva. Stvaranjem agencija za borbe protiv zala suvremenog bh. društva, pri čemu te iste agencije postavlja pod ingerenciju kreatora tih zala i uskraćuje im najbitnije ovlasti, zakonodavna i izvršna vlast šalje jasnu poruku, nepromijenjenu od devedesetih godina pa nadalje: država, građani i svi njihovi bitni elementi moraju biti potčinjeni interesnim grupacijama na čelu države. Zaslijepljenost građana predizbornim djelima i obećanjima ide na štetu građana; njihova podložnost bajkama otvorila je put kojim suvereno kroče oligarsi zadojeni samo jednom iskrenom i istinskom željom, a to je nagomilavanje lične dobiti, zadovoljavanje lične koristi. Pravosuđe, onakvo kakvo treba biti, i onakvo koje uporno i dosljedno progoni, sudi i kažnjava neodgovorne i korumpirane nosioce državne vlasti, jeste vizija koja stoji na putu sjeckanja Bosne i Hercegovine i pretvaranja njenih djelića u društva jednog lica, lica koja svi poznajemo i koja s pravom plaše budne i svjesne posmatrače bh. današnjice.
Uspjesi pravosudnih institucija se zataškavaju i zanemaruju; velikani pravosuđa, u jednom trenutku slavljeni i miropomazani kao hrabri borci za pravdu, kao predziđe na kojem će se slamati zlodjela podzemlja, zaskaču se iz busije, izvrgavaju poruzi, kritikama i napadima, koristi se svaki trenutak njihove nepažnje da ih se derogira i nipodaštava, jer je i podrška njihovom radu kao uopće podrška svemu čestitom i ispravnom u ovoj državi stvar mode. Kada je bilo moderno kovati u zvijezde nepokolebljive, vješte i iskusne tužioce poput Milorada Barašina, Bože Mihajlovića, Olega Čavke, Dijane Kajmaković, Dubravka Čampare, jer su građanima bili evidentni njihovi uspjesi u bitkama protiv kriminala, tada su političke klike puhale u isti rog sa građanima, stvarajući privid postojanja iskrene podrške naporima pravosudnih institucija. Onog trenutka kada se neizbježna ruka pravde pružila da dotakne političke eminencije, one istaknute i one sive, njihovi stavovi i mišljenja oživotvorili su se kroz hajke sa početka ove priče, hajke čiji su osnovni nosioci bili i ostali mediji odani svojim ideološkim i finansijskim dobrotvorima umjesto ideji nepristrasnog novinarstva.
Svi znamo te medije, svi znamo te kuće; to su mediji i kuće čiji se članci i prilozi prilagođavaju potrebama vođa i voždova, čija su meta oni na kojima počiva teška odgovornost provođenja zakona, odgovornost koju su spremno prihvatili i spremno ju nose. Pojedini mediji ne razumiju, pojedini mediji ne žele razumjeti, većina građana ne može razumjeti nijanse i slojevitost procesuiranja mita i korupcije pomenutih vođa i voždova; to nerazumijevanje uspješno se zloupotrebljava, polaganost i oprez istrage u krupnim i bitnim krivičnim predmetima postaju sredstvo kojim se pravosuđe bičuje, dosljedni nosioci pravosudnih funkcija ostraciziraju, a njihov rad, metodičan i pažljiv, izvrgava neupućenim kritikama onih koji zaboravljaju da je sposobnost samokritičnosti preduslov privilegiju kritikovanja.
Dok pojedi plaćeni oglašivači zaogrnuti plaštevima nezavisnih medija promoviraju korumpirane političare, tužilaštva djeluju.
Dok privatizirana i politizirana televizija izbljuje par sati propagande sedmično, tužilaštva u BiH podignu nekoliko desetina hiljada optužnica godišnje, od kojih većina postupaka završi sa osuđujućim presudama.
Dok propagandna mašinerija izbaci nekoliko desetina protivdržavnih članaka i priloga, Tužilaštvo BiH podigne između dvije i tri stotine optužnica godišnje, od kojih većina postupaka završi sa osuđujućim presudama.
Pravosuđe, dakle, djeluje, i djeluje u interesu države i građana; može li bolje? Može. I bit će bolje, jer statistike pokazuju da je napredak evidentan iz godine u godinu.
I građani zaboravljaju, a to ne bi smjeli, da pravosudne institucije ne postoje izdvojene od svijeta i zajednice; pravosudne institucije trebaju i građane željne pravde, i građane koji su spremni tu svoju želju oživotvoriti kroz otvorenu podršku, kroz pomoć i doprinos izgradnji savremenog društva zasnovanog na pravu i pravičnosti, kroz otjelovljeno htijenje da kriminal, kako bijelog tako i prljavog ovratnika, bude desetkovan. Polagano prolazi vrijeme građana kao nijemih posmatrača; i to vrijeme treba da prođe, to vrijeme mora proći. Svako je sposoban i svako mora biti voljan doprinositi izgradnji pravne države.
Građani mogu poći od sticanja političke svijesti i od razvoja građanske svijesti, koje će ih usmjeriti u pravcu pravilnog odlučivanja o tome ko treba da nosi teret upravljanja državom, o tome ko je sposoban ponijeti taj teret, koja će zakonodavna vlast pratiti potrebe i stanje u pravosudnim institucijama, koja će zakonodavna vlast djelovati sukladno svom nazivu i donositi adekvatne zakone, koja će izvršna vlast te zakone izvršavati, a da ih orasi u džepovima njihovih skupocjenih odijela ne potežu u dubine lišene morala i shvatanja pravde, lišene istinske želje da građanima obezbijedi sigurnu državu u kojoj sudbina kriminalaca neće biti nejasna i neizvjesna, nego naprotiv, jasna, jer će ju diktirati dosljednost nosilaca pravosudnih funkcija, i potreba da se građanin stavi iznad funkcije, a zajednička dobrobit stavi iznad privatne, ma ko htio drukčije, i ma kakav proslavljen državnik ili notorni capo vjerovao da su njihove društvene ili političke egzistencije vječne i nepromjenjive, a njihov trenutni položaj nedodirljiv i van dometa duge ruke pravde.